Zašto je organizovani kriminal u zemljama regije i dalje puno bolje umrežen od državnih struktura koje ga mogu suzbijati samo zajedničkim naporima?

Piše: Ivica Đikić

Kad je Gotovina uhapšen, Sanader je akcijski plan službeno proglasio okončanim, a sve prikupljene informacije o kriminalnim tokovima – pospremljene su u duboke ladice s namjerom da budu zaboravljene. Zašto se čeka pritisak ili ultimatum EU-a da bi vlast krenula u obračun s kriminalom koji ju sistematski izjeda? Odgovor se, jednostavno, nameće: zato što su sve države o kojima se govori u ovom tekstu, ili moćni pojedinci iz režimskih struktura, više-manje važni protagonisti kriminalnih lanaca koji se protežu od Prištine do Čakovca, od Rovinja do Negotina

Jakša Cvitanović Cvik, osumnjičeni korčulanski narko-gazda i bjegunac od hrvatske policijske tjeralice, uspješni je nastavljač višegodišnje prakse kriminalaca iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a praksa se sastoji u ovome: policijsko-pravosudni ili suparnički progon u matičnoj zemlji izbjegava se skrivanjem u nekoj od država iz spomenutog četverokuta, a takav manevar – pokazala su dosadašnja iskustva – definitivno odgađa tamnovanje ili spašava glavu od očekivanih ataka bijesne kriminalne konkurencije. Sve učestalije pribjegavanje ovoj metodi osobne zaštite kod viđenijih balkanskih gangstera ne govori samo o potpunom izostanku koordinacije među represivnim službama navedenih država, nego je i ponajbolji pokazatelj dosegnutog stupnja umreženosti kriminalnih skupina što operiraju u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Podgorici: duže skrivanje u susjednoj zemlji zahtijeva, naime, ozbiljnu logistiku, a mrežu pomagača nije pametno, i nije baš moguće, podizati tamo gdje nikoga ne znate i gdje nikome ne