Prekrasne li demokracije. Trend, kao i u ratovanju, tako i u zatvaranju, je da se postupak privatizira, kako bi bogati mogli i od toga profitirati na račun poreznih obveznika

Piše: Ivo Škorić/h-alter.org

Vojna birokracija pronašla je lijek: ranjenike iračkog rata proglase nesposobnima zbog poremećaja u ponašanju koje, naravno, pokazuju svi koji su preživjeli rat i dobili, recimo, šrapnel u glavu. Tada im ne moraju isplatiti invalidninu i plaćati skupe tretmane, jer je poremećaj oboljenje koje je postojalo i prije vojne službe, no eto, tek je sa zakašnjenjem primjećeno. Tako dojučerašnje heroje proglase luđacima i bace ih na cestu. Slična tužna priča je zadesila i veterane nedavnih jugoslavenskih ratova, zar ne?

Republikanski senator John McCain, predsjednički kandidat, nedavno je izjavio kako se situacija u Iraku popravlja i kako zapadnjaci sad već mogu sigurno šetati ulicama Bagdada. Kako bi to i dokazao, prošetao se za televiziju Shorja tržnicom u pratnji generala Petraeusa i nekoliko drugih kongresmena, u pancirkama, uz pratnju oko 100 vojnika u oklopnim vozilima, snajperiste na obližnjim krovovima i nekoliko helikoptera naoružanih do zuba iznad glave. Baš kao na svakoj normalnoj tržnici u Indiani tijekom ljeta, primijetio je republikanski predstavnik iz Indiane, Mike Pence.

Poremećaji u ponašanju

Drugi republikanski predsjednički kandidat, Newt Gingrich, dočepao se naslovnica izjavom kako bilingvalno obrazovanje treba ukinuti, i djecu hispano-američkih imigranata isključivo učiti jezik progresa (Engleski), a ne jezik geta (Španjolski). Španjolska i Meksiko su uložili diplomatske proteste. Na sreću, republikanski kandidati nemaju nikakve šanse u slijedećim predsjedničkim izborima: Bush je američkom narodu toliko ogadio republikance, da sumnjam da će itko za njih glasati. Da bude gore za njih, ovaj puta nemaju niti uobičajenu financijsku nadmoć: Hillary Clinton ih već sve šiša u sakupljenoj lovi.

U međuvremenu, broj poginulih civila i vojnika u Iraku je svaki mjesec sve veći, kao i broj skandala u Washingtonu. otkako su republikaci izgubili većinu u Kongresu Busheva administracija više ne može nesmetano svakodnevno kršiti zakone i ljudska prava da bi sprovela svoju volju. Polako ih stiskaju sa svih strana.

Ozlijeđene veterane iračkog rata čekaju pretrpane, prljave bolnice, u kojima se sve manje ljudi ima vremena njima baviti, a vojna birokracija je pronašla lijek: proglase ranjenike nesposobnim pod točkom poremećaja u ponašanju – što naravno svi, koji su preživjeli rat i dobili, recimo, šrapnel u glavu, imaju – u kojem slučaju im ne moraju isplatiti invalidninu i plaćati skupe tretmane, jer je poremećaj oboljenje koje je postojalo i prije nastupanja vojne službe, no eto tek je sa zakašnjenjem primjećeno. Tako dojučerašnje heroje proglase luđacima i bace ih na cestu. Slična tužna priča je zadesila i veterane nedavnih jugoslavenskih ratova, zar ne?

Skandal oko uvjeta u bolnicama je doveo do čistke u vojno-zdravstvenom vrhu, a sada, kako malo pomalo izlazi na vidjelo prljava taktika prema ozljeđenim veteranima, sve je teže naći nove vojnike za dugi rat u Iraku. Kongres i Senat su stoga odlučili reći Bushu da je američkom narodu dosta tog rata i da ima povući trupe od trećeg do devetog mjeseca slijedeće godine, ili će jednostavno, kao što su to učinili s Vijetnamskim ratom, odbiti dalje plaćati račune. Bush je već obećao veto. No nije sigurno da li njegova administracija više ima političke snage za veto.

Jedan od bliskih suradnika još od Bushevih guvernerskih dana u Texasu, Matthew Dowd, podnio je ostavku, povukao se i izjavio za tisak duboko razočaranje Bushom, predsjednikom. Bivši šef kabineta glavnog državnog tužioca Alberta Gonzalesa, Kyle Sampson, na saslušanju u Senatu je pod zakletvom izjavio kako mu je bivši šef lažljivac, te su Gonzalesu vjerojatno dani odbrojani, iako Bush još uvijek tvrdi kako stoji iza njega. Stajao je tako i iza Rumsfelda sve dok jednog dana nije stao ispred njega i pokazao mu vrata, da bi si bar malo popravio popularnost.

