Eto i to smo dočekali. Da se Hrvatska zakači s nekom visokom međunarodnom sudskom adresom oko pitanja ratnih zločina u ex-yu ratovima, i da u pravu bude više ona nego ta adresa.

Piše: Marinko Čulić/Feral Tribune

Presuda Međunarodnog suda pravde da Srbija nije kriva za genocid u Bosni i Hercegovini, a da ovoga nije ni bilo izvan Srebrenice, s pravom je naišla na oštre hrvatske kritike.

S pravom zato što je, s jedne strane, ta presuda zbilja loša, ili barem nedovoljno dobra (dobro je što je izbjegnuta kolektivna odgovornost Srba i Srbije, a sasvim loše što je zaobiđena i odgovornost Miloševića i cijelog državnog i vojnog vrha Srbije). S druge strane, opravdanosti tih kritika svakako je pomoglo i to što je Hrvatska posljednjih godina prestala biti ružno pače u ovim stvarima, tj. napravila je značajan napredak u kažnjavanju ratnih zločina (i po mišljenju istih tih međunarodnih adresa). Pa je to otvorilo prostor da i ona napokon o ovome nešto smisleno i autoritativno rekne.

Ali, budimo pošteni. Niti je taj prostor baš velik kao slavonska ravnica, niti su svi prigovori koji su odavde otišli u Haag baš toliko utemeljeni i pametni da zaslužuju Nobelovu nagradu. Nemamo namjeru ovdje raditi sveobuhvatnu analizu tih prigovora, i ovdje ćemo se ograničiti samo na dvije faličnosti hrvatskih kritika. Prvi prigovor tim kritikama je da su podlegli euforiji velikih riječi, zbog čega ispada da je jedina sudska presuda vrijedna uvažavanja ona za genocid, što će reći da su zločini protiv čovječnosti, etničko čišćenje itd. – kojih je puna presuda protiv Srbije – nekakvi beznačajni prekršajčići. Malone luk i voda.

Na ovo se, naravno, odmah nadovezuje i pitanje je li pametno da kriterije za utvrđivanje genocida ruši baš Hrvatska, jer ona time diže preko razumne mjere i težinu inkriminacija koje se njoj stavljaju na dušu. A to su, da istaknemo samo najvažnije, suodgovornost za otvaranje koncentracijskih logora i etničko čišćenje stotina tisuća ljudi, odgovornost za strijeljanje nedužnih i nezaštićenih civila, rušenje desetina tisuća kuća itd. Tko, dakle, kaže da u "gumenim" tumačenjima genocida i nešto od ovoga ne bi tu trebalo završiti?

Drugi prigovor hrvatskim kritikama tiče se personalnog sastava kritičara. Kritike iz Hrvatske došle su s najrazličitijih strana, i nema dvojbe da njihovu ozbiljnost jako diže to što ih potpisuju neki od najistaknutijih ljudi civilnog društva i medijske scene. Njihova je nepristranost dovoljno puta provjerena. Ali, vrijedi i obratno, ozbiljnost tih kritika ruši to što ih potpisuju i jedan Šeks ili Đapić, koji su u ovoj stvari itekako pristrani. I to je dovoljno puta provjereno.

I to provjereno na način koji teško može biti gori i zlosretniji. I za jednog i za drugog, naime, ima dosta razloga reći da su tokom devedesetih bili među najistaknutijim protagonistima pijanog sna da se nezavisna hrvatska država stvori kao ublažena replika NDH. Srećom, to pijanstvo nije do kraja trajalo, prekinuto je prije završnog lomljenja čaša i pobjedničkog plesa po srči, ali činjenica da su njih dvojica i dalje visoko u hijerarhiji državne politike baca mutno svjetlo na aktualnu politiku sankcioniranja ratnih zločinaca.

O da, ta je politika danas ipak drukčija nego devedesetih, čak toliko da se, kako rekosmo, Hrvatska prvi put može upuštati u ravnopravni dijalog s međunarodnim pravosudnim adresama. Ali, znamo s koliko je vanjskih pritisaka ona iznuđivana i koliko joj još ostaje nezavršenih poslova (veliki paket procesa pred domaćim sudovima). Zato izgleda prilično glupo gurati glavu u osinje gnijezdo rasprava u kojima Hrvatska i dalje nije sasvim čistih gaća i koje joj na kraju mogu donijeti i veliku štetu.

