Sudeći po prigodnim publikacijama, u cijeloj ovoj priči o humanizmu i mirotvorstvu Đukanovića i Marovića, nije riječ o "pranju" biografija, već, korak dalje, o – njihovoj sakralizaciji

Piše: Balša Brković/Vijesti

Među crnogorskim svecima vladari su vrlo zastupljeni. Sveti Vladimir, Sveti Ivan Crnojević i Sveti Petar Cetinjski bili su i politički prvaci. Ta činjenica mnogo govori o jednom narodu. No, ovaj spisak vladara – svetaca mogao bi, po ubrzanoj proceduri, uskoro biti i proširen.

Sudeći po prigodnim publikacijama, u cijeloj ovoj priči o humanizmu i mirotvorstvu Đukanovića i Marovića, nije riječ o "pranju" biografija, već, korak dalje, o – njihovoj sakralizaciji, odnosno, jasnije rečeno – to i nisu biografije (i "Umjesto biografije") već – klasična svetačka žitija. Opet, valja podsjetiti, žitija su jedan od najpopularnijih žanrova religijske literature. Podrazumijevaju – pobrojana sveta djela, oboženje glavnih likova, i – iznad svega, intonaciju lišenu sumnje. To je posebno važno – na tome počiva vjera kao takva, a naši političari, jednako kao popovi od svake vrste, najviše preziru – sumnju… Budući da je sumnja privilegija "nevjernika", to jest onih koji radije misle svojom glavom.

Sve ovo jasno govori da su gospoda čelnici DPS-a pogubili sve moguće (svetiteljske ili obične, ljudske, svejedno) kompase… Đukanović čak nije mogao da se uzdrži, nego se, žestinom dostojnom čuvenog lionskog biskupa Irineja (rano hrišćanstvo), obrušio na Ńkrivovjerce", na Ńjeretike" koji su, zapravo, promašeni i neostvareni ljudi. Uz to i – sramotni. Njegov govor na dodjeli nagrada u nekom sljedećem žitiju mogao bi se nazvati – "Enciklika protiv sramotnih".

Naravno, potpuno je drugo pitanje (jednako značajno u našem kontekstu) što nagna doajena ovdašnje istoriografske nauke da se lati – evangelizacije. Ovo "Žitije po Milu" sadrži i neke formulacije sasvim neprimjerene našem vremenu. A neobično je da dolaze od potvrđenog ljevičara, starog partizana… Formulacije o porodičnoj genetici i nasljeđu ne bi se postidio ni neki od teoretičara iz Rozenbergovog kruga.

Takođe interesantan je detelj da u jevanđelju što ga potpisuje slavni istoričar postoji momenat koji dramaturški savršeno slijedi novozavjetnu priču. Đukanović je, na početku (kao i Sveti Pavle, dok se zvao Savle) bio na "krivoj" strani. No, došlo je prosvjetljenje i postao je (bez promjene imena) – najvažniji na "pravoj" strani. A Bog je veliki, pa sve oprašta. A to što neki "gnostici" tamo zakeraju, to će već srediti kakva krstaška vojna, kada za to dođe vrijeme.

Ipak, ima i nekih razlika između ova dva žitija – Đukanovića sakralizuje drugi (doajen crnogorske istoriografije), dok Marović to radi sam sa sobom. I, ako je vjernik, naravno, čovjek mora osjetiti titraj tankoćutnih emocija kada spozna detalje Marovićeve zemaljske egzistencije – kako susrijeće ljude, čini dobra djela, pomaže onima koji to zaslužuju, priziva Boga da pomogne Budvi, Crnoj Gori i svim dobrim ljudima… Kažem zemaljske jer, Sv. Marović ima i momente jasne spiritualne egzistencije. Sjećate se pčele i kada je, makar nekoliko trenutaka bio – na drugoj strani. Odatle je donio poruke o miru i suštinskim vrijednostima. Kazao je tada da je tamo mnogo ljepše i mirnije (klasični religijski marketing – tamo nas čeka Raj: u ovom gadnom životu slušaj gospodare i popove, ali zato slijedi – nagrada u vidu rajskog naselja…)

Neobičan je, i intelektualno baš raznovrstan taj Marović. Taman me "kupi" Markuzeom, a onda, ispadne da je časnog Markuzea razumio taman onoliko koliko je Andrija Mandić čuo za njega. Naime – ne idu Markuze i bogougodna retorika dostojna kakvog mladog bogoslova… I nije tu kraj Marovićevim nemogućim spojevima. Njegova vjernička retorika jasno govori da mu je blizak tradicionalistički svjetonazor. OK, legitimno. Ali, onda nemojte pričati o reformama… Ne ide se u reforme sa ljubavlju prema tradiciji. Tradicionalisti mrze reforme. Pa, kojem Maroviću vjerovati? Onome koji bi završio u zagrljaju Markuzea, Junga, crkve ili politike?

Opet, naš "sveti dvojac" ima sreće što Crna Gora nema montipajtonovce. (Buksovci, razmislite). Kakav je ovo materijal za jedno novo "Žitije po Brajanu".

I, ne mogu da odolim, ali i sama slika (ikona) na naslovnoj strani žitija, koja prikazuje zemaljski oblik Marovića nosi sobom jednu vrlo zanimljivu "dvostruku igru". Zasigurno – nenamjernu. Naime, ako pogledate fotografiju sveca koji između Budve i Grblja hoda kao da je riječ o Nazaretu i Judeji (usput sve liječeći dodirom, blagosiljajući i donoseći sreću, pravdu i ljubav) prikazuje spiritualni mir, a ta ruka kao da je spremna za blagoslov… Ili, dovraga – proviziju. Takav položaj ruke u svakodnevnom vokabularu pokreta obično se koristi kao gest koji dočarava – brojanje novca. Ono – "money, money…"

Eto, sada bi neko sklon religiji poentirao – ako pisci žitija i mogu da budu "maštoviti", ikone svakako ne – lažu.