Šta piše u navodnom dnevniku Antona Siništaja, jednog od uhapšenih u akciji Orlov let

Piše: Vijesti

Anton Siništaj, jedan od osumnjičenih za pripremanje terorističkih akcija u Crnoj Gori, navodno je vodio dnevnik do početka septembra 2006. u kojem se govori o pripremama za oružanu pobunu u Malesiji, Plavu, Gusinju i Rožajama. Taj tekst preveden sa albanskog, uz dosta pravopisnih grešaka, otkucan na 53 strane, dio je dokumenata iz istrage koji su počeli da cure prije podizanja optužnice. U njemu je zapisan i niz kontradiktornosti i nelogičnih rečenica

Prvi datum u dnevniku Antuna Siništaja je 24. jul 2005, kada on pominje brata Viktora i prijatelje V. i Đ. koji mu je, navodno donio dvije vojne uniforme sa Kosova. Istog dana zapisano je da je autor razgovarao sa V. koji smatra da u Malesiji ima svega 10 dobrovoljaca, te da će se taj broj povećati kad izbije rat. U dnevniku se navodi da je UČK-a Plava i Gusinja tražila da oni prvi počnu rat, dok se "mi obezbijedimo u Malesiji i učvrstimo."

Milion metaka

Planiranje rata glavna je preokupacija u dnevniku.

– Za prvu fazu istovariće se 20 mitraljeza, bacači mina, zolje, trombloni, snajperi i milion metaka… Rok Sanaj je prenio Canu Đokoviću pare iz USA – navodi se na prvim stranicama dnevnika.

Prelević: Dnevnik nađen bez svjedoka Advokat Dragan Prelević, branilac okrivljenih Roka Dedvukaja i Kolje Dedvukaja, izjavio je juče "Vijestima" da je policija pronašla dnevnik bez prisustva svjedoka. – To je nevalidan dokaz. Dnevnik je nađen bez prisustva svjedoka. Nezakonito pribavljen dokaz, ne smije biti korišćen u krivičnom postupku. Što se tiče krivičnog postupka, on je potpuno bezvrijedan – kazao je Prelević.

Siništaj navodi da je "nekoliko puta propao ovaj pokret" i da su se iz njega povukli Ljuiđ Junčaj, dr Ljuka Đokaj i Fran Camaj, te da rat u početku "treba da bude altruističkog karaktera, bez krvoprolića."

Prema planovima koji se mogu naći u dnevniku, rat je trebalo usredsrediti na Tuzi, a trebalo je u pokret integrisati i Bošnjake, iako "u startu zna se da oni neće učestvovati"

Zapisano je i da u Plavu i Gusinju postoji jedna jaka i "snabdjevena grupa" koja je preuzela na sebe da započne pucnjavu, da bi poslije nekoliko sati rat počeo i na prostoru Malesije. Prve tačke rata bi, navodno, trebalo da budu karaule, stanica policije i mostovi.

– Za Ulcinj ne znam tačno koliko i kako egzistiraju ove grupe – ali egzistira jedna u koordinaciji sa svima – navodi se u dnevniku iz kojeg se može zaključiti i da se za rat u Crnoj Gori u Albaniji pripremalo 12 generala i oko 100 momaka "koji se uvježbavaju", te da će porodice članova ratnih grupa biti smještene u apartmanima u Tirani, "plaćenim od fonda UČK-a".

U dnevniku je zapisano i da su u toku Siništajovog razgovora sa Viktorom pominjani i "komandanti Zeke Dževat Hakljitia, Ethem Čeku i Naim Maljokuš, te da je Viktor najavio da će se putovati u Tiranu na 3-4 dana, kako bi se "upoznali sa licima i ratnom strategijom UČK.

Antun Siništaj je, navodno, Viktoru ispričao da ima dva mitraljeza, te da očekuje arsenal sa Kosova koji će doći tri puta – "ukupno 300-350 naoružanja", te da očekuje, pored ostalog, bacače mina, snajpere i 120 zolja…

Komandant Tomori

Poslije ljetnjeg odmora u Ulcinju, Siništaj je 5. avgusta saznao da će mu ratni nadimak biti Komandant Tomori. To mu je, navodno, saopštio V. koji mu je poslije toga saopštio da prva isporuka naoružanja sa kojom će doći "dvoje iz UČK". Bilo je planirano, kako piše u prevodu dnevnika, da se ta isporuka razvozi malim autima "tamo gdje treba".