Prije svega, jasno je da hrvatska tužba protiv Srbije za genocid stoji na sasvim rahitičnim nogama, jer je hrvatsko-srpski rat odnio barem pet puta manje žrtava nego onaj u BiH. Usto, odluka o tome donesena je u vrijeme kada se oboljeli Tuđman, u stanju sužene svijesti i naivno vjerujući da će to zaustaviti haaške optužnice protiv hrvatskih generala i njega osobno, dao uvjeriti da se ta tužba uopće piše. Danas je jasno da se nju ne može dobiti, i po svemu sudeći Sanader bi je i povukao da se ne boji ljutitih reakcija nepotrebno potpaljene javnosti.

Bezizlaznost situacije podcrtava i to što je i Srbija odavno zaprijetila protutužbom, koju doduše također nema nikakvih izgleda dobiti, ali sve to vodi u krkljanac u kojem će i Hrvatska i Srbija sasvim sigurno zaraditi reputaciju svadljivaca koji umjesto da preuzmu svoj dio odgovornosti izvode bijesne gliste i prave kraval gdje mu nije mjesto. Uostalom, takvu reputaciju Hrvatska bi mogla dobiti čak i nakon kritika koje je uputila na presudu za genocid u BiH.

Jest da je ta presuda duboko falična, zato jer u njoj nema, kako rekosmo, Miloševića, što je otprilike isto kao kada je u nekim procesima Slavka Lozine "izgubljen" pištolj. U oba slučaja nema ključnog rekvizita ubojstava. Ali, ni u službenim hrvatskim verzijama zločina u Hrvatskoj i BiH nema Tuđmana, pa ako u prvom slučaju nema nikakvog zločinačkog plana u Beogradu, u drugome ga nema ni u Zagrebu.

I ne samo što ga nema. Na izričitoj tvrdnji kako s hrvatske strane nije bilo nikakvog zločinačkog plana ni zločinačkog poduhvata izgrađena je i cijela službena doktrina (dogma), koja je čak izglasana u Saboru, tako da samo rijetki imaju petlje tu dogmu ne poštovati (Vesna Pusić i, djelomično, Stipe Mesić). Tu dogmu dužni su slijediti čak i odvjetnici Hrvata optuženih pred Haaškim sudom, iako to ima malo veze s odvjetničkom etikom, ali se njih obavezalo na poslušnost nešto visokim honorarima, nešto lojalnošću prema državi kao poslodavcu.

Drugim riječima, oni se pojavljuju pred Tribunalom kao obični državni činovnici, koji su u obavezi braniti prvenstveno spomenutu dogmu o nepostojanju planiranog i sistematskog zločina, a tek zadnjim ostacima svojih odvjetničkih vještina i svoje branjenike. I to je dosad funkcioniralo najviše zato što se radilo mahom o hrvatskim advokatima, iako je već Anto Nobilo prvi pokazivao da se tome nema namjeru do kraja pokoriti.

Ali, sada kada se Ante Gotovina prvi pojavio s, u osnovi stranim, američkim odvjetničkim timom, ta obrambena doktrina nametana iz Zagreba počela se raspadati. Doduše, način na koji Gotovinini odvjetnici pokušavaju, a vjerojatno će i uspjeti, izgurati Markačevog branitelja (Šeparović), a možda i Čermakovog (Prodanović), ne izgleda nimalo simpatično, nego prije odbojno. Ali, ako je vjerovati iskusnom Nobilu, obrana Gotovine zapravo ne puca samo na Šeparovića, nego pokazuje znakove da bi to mogao biti prvi braniteljski tim koji će otvoreno odbaciti dogmu o nepostojanju zločinačkog plana.

A time stvari dobivaju sasvim novu boju. Odvjetnici optuženih Hrvata očito sve manje žele biti svećenici obavezne istine koju će im diktirati "papa" iz Zagreba. To ne znači, da se razumijemo, da je optužba na hrvatski račun za zločinački plan i poduhvat u svemu prihvatljiva (naprotiv, previše je široka i objektivno ide prema kolektivizaciji krivice). Ali, i hrvatski državni vrh morao bi se zapitati kakvu poruku šalje dogmom o nepostojanju zločinačkog poduhvata (što je u osnovi ublažena inačica poznatog "poučka" Milana Vukovića) ako dokazanog ubojicu nezaštićenih civila Mirka Norca i dalje dočekuju na vikend-dopustu skvadre odanih i nabrušenih obožavatelja. Ili ako na film o Lori kidiše HVIDRA, koju, znamo, kontrolira HDZ.

O tome vi guknite, gornjogradska gospodo, a vrisku protiv Međunarodnog suda pravde prepustite pozvanijima od sebe.