Akademik Branko Pavićević o svom ogledu o lideru DPS

Piše: Nđ.Rudović/Vijesti

Akademik Branko Pavićević kazao je juče da je ogled "Milo Đukanović, istaknuti politički prvak Crne Gore" napisao nakon što su ga iz kabineta predsjednika DPS-a zamolili da to uradi.

"Zamolili su me da napišem svoje viđenje Đukanovićevog doprinosa afirmaciji Crne Gore i osiguranju njenog puta u budućnost", rekao je Pavićević "Vijestima".

Njegov ogled, u kojem se, između ostalog, navodi da je Đukanović još 1991. i 1992. počeo da razmišlja o što hitnijem osamostaljivanju Crne Gore, nepoznati izdavač štampao je kao posebnu brošuru koja je podijeljena gostima na ceremonijalu dodjele priznanja Internacionalne lige humanista Đukanoviću i Svetozaru Maroviću.

Na osnovu čega tvrdite da je Đukanović tada planirao da krene putem osamostaljenja Crne Gore?

Nigdje ja nijesam to kategorično rekao, niti hronološki odredio i datirao. Ja sam samo spomenuo činjenicu da se već "93. godine u Zagrebu znalo da je došlo do velikog razilaženja između njega i Miloševića.

Ja ne polazim od zabluda Đukanovićevih koje je imao početkom 90-ih i krajem 80-ih godina, kad nije mogao ni on, ni njegovi saradnici da se opru jednoj pogubnoj djelatnosti kojoj je na čelu stajao Slobodan Milošević koji je pripremao rat u Jugoslaviji. On nije bio u stanju da to uradi tada, ali je taj isti Milošević pao kao žrtva, pored ostalog, aktivnosti koje je Đukanović, podržan od međunarodne javnosti, preduzeo.

Mislim da nije pravo što ova grupa intelektualaca prenebregava ovo mnogo značajnije za Đukanovića, a apostrofiraju nešto što on objektivno nije bio u stanju da učini krajem 80-ih godina tj. Č89, Č90, Č91. godine, a čak možda i 1992. godine kad je ratom u Jugoslaviji rukovodio Milošević i generalni štab JNA, najsramnija vojna organizacija koja je iznikla iz najrevolucionarnije armije u Evropi.

A što mislite o tvrdnjama da je Đukanovića Milošević postavio na najviše državne funkcije u Crnoj Gori?

Njega je lansirala autohtona garnitura odavde i on je sam vodio akciju protiv stare garniture, protiv Vidoja Žarkovića, Veljka Milatovića… I tu odigrao jednu ulogu, stvarno, koja se ne može prihvatiti u istorijskoj nauci kao nešto što je bilo progresivno.

Vi ste rekli da je on još tokom Dubrovačke operacije shvatio…?

On nikad nije bio ni na Dubrovačkom ratištu niti na bilo kom ratišu u Jugoslaviji. Nikad nije bio. Ja to sigurno znam… To ne znači da se ponašao ispravno, ali on nikada nije otišao na ratište…

Vi ste napisali da je on tokom dubrovačke operacije počeo da razmišlja kako da se Crna Gora osamostali?

Bio je premlad za ostavku Ali, ako se Đukanović nije slagao s Miloševićevom politikom, zašto onda nije podnio ostavku? Ja to ne znam, ja bih recimo podnio ostavku, a on je bio i premlad čovjek tada. Mada sam ja bio mlađi kada sam donosio sudbonosnije odluke i za mene i moju porodicu, ja sam svu porodicu stavio na rizik uništenja. Pola porodice otišlo je u partizane, a pola na tešku robiju. Morate uzeti u obzir i da se on do tada bavio politikom samo dvije godine, on je počeo prvo da se sukobljava sa domaćim rukovodstvom, sa Vidojem Žarkovićem na sjednici Centralnog komiteta, i poduzeo jedan krajnje neukusan postupak, da mu je čak oduzeo riječ Janez Drnovšek. On je tako počeo karijeru, ali moralo se oprostiti čovjeku koji je preduzeo radikalne korake od evropskog značaja, jer je spriječen jedan surovi patološki političar da se, pored 250.000 već poginulih Jugoslovena, taj broj popne na 350.000. Sve se to oprašta. Ne možete vi serdaru Janku Vukotiću reći da je bio progresivan čovjek od početka do kraja. Njega je Mojkovac digao do neba da mu se sve greške i propusti opraštaju… Vodio je rat da pokaže junaštvo Crnogoraca… Pitao sam vas ovo zato što postoje tumačenja da je Đukanović jednostavno ostao na vlasti radi očuvanja moći koju je počeo da stiče, a koja je sa sobom nosila materijalno blagostanje i mogućnost za sticanje još većeg bogatstva? Pa dobro, sve sam to ja čuo, ali ja to ne znam.

I to je tačno. On je to meni lično pričao. Ja sam na kraju krajeva bio na dva ili tri sastanka koje je on u Beogradu pripremio sa crnogorskim prvoborcima i svim preživjelim narodnim herojima na čelu sa Dragišom Ivanovićem, Boškom Đuričkovićem, Vojom Nikolićem, Androm Mugošom…

Ja sam bio jedan od tih ljudi koji je vodio pregovore s njim i primio garanciju od njega da on nikad neće dopustiti da se više Crna Gora vrati u okrilje…, a i nije mogao tako lako da izađe iz jednog krutog državno-pravnog mehanizma, prije svega vojnog mehanizma. Ipak, to su istorijski procesi koji trebaju pripreme. On je imao sugestije krupnih figura zapadne Evrope, SAD i Moskve i pripremao se za obračun sa Miloševićem, uz sugestiju da ne ide glavom u zid.

Postoje dokumenti iz "93. koji se dobijaju u Zagrebu iz kojih se vidi da se javlja sa ratišta da je došlo do velikog razilaženja između Đukanovića i Miloševića. Ja sam ga pitao baš tada je li to tačno. On mi je rekao – jeste.

A kako onda gledate na činjenicu da je on 1991. i 1992. imao prilično radikalne javne istupe koji su bili na liniji sa Miloševićevom ratnom politikom?

On je nesumnjivo velika ličnost, ličnost koja nije počela na velik način, na način kako je to odgovaralo zahtjevima istorije, ali on nije imao snagu tada da se uzdigne do onog nivoa kakav je zastupao 1994. i 1995. godine. Znam da je dao tu izjavu da je zamrzio šahovnicu.

Kako to objašnjavate?

Svega tu ima pomalo. I političkog pragmatizma, političkog uvjerenja, nezrelosti, zbunjenosti jednim fenomenom koji je zahvatilo zemlju.

Ja sam prišao revolucionarnom pokretu 1938. godine sa braćom i sestrama, a i otac mi je prišao tom pokretu, tako da smo mi kao komunisti kretali u oslobodilački rat. Kao komunisti smo se borili za komunističku doktrinu, videći u njoj jedinu garanciju da se organizuje antifašistički rat sveopštih razmjera. Prema tome, mi smo imali tada snage, jer su okolnosti bile takve da su nam omogućavale da dođemo do tog saznanja. On nije bio u mogućnosti da dođe do saznanja čemu vode ti suludi pokreti koji nemaju presedana u evropskoj istoriji.