U jednim od razgovora o "aktuelnoj situaciji u Malesiji", navodi se da su se Siništaj, V., Zef Mark, Mira Dedvukaj i izvjesni Niši složili da "ukoliko traje ovaj status, Malesiju očekuje iseljavanje i bošnjakizacija".

– Iza svega stoji crnogorska država da se projekti Garašanina i Čubrilovića sprovedu i ovdje…jedini izlazni put je neizbježni rat… jer u svim albanskim krajevima je urađeno sem u našim etničkim krajevima u Crnoj Gori. Niši nije imao kad da sjedi i nakon malo vremena došao je Pjeter Frani Dedvukaj…- navodi se pored ostalog u prevodu Siništajevih zabilješki iz kojih se može zaključiti da je kamion sa naoružanjem u Crnu Goru stigao 14. avgusta, te da je granicu prošao bez problema, ali da se pokvario kod Berana i da se zbog kvara vratio "šlepom za Peć".

Siništaj je 23. avgusta 2005. zapisao da ga je oko 17 časova pozvao Vasel iz Detroita, i da ga je "obavijestio" da je sve u redu".

Da eksplodira u Beranama

Prema jednom od planova koji se navodi u dnevniku, bilo je predviđeno da će "u početku eksplodirati u Beranama, od Albanaca iz Plava i Gusinja, a poslije u Malesiji, Ulcinju i Rožajama. Navodi se i da se na Kosovu čude "šta se još čeka u Crnoj Gori."

Na stranicama dnevnika govori se i o nesuglasicama između katolika i muslimana u Malesiji te da je "država iscenirala sadašnju atmosferu… da ratuju muslimani i katolici".

"Treba da izbjegnemo zamku. Sve muslimane imali bi protiv", piše u dnevniku u kojem se navodi i da su "Albanija i njen premijer Salji Beriša dali zeleni signal da će otvoriti granicu u slučaju rata," koji je prema zapisu od 1. oktobra 2005. odložen jer nije počeo u avgustu, a ne bi ga trebalo počinjati na pragu zime. Istog datuma zapisano je da bi rat trebalo da počne prije referenduma.

U nedjelju 23. oktobra 2005. prema zapisu iz dnevnika počinjeno je djelo koje se "može smatrati kao prvo djelo početka našeg rata protiv crnogorskih osvajača". Toga dana je, kako je zapisano, Deda Đolaj "na izlazu brijega Kuljbrije" ispalio nekoliko hitaca u pravcu policijskog džipa koji se kasnije udaljio.

Ispod datuma 4. novembar 2005. piše da je Vasel upozoren od FBI da ne kreće za Evropu, jer je na potjernici Interpola, te da će mu "dokumenta Amerikanci napraviti."

Sjutradan, odnosno 5. 11. 2005. grupa sačinjena od Đona, Viktora Drešaja, Pjetra M. Dedvukaja i Viktora Siništaja trebalo je da pođe u Peć, kako bi vidjela arsenal oružja namijenjen Malesiji.

U dnevniku je 1. decembra 2005. zapisano je da su za Skadar krenuli Siništaj, Đon Dedvukaj, Pjeter Dedvukaj i Viktor Drešaj i da su se oko 16 časova u lokalu Šćiponija sreli sa Dodom Astritom i sastanak počeli "referirajući za žalosnu situaciju u Malesiji". Astrit je tada, navodno, rekao da vlade Kosova i Albanije službeno neće podržati izbijanje rata u Malesiji, ali da će sa Kosova stići ljudstvo i naoružanje.

– Kosovo je spremno da mobiliše 300 vojnika za Malesiju. Komandant Zeka me pozdravio i poslao mi glas da je spreman da ostavi sve pozicije i da lično dođe u Malesiju da se bori sa njegovim potencijalom naoružanja – navodi se u dnevniku od 1. decembra prošle godine. Istog datuma zapisano je da je Antun Siništaj kazao Astritu da je na sebe preuzeo da platformu razmotri sa Vaseljom Siništajem i da će nastojati da ga uključi o "ove tokove".

