Društvena depresija, za razliku od pojedinačne, nije stanje duha nego direktna posljedica vrlo konkretnih činjenica koje obilježavaju određeno vrijeme.

Piše: Vlastimir Mijović/Oslobođenje

Stoga, kad znamo čime je ovaj naš trenutak obilježen, odmah možemo povući i nepogrešivu analogiju sa raspoloženjem koje mora da obuzima one koji taj trenutak žive. U čemu ćemo biti nego u dubokoj depresiji ako vidimo da za pola radno aktivnog stanovništva nema posla, ako ni oni koji rade ne mogu od toga solidno da žive, ako vidimo da smo država samo zato što se i to državom zove, ako su pravda i tolerancija samo ideali koji se ne dostižu niti se čini da će ikada biti dosegnuti…

Da dalje ne nabrajam, samo loše obaviješten čovjek u današnjoj Bosni i Hercegovini može biti u stanju boljem od duboke depresije. Istine s kojim se svakodnevno sudaramo i čelik bi rastopile, a kamoli da beznađem i pesimizmom ne bi ojadile ionako skrušenog, ratom i poraćem skrhanog Bosanca i Hercegovca.

Vidimo to i osjećamo na svakom koraku, u svakom trenutku, pa nam ni rezultat jednog telefonsko-televizijskog glasanja (u Hadžifejzovićevom "Centralnom dnevniku") nje nikakav dokaz više, nego jednostavno još jedna u nizu ilustracija lošeg stanja duha u današnjem bh. društvu. U toj je emisiji, naime, većina glasača prevagnula na prvu od dvije ponuđene varijante: da li biste, da se ponovo vratimo u april 1992, otišli ili ostali u BiH?

Većina je, dakle, kazala da bi se odlučila za odlazak, u što ne moramo odmah povjerovati niti to na bilo kakav način provjeravati. Ništa što je bilo, vratiti se ne može, pa ni taj hudi aprilski trenutak. Stoga se poruka tv-glasača jedino može tumačiti kao, u stvari, njihova ocjena stanja u kojem se zemlja nalazi. A ono je bez sumnje takvo da u ljudima nepogrešivo izaziva i pothranjuje pesimizam, depresiju i želju da naprosto negdje nestanu, pa makar i tamo, u tuđini, gdje su onog aprila i još mnogih ratnih i poratnih aprila nestale već stotine hiljada naših komšija, sugrađana, braće i sestara.

Tamo nas, međutim, više ne žele i ne primaju, nasisali su se već dovoljno svježe balkanske krvi, a ne pomaže nam ni dječije naivno pokrivanje glave jorganom. I ispod jorgana opet vidimo gdje smo i šta smo.

Htjeli ne htjeli, moramo se trezveno i odgovorno suočiti s činjenicom da smo na dnu mračne rupe. Moramo takođe znati kako smo i zašto u nju dospjeli.

Jedna gospođa lako je to i jasno formulisala u Senadovoj emisiji, locirajući krivicu na polovicu ljudi prisutnih u sali iz koje je CD u subotu emitovan. Mislila je pritom na desetine sadašnjih i bivših visokih funkcionera koji su se, čast izuzecima, postrojili u prvim redovima Uniticove dvorane.

S dotičnom gospođom nije se nimalo teško složiti. Problem vođstva jedan je od ključnih u današnjoj bh. državi i društvu. Vlast je daleko ispod visine zadatka koji se pred njom nalazi. S boljim, sposobnijim i kreativnijim vođama iz ovog bi crnila bar polako prelazili makar u sivilo, ružičasto i da ne pominjemo. No, stvar nije baš samo u tome, niti treba da se zavaravamo kako je naš problem baš tako jednostavan. Nije nas zatrpala samo jedna lavina; zasulo nas je sa svih strana.

Agresija i rat gurnuli su nas u crnu zemlju. No, još pokoji ašov, bačen s drugih strana, gurnuo nas je još dublje. Prvo, razoren je društveno-ekonomski sistem u kojem smo do tada živjeli. Drugo, ušli smo u fazu u kojoj trebamo naučiti da igramo po pravilima po kojim razvijeni svijet odavno igra, čime smo odmah bačeni u ulogu autsajdera. Treće, našli smo se u raljama galopirajuće političko-ekonomske globalizacije u kojoj jači postaju još jači, a slabiji sve slabiji, pogotovo mi i nama slični.

Za izlaz iz ove situacije potrebno je divovsko, a ne samo dobro vođstvo. Potrebno je vizionarstvo i strateška snaga. Zato i ne boli previše spoznaja da mi to sada nemamo. Peče, u stvari, saznanje da mi nemamo ni naznake da se u tom pravcu nešto dešava. Mi danas nemamo nikakvu ni viziju ni strategiju, čak ni konzistentan spisak lijepih želja kojim bismo se mogli bar zalagivati i uljuljkavati.

To je naš ključni problem! Nije to, dakle, STANJE u kom se nalazimo, nego TREND s kojim živimo, trend kojem je nizbrdica najvjernija metafora. Svakoga dana u svakom pogledu nama je sve gore. Pa i u onom u čemu smo napredovali, a i toga ipak ima, nevolja je što je i to moglo i moralo biti bolje.

Ekonomisti za ovakvo preduzeće odmah znaju neumoljivi epilog: bankrot i stečaj. Pisci to nazivaju "hronikom najavljene smrti". Mandrknućemo, samo ne znamo kad!

I ništa. Nema onog "biće bolje" ili "ne može ni ovako dovijeka". Nigdje ničeg osim puste nade da se neće desiti ono što se očigledno i nezaustavljivo dešava. Jedina nada u stvari nam ostaje sama nada, koja doduše umire posljednja, ali s očitom mogućnošću da i ona jednom zamre.

 Sve je dakle protiv nas. Možda smo već i mi sami protiv sebe? Kao da se polako mirimo sa hudom sudbinom. Kao da u nama gasne i ono posljednje uporište i izvorište: nagon za životom!

 Ili na taj prag ipak nismo zakoračili? Preko njega ne bi bilo povratka.

Mnogo toga je do NJIH, ali bar je ovo do NAS. Da taj nagon održimo, da ga pothranimo i ojačamo. Da kao društvo ipak budemo jači od pojedinaca koji su podlegli teškoj depresiji i podigli ruku sami na sebe. Jer, dok je glave na ramenima, sve može biti i drugačije.

 Zasad samo toliko.