Politička čistka

Priča oko Gonzalesa, poznatog po opravdavanju mučenja, i izjavi kako je Ženevska Konvencija zastarjela, je skandal koji baca tamnu sjenu na temelje američke demokracije: Busheva administracija je zaista prevršila svaku mjeru upličući se u nezavisnost pravosuđa političkom čistkom, kada je, u stilu Josifa Visarionoviča Staljina, otpustila osam regionalnih federalnih tužioca, za koje su Rove i Gonzales zaključili da nisu dovoljno revnosno provodili republikanske političke ideje u pravosudnu praksu (neki su se drznuli vodeći procese protiv republikanaca zbog korupcije, a neki jednostavno nisu pohapsili dovoljno crnih građana koji su glasali bez dokaza državljanstva).

Čovjek koji je trebao biti predsjednik, no umjesto toga je postao oskarovac, Al Gore, primljen je u Kongresu uz ovacije, dok je držao govor o ozbiljnoj prijetnji globalnog zagrijavanja. Njegovu tezu ove zime, najtoplije u pisanoj povijesti, nitko više ne dovodi u pitanje. Vrhovni sud SAD-a je upravo presudio odlukom 5:4 da Agencija za zaštitu okoliša (EPA) ima pravo i obavezu odrediti granice za emisije ugljičnog dioksida iz automobilskih motora, pod postojećim zakonom o čistom zraku. EPA se branila da na to nije obavezna, jer CO2 nije zagađivač, u procesu koji je započela država Massachussets (i drugih devet država na istočnoj obali + Kalifornija), tvrdeći da su njihova priobalna područja direktno ugrožena tim emisijama. Ta odluka će dovesti do dramatičnih promjena u američkoj automobilskoj industriji, i sigurno utjecati na ozbiljniji pristup globalnom zagrijavanju i u drugim zemljama.

Svi uznici rata protiv terorizma, koji su uspjeli vidjeti sud, izjavili su da su mučeni i da su njihove izjave iz njih iznuđene prijetnjama, te stoga nisu legalno ništa više vrijedne od izjava britanskih vojnika, zatočenih u Teheranu, kako su zaista uhićeni u Iranskim vodama. Čak je i Rumsfeldov nasljednik, Gates, proturječivši Bushu i Cheneyu, izjavio da Guantanamo treba zatvoriti, a zatvorenicima omogućiti brzo suđenje i većinu pustiti, a one, koji su zaista opasni, osuditi i legalno zatvoriti. Saudijski kralj Abdulah u govoru na sastanku Arapske Lige u Riadu otvoreno je prozvao američku okupaciju Iraka ilegalnom, i pozvao iranskog predsjednika Ahmedinedžada na sastanak, rušeći američke nade u njegovo savezništvo protiv Irana.

Velika Britanija se ponaša kao da bi im kruna pala s glave kad bi priznali da je njihov gumeni čamac ipak bio s krive strane imaginarne crvene linije u ušću Shat-el-Araba. Izrael se vraća politici naseljavanja Palestinskih teritorija. Busheva ofenziva šarma u Latinskoj Americi, stižući tamo daleko prekasno, naišla je na Chavezovu protuofenzivu: dok je on obećavao brda i doline u Rio de Janeiru, Hugo je to isto radio, s više uspjeha, u Buenos Airesu. Čini se da Bush više nema prijatelja izvan Bijele Kuće.

Distribucija profita

Što onda Bush i Rove imaju slaviti? Nedavno su se baš dobro zabavljali na konferenciji RTV novinara SAD-a – Rove kao rapper, a Bush kao komičar. Njima i njihovoj bazi, naime, baš ništa ne fali. S lakoćom će žrtvovati Gonzalesa, kao što su žrtvovali Rumsfelda, Libbyja, i tisuće mladih vojnika. Bez razmišljanja će potrošiti milijarde dolara poreznih obveznika na rat koji su već izgubili. Centralne ideje ove administracije su: ostvarivanje permanentne republikanske vladavine, apsolutna koncentracija moći u osobi predsjednika, privatizacija organa vlasti u ruke korporacija koje podržavaju ostvarivanje prve dvije zamisli.

Realnost, priznali je oni ili ne, je da je prva zamisao već propala. Republikanci su izgubili zakonodavnu vlast, za dvije godine će vjerovatno izgubiti i izvršnu, a uz nešto truda i nešto više vremena izgubit će kontrolu i nad sudstvom. Bush još uvijek vlada apsolutizmom rimskog imperatora, no kao što možemo vidjeti iz prethodnih primjera, s promjenom omjera snaga u Kongresu, krila su mu znatno potkresana i samo je pitanje vremena kad će ga potčinjeni prestati slušati. Stoga je koncentracija danas na treću zamisao, tj. da se izvuče koliko se god može više profita iz propalog rata, propale vlasti i propadajućeg predsjedništva.

Najvažniji razvoj događaja u Iraku nisu svakodnevne bombe i ubojstva, nego novi zakon o distribuciji profita od eksploatacije iračke nafte. Marionetski kabinet ga je već odobrio, no nije još prošao Irački parlament. Američki odvjetnici i ekonomisti, koji su ga sastavljali, napisali su ga tako da bude prijateljski raspoložen prema gigantskim multi-nacionalnim naftnim korporacijama, kakvog li iznenađenja, zar ne? U biti zakon će vratiti Irak natrag u 1950., prije nacionalizacije naftne industrije, rasprodajući iračka naftna polja strancima i dozvoljavajući 100 posto repatrijaciju profita. Ako to prođe, Bush će barem Exxon-Mobilu, Chevronu, Texacu, BP i Shellu moći tvrditi da je rat u Iraku ipak uspješan. Mali problemčić je da američka vojska očito nije u stanju garantirati sigurnost naftne eksploatacije i transporta u Iraku, što bi mogla biti prepreka ostvarivanju profita, čak ako zakon i prođe.