Što više zolja

Dnevnik obiluje i zapisima o kontaktima sa Albancima u SAD od kojih se očekivala finansijska pomoć. Tako je pod datumom 11. februar 2006. zapisano da je "Doci dao 50 hiljada dolara za pokret". Istog dana Astrit je telefonom, navodno, Siništaju tražio da sastavi registar oružja. Registar je sastavljen sjutradan i u njemu su, pored ostalog, bila četiri bacača, sedam stingera, "što više zolja", "što više eksploziva, tri puškomitraljeza, četiri mitraljeza "galinova", deset snajpera, 50 kalašnjikova, dva prigušavača za pištolje i dva prigušivača za snajpere.

Siništaj je, kako je zapisano 12. marta ove godine, pozvao na kafu u "Troju" Zefa i Pjetra Berišaja i upoznao ih da se Viktor sreo sa zamjenikom Agima Čekua, Redžepom Seljimia koji je obećao vojnu i materijalnu podršku, ali ne i političku.

Autor dnevnika piše da se 28. marta 2006. sreo sa Sokolom Ivanajom koji je kazao da Barbara Jenek, komandant vazduhoplovnih snaga Amerike u prištini, smatra da Albanci na demokratski način neće ništa dobiti.

"Ovo drugim riječima znači da ratom zatražimo prava i garanciju da nijedan srpsko-crnogorski avion neće uzletjeti u vazduh…" zapisao je Antun Siništaj koji je pominje i susret sa generalom Spiri Butka koji mu je u Tirani izložio ekspoze za vojnu strategiju u Crnoj Gori.

Osam gerilskih tačaka

"On se predstavio kao general koji je pripremao rat na Kosovu, u Makedoniji i u Preševu, Bujanovcu i Medveđi", navodi se u dnevniku i dodaje da Butka smatra da su osam gerilskih tačaka Podgorica, Tuzi, Plav, Gusinje, Rožaje, Bar, Ulcinj i Krajina, te da startegija mora biti gerilska jer nema potencijala ni u ljudstvu ni u ekonomiji. Predviđeno je da pokret čini 100 do 150 vojnika, kao i da političko vođstvo bude sačinjeno od "dva-tri lica", a najbolje vrijeme za realizaciju plana je nakon referenduma – navodi autor dnevnika.

Antun Siništaj se, kako je zapisano 27. aprila, u Peći sreo sa pukovnikom Prenom Maraš iz UČK, kojem je predstavljen kao "politički glavar UČK za Malesiju." Maraš je tada kazao da je svojoj vojsci imao osam Malisora iz Amerike.

Autor dnevnika je 11. maja zapisao da su Vasela i Đelaja uhapsili u Vašingtonu, te da su njih dvojica agente FBI upoznali o njihovim namjerama. Informativni razgovor sa njima je, navodno, obavljen zbog "optužbe Crne Gore da hoće da organizuju rat".

Reket za biznismene – Predložio sam da u slučaju ako se ne prikupe potrebna sredstva u SAD-u onda neka se obavi jedna akcija u stilu reketa kod biznismena u Malesiji. Kada su u stanju da sponzorišu pjevača Željka Joksimovića za novu 2004. godinu kojem je dato 100.000 eura i auto, onda ga treba primorati da daje za UČK-a Malesije – piše Anton Sinišitaj u dnevniku ne navodeći ko je darodavac i sponzor Željka Joksimovića.

U dnevniku autor je 11. juna zapisao da je Vasel stigao iz SAD da bi pripremao rat, te da će materijal (oružje i oprema) stići iz Albanije, kao i da je dijaspora počela da se uključuje u projekat."Ivezaj i Lekaj su uključeni u ovaj projekat", piše u dnevniku.

Prva sumnja

Autor 18. juna piše da je razgovarao sa Sokoljom, koji mu je predložio da se opet sretnu te da ga je cijeli dan uzalud čekao i da je to četvrti put da ga prevari.

Sjutradan je autor o Sokolju razgovarao sa Đonom koji ga je kratko informisao za sve: general Butka je uradio platformu i strategiju, Vasel je disketu ponio u SAD da bi je raspravili, Preli i Vasel uspostavili su partnerstvo sa američkim krugovima i upoznali ih sa aktivnostima, Zeka je nazvao Roka Dedvukaja i prijetio mu da će odgovarati ukoliko bude ometao pokret.

Istog dana zapisano je da Roko traži da komunicira sa Vaselom, ali da Vasel neće, te da Preka Ivezaj radi kampanju i aktivnosti za prikupljanje finansija za pokret, kao i da Đon smatra da Astrit ometa pokret. Đon, navodno, smatra da je "Astrit sumnjiv jer ne znamo za koga radi osim za Ameriku."

