Ja nisam vidio, ali svjedožba je provjerena: Željko Komšić na zidu u Predsje- dništvu drži Titinu sliku. Slikalo ga valjda za Dan državnosti bosanske. Pa nastala frka, polemika, napadi, osude i poneko odobravanje. Stvarno, šta je Tito Komšiću na zidu?

Piše: Ramo Kolar/Oslobođenje

Nostalgija? Jok, jer Željko je ne more imati. Ideološka zadaća partijska? Niti to, jer SDP koji je "poslao" svog predstavnika u državni vrh slabo šta baštini od rahmetli Maršala, osim kulta vođe. Možda drug Komšić nije za demokraciju, no komunističko-socijalistički ustroj (i) Bosne i Hercegovine? Ne bi se reklo, jer se borio u odbrambeno-oslobodilačkom ratu za domovinu, a mnogo manje za ideologiju.

Držim da je najmlađi predsjednik u nas podržao i ostao dosljedan onome što je kazao na inuguraciji, da će zastupati cijelu, jedinstvenu državu, sve njene građane i narode. Zato je turio sliku čovjeka koji se uglavnom, s bosanskim patriotima, (iz)borio za državnost BiH, obnavljajući je u onome, narodnooslobodilačkom ratu. Zato se u najmanju ruku očekuje da i Haris Silajdžić, recimo za naredni 25. novembar, učini isto. A i ne mora čekati dotle. Od trećeg člana kolektivnog rukovodstva se to ne očekuje jer on mora slušati one koji su svim silama, oružanim i inim, atakirali, i to još čine, na rasturanju takve države. Mada je sve svoje stekao pod Titinom čizmom, terorom i strahovladom.

 Onomad, kad demokracija hrupi na naša zatvorena vrata, nacionalističke vođe su namah svezale i uvezale zastave u nerazmrsiv čvor koji danas ne bi presjekao ni sam Aleksandar Makedonski. Zastavama su takvim htjeli pokazati kako su odlučni da prije svega sruše "komunizam", to jest, jednu ideologiju koju je s mape svijeta upravo brisao moćni kapitalizam. Što, dijalektički gledano, i nije bilo krivo. No problem je nastao kad su tim zastavama hotimice pomeli državu, za koju do tada uglavnom nisu znali da je postojala blizu hiljadu godina. Kakav Kulin, kakav Tvrtko, Zmaj od Bosne, vojvoda Vuković i slični bezveznjakovići. A da se ni spomenu ovi iz novije historije: Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Branislav Đurđev, Mak Dizdar, Emerik Blum, Atif Dudaković…

Oni su, zauzvrat, na zidove povješali četničke vojvode i koljače, sultane, banove i druge okupatore ove zemlje. ZAVNOBiH su gumicom prebrisali jer su sami došli da po prvi put, kako su blentavo pričali, naprave državu. Od njihove rabote ostala je dejtonska čudovišna tvorevina, isplivala u sitnosopstveničkom htijenju da budu neko kad već nisu umjeli napraviti ništa. Ostaje još jedino da Željko Komšić dosljedno ostane uz ideju slike i ne pristane na nametanje pogubnih ustavnih promjena, koje bi ozakonile rastakanje države za narednih valjda petsto godina! Tek bi tada Titina slika iza njegovih leđa imala puni smisao…

Uz to, za koji dan u Briselu će također imati priliku kazati kako je reforma policije i njena tri ključna principa već usvojena. Ostaju tehnički detalji koji se "tešu". Uspostava državne, nikako entitetskih policija, najbolja je garancija da će ta ista država, jedna i jedinstvena i na tom planu, imati jedan svoj stup koji joj temelje čuva. To je i Tito znao jako dobro. Možda i predobro i prerevnosno. Zna to i Komšić, ukoliko bude na ideji slike, a ne partijskih brzanera koji bi se kleli u državnost maršalske provinijencije, a osobne, odnosno vlastite izvedbe.

 Prošlost se bezbeli vratiti neće i ne može. No poznavati je treba. I ne zaboravljati. Sto puta se ovdje ponovila ona: ko je ne cijeni, ponovit će mu se i ko farsa i ko tragedija. Iskreirati nešto čestito sada, predviđajući buduće, može značiti uspješnu politiku, državu i život dostojan čovjeka. Ili što bi rekao moj drug Šaban, neustrašivi bosanski borac s prvih linija odbrane zemlje, tek sam bio počeo živjeti, kad su mi prekinuli mladost. Ne mogu ja čekati pedeset godina da dahnem opet ko čovjek.

Ako je duh bosanski, kakvim ga se sjećamo, manje-više iščeznuo, mada Muhamed Filipović tvrdi da on još kruži nad Bosnom, neka iščezne tako da se iz njegovog pepela, parafraziram Hegela, podigne jedan uzvišeniji duh…