Nema ga u švercu, koruptivnim aferama, sumnjivim privatizacijama, niti u šaputavim pričama o vezama mafije i politike.

Piše: S.Š./Vijesti

U burnim danima raskida između Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u proljeće 1997. godine Željko Šturanović nije bio u prvih sedam koji su stali uz tadašnjeg premijera, ali ni u ogromnoj većini koja je bila "za Jugoslaviju bez alterantive". Našao se u grupi od 22 člana Glavnog odbora DPS koji su bili uzdržani. Kasnije je većina od njih pričala kako je to bila samo strategija koju je osmislio Svetozar Marović i koji je, navodno, kontrolisao taj dio partijskog rukovodstva.

U vremenu konačnog raspleta, koje je ubrzo nastupilo Šturanović je uvijek bio uz svog komšiju iz Nikšića i visoko kotiran u partiji u kojoj je i sada član Predsjedništva.

Blizak Maroviću, čak i pobočnim rodbinskim vezama, ali odan Đukanoviću.
Vjerovatno je to bio i adut Marovića koji je na Đukanovićev predlog da mandatar bude ministar finansija Igor Lukšić tražio "red i redosljed" i u svoju argumentaciju prethodno ubijedio Filipa Vujanovića, a na kraju i Đukanovića nudeći mu "tvog Nikšićanina".

Izvan prvog jurišnog reda, utišanog glasa nesrazmjerno svojoj korpulentnosti, učtiv prema političkim protivnicima, dobijao je i veoma komplikovane zadatke poput pregovora sa Miloševićevim predstavnicima ili spuškim zatvorenicima, realizacije prvih reformskih projekata u crnogorskom zakonodavstvu i konkretne saradnje sa evropskim institucijama. Cijenjen kao pravni ekspert dobijao je i ponudu za dobro plaćenu funkciju u jednoj od najznačajnijih međunarodnih organizacija.

Iako ga u javnom djelovanju nikada ne bi mogao zapasti nadimak "britva", partijski drugovi i saradnici tvrde da ga krasi upornost i istrajnost kakvu je znao da pokaže i odbijajući Đukanovićev zahtjev da se kandiduje za gradonačelnika Nikšića. Dobar izborni rezultat, kojem je znatno doprinio, spustio je obrvu šefa partije.

U premijerski kabinet Šturanović, u svakom slučaju, ulazi bez sopstvenih "repova prošlosti", ukoliko se u to ne računa i objektivna odgovornost pripadanja stranci koja je gotovo dvije decenije na vlasti, čega se jedino i opozicija uspjela sjetiti. Nije u stalnoj postavi u podgoričkom kafeu "Grand", gdje postoji iluzija da se kroji državna politika, nema ga u švercu, koruptivnim aferama, sumnjivim privatizacijama, niti u šaputavim pričama o vezama mafije i politike. Zato, ukoliko njegov izbor nije samo kompromis radi mira u DPS-u, već i naznaka da Crna Gora izlazi iz kletve "dabogda živio u zanimljivim vremenima" budući premijer ima šanse.