Vasel je, prema dnevniku, stigao u Malesiju 27. juna, a autor je toga datuma prvi put izrazio skeptičnost u uspjeh pokreta".

"Vasel je priznao da je gubitak povjerenja opravdan", piše u dnevniku i dodaje se da je toga dana bilo planirano da se na Dečiću gumama zapali vatra u obliku slova UČK.

Autor je zapisao da smatra da mu se to ne dopada, već da bi trebalo početi "konkretnije sa razoružanjem karaula ili policijskih parola".

Siništaj je 5. jula obaviješten, kako se navodi u dnevniku, da je stiglo nešto "materijala" koji će u brdo kamionom prevesti Viktor Drešaj.

Autor piše i da je sa još 30 osoba demonstrativno napustio sastanak u Tuzima na kojem je bio razmatran nacrt zakona o gradskoj opštini Tuzi.

Posljednja stranica dnevnika ispisana je 1. septembra. Tada je autor opisuje sastanak na kojem je aktivistima ispričao da je bilo problema tokom organizacije.

Kako se navodi, Viktor je kazao da na svim sastancima na Kosovu nije dobio zeleno svjetlo za pokret, te da je čak i njemu sumnjivo ko stoji iza ovoga. Zef Berišaj je,kako piše u dnevniku, predlagao da pokret ne bude "u obliku rata već samo u obliku terorističkih akcija", a autor dnevnika Antun Siništaj tome se usprotivio govoreći da "nećemo da vodimo terorističke akcije nego narodni rat za nacionalno ujedinjenje".

Viktor je, piše u dnevniku, predlagao da "mi kao jezgro regrutujemo intelektualne i narodne mase integrirajući druge albanske krajeve dok vojno krilo radi na pripremi, a dijaspora na materijalnoj pripremi.

"Ovo mišljenje je usvojeno jednoglasno", zapisao je Antun Siništaj na posljednjoj stranici dnevnika, dodajući da je na sastanku rečeno da će kosovska vojska ući oko subote ( 9. septembra).

"Ja sam rekao dobrodošli i ja da im pomognem. Sokol je preuzeo na sebe da ih sačeka i prati. Ja sam, takođe, izrazio želju da pratim, iako teren u Hotima ne poznajem".

Autora dnevnika i ostale članove pokreta crnogorski specijalci uhapsili su u noći izmeću 8. i 9. septembra. Kosovska vojska nije došla.

K.R – R.T.

Srećom, potrošili pare U dnevniku se navodi da je 9. avgusta održan sastanak u Skadru kojem su prisustvovali autor, Sokol, Zef, Viktor, i Đoni, a iz Tirane su došli Dode Lucaj, Avdi Mađuni, "Magjupi i njegov brat Skenderi." Autor je, kako navodi, u svom izlaganju kazao da je "izgubljena nada za ovaj pokret". Viktor je kazao da je na Kosovu ocijenjeno da u Malesiji nema intelektualnog potencijala da bi vodili rat. Mađupi je pozdravio grupu intelektualaca koje će "voditi rat za političku i teritorijalnu autonomiju Albanaca u Crnoj Gori. Pored ocjene da je podbacila podrška sa Kosova, na sastanklu je kako se navodi rečeno i da su Vasel i Docum "pojeli" 200.000 dolara koje je sakupila američka dijaspora za rat u Malesiji. "Vasel je reagovao da bi oprao sebe, ali bez argumenata", piše u dnevniku. Tada je, kako piše u Siništajevom dnevniku, i Viktor rekao da neće više ni da čuje za pokret. Sljedeći sastanak sa Mađupijem održan je u Skadru 21. avgusta. Tada je autor dnevnika prenio predlog Vasela Siništaja da bi u slučaju da Građanska inicijativa ne dobije izbore 10. septembra u Tuzima, istog dana trebalo započeti rat, sa kojim su se saglasili Mađupi i Doci. Na tom sastankum navodno, Đon je kazao da je jedan kamion sa oružjem stigao u Malesiju. Autor u post skriptumu konstatuje da je "Doci za Vasela rekao da je više od 30 hiljada dolara potrošio prošle godine i da ništa nije radio. Sokol je rekao da su "vjerovatno napravljeni plastenici u Sukuruću".