Đukanović ide da se usavršava i bavi biznisom, a nama ostavlja svoju netaknutu i nekontrolisanu "podzemnu" strukturu da sa njima pravimo demokratsko i evropsko društvo.

Piše: Željko Ivanović/Vijesti

Prije novog zločina, nove sačekuše i ubistva, bilo je zabavno slušati i gledati neke intelektualce kako ridaju zbog preranog i ničim zasluženog povlačenja premijera Đukanovića sa gospodarskog trona. Govorili su kako Đukanović nije trebalo da ode. Sad se slažem. Kako svojim povlačenjem ugrožava mladu i neutemeljenu crnogorsku državu. Čak im je i to bilo na mjestu. Bilo je i onih koji su povrijeđeni govorili da ih je Đukanović iznevjerio, jer su mu dali glas da ih "još dugo, dugo vodi"!? Vjerujem im i zahvaljujem na iskrenosti.

Iako sam pola godine prije referenduma pisao kako Crna Gora nema dva preča cilja nego da vrati državu i isprati Đukanovića u političku penziju, sada uviđam da sam pogriješio. Đukanović je, zaista, trebalo da ostane, ali, ne da nas "još dugo, dugo vodi". Još manje da nas svojim mađioničarskim štapom izvlači iz ekonomskih problema i bijede. Đukanović, naravno, nije neophodan za usvajanje Ustava i učvršćivanje crnogorske državnosti. Neće nedostajati u procesu utemeljenja demokratskih i evropskih vrijednosti. Iz svih tih razloga Đukanović je, zapravo, morao da ode. I dobro je što ide. Jedini razlog koji je išao u prilog njegovog ostanka ticao se njegove "zaostavštine". U svim civilizovanim sredinama, prije ustupanja nekog prostora na korištenje i gazdovanje, dužni ste svom nasljedniku očistiti dvorište i kuću. Pospremiti za sobom, pa otići. Umjesto da sa javne scene počisti talog koji je isplivao zahvaljujući "godinama raspleta", lijepom i mladom vođstvu i istorijskom zadatku, Đukanović je učinio suprotno. Prije objave tužne vijesti o svom povlačenju on je, u stvari, sve te svoje poznanike i saradnike, sav taj talog, čitav red koji je servisirao njegovu paradržavnu i nelegalnu mašineriju, uveo u legalne tokove i pravilno rasporedio po političkoj, ekonomskoj, diplomatskoj, medijskoj, sportskoj, dakle javnoj sceni i onda saopštio kako se povlači. Kaže, ide da se usavršava i bavi biznisom, a nama ostavlja svoju netaknutu i nekontrolisanu "podzemnu" strukturu da sa njima pravimo demokratsko i evropsko društvo.

Kakva ironija.

Ozbiljno, skoro neizlječivo bolesno je društvo u kojem se pjesniku, koji je duboko zašao u osmu deceniju života, organizuje sačekuša na kućnom pragu, doček met-alnim šipkama i pištoljima.

I u demokratskim društvima ponekad se potežu pištolji, rade šipke, ali na nekoj društvenoj margini, na samom dnu društvene ljestvice. U Crnoj Gori odlazećeg premijera stvari izgledaju obrnuto – ovdje su pištolji i šipke namijenjeni najboljima, dok su status, bezbrižnost i ugled ostavljeni za najgore. I svak ko se drzne da saopšti kako je nešto trulo u Crnoj Gori, osim dasaka, biće surovo kažnjen. Bilo da je to učinio u književnoj opservaciji, u novinskoj kolumni, na javnom mjestu, u formi pitanja u skladu sa Zakonom o pristupu infomacijama, u šali… Oni koji vide da smo u blatu i ne pristaju na ružičaste naočare dobiće pismo na kuću, ili metalnu šipku i metak pred kućom i redakcijom. Zato ni slučaj Jevrema Brkovića i nesrećnog Srđana Vojičića nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, već još jedan u nizu, uvijek drastičniji od prethodnog. U sistemu vrijednosti koji je uspostavio društveni talog, nikome se ne prašta ako drugačije misli i – što je po njih još strašnije – govori, piše i potpisuje. Igra će trajati dok se svjetla potpuno ne pogase a javnost prihvati da je sramota poštenje, laž istina, nepravda pravda, a talog elita. Ili, dok dobro ne prevlada zlo.

I nije dilema da li se točak istorije može baš u Crnoj Gori, okrenuti unazad, da li se ovdje može formirati izolovano ostrvo antievropskih vrijednosti, već koliko će vremena, energije i ljudskih života biti potrošeno da se izađe iz baruštine 17-godišnjeg nasljeđa. Nije u pitanju smjer, već brzina. Ta brzina promjena zavisiće od političke i intelektualne elite, ali i od običnog čovjeka. Svako žmurenje i povlačenje pred lažima i sramotom znači novo gubljenje vremena i još više nedužnih žrtava.