Deterioracija sigurnosne situacije u Iraku je loša za većinu, no zato je izuzetno profitabilna za manjinu privatnih kontraktora, koji, o trošak američkih poreznih obveznika, neprestano grade Irak da bi ga gerilci rušili, kako bi ga oni mogli ponovno iz početka graditi. Proizvođači oružja bilježe također nezapamćene profite. Što je loše za iračke građane i američke porezne obveznike, fantastično je dobro za Bechtel i za Lockheed-Martin. Također je dobro i za kompaniju koja osigurava objekte – Blackwater – najveću privatnu armiju na svijetu (za koju rade i neki Hrvati), kojoj profit raste 300 posto godišnje tijekom rata u Iraku.

Raj za najbogatije

Francuzi su imali Legiju Stranaca, Ameri imaju Blackwater. Blackwater je zapravo zaštitarska kompanija (kao Sokol Marić), samo što operira globalno, sa budžetom manje države, i sa oružjem i opremom koju i redovni američki vojnici mogu samo sanjati. Da li je budućnost u permanentnom ratu između ne-državnih čimbenika, kao što je Al Qaeda i Blackwater?

Ovaj rat je dakle odličan za dioničare, za bogate, za 0.1posto najbogatijih, koji su uslijed njega postali još bogatiji. Tzv. guns-to-caviar index prati omjer prodaje vojnih zrakoplova i luksuznih privatnih letjelica. U prethodnim razdobljima taj omjer je bio obrnuto proporcionalan: kad je rasla prodaja vojnih, padala je prodaja luksuznih, no u razdoblju rata u Iraku, omjer je postao direktno proporcionalan (http://www.slate.com/id/2155543/), sugerirajući enormne profite koji najbogatiji između sebe dijele od tog rata, profite koji su ostvareni na teret razaranja jedne relativno razvijene industrijske zemlje i pljačke njenih prirodnih bogatstava, no, još više, na teret američkog naroda, koji je, kroz poreze, financirao korporacije odgovorne za to razaranje.

Od početka Reaganove vladavine pa do danas sve je dublji jaz između bogatih i siromašnih u SAD. 90 posto ljudi zarađuje svake godine sve manje, a jedan posto zarađuje svake godine sve više. Razlika između njihovog udjela u prihodu se u zadnjih 20 godina učetverostručila, i trenutno je na najvišoj točki u povijesti nakon 1928. – godine prije velikog raspada Wall Streeta i velike depresije. Pad cijena dionica – čega se svi pogrešno boje kao pokazatelja loše ekonomije – je zapravo dobar za siromašne: oni nemaju dionica, njihovi prihodi rastu, kad dionice padaju, kako krivulje pokazuju (priloženi grafikon). Ovo neumjesno bogaćenje ratnih profitera na grbači naroda ne može vječno trajati i gotovo je sigurno da će se osvetiti Americi u godinama koje dolaze.

Ono što neumitno prati osiromašivanje većine američkog naroda na račun bogaćenja najbogatijih je porast troškova pravosuđa – u istom vremenskom razdoblju od dvadesetak godina, u kojem su bogati postali dvostruko bogatiji, troškovi utjerivanja pravde (policija, zatvori, tužitelji, sudovi, itd.) porasli su za 418 posto! Amerika danas troši četiri puta više novca na zatvaranje svojih građana nego na njihovo obrazovanje: 193 milijarde dolara u 2004. Dakle, nakon vojske i ratova, slijedeći najveći trošak američke države su policija, sudovi i zatvori. Prekrasne li demokracije. Trend, kao i u ratovanju, tako i u zatvaranju, je da se postupak privatizira, kako bi bogati mogli i od toga profitirati na račun poreznih obveznika.

Koincidencija u privatizaciji okupacija stranih zemalja bogatih prirodnim resursima, porastu jaza između prihoda najbogatijih i ostatka naroda i porasta troškova utjerivanja pravde, ima smisla: privatizacija vlasti vodi bogaćenju malog segmenta ljudi bliskih vlasti, povećanje ekonomskih razlika neumitno vodi rastu kriminaliteta, što je najbolje dočekati pendrekom, lisicama i zatvorom, a još bolje ako je zatvor privatan, pa bogati još i od toga mogu profitirati! Tako je zatvoren krug, u kojem će se sredina poslušno i u strahu debljati pred televizorom, gledajući kako se u njihovo ime i za njihove pare ubijaju i zatvaraju vanjski i unutrašnji neprijatelji onih koji žive od profita njihovog rada i poreza i prireza na njihov prihod. Za koga će ta većina glasati?

H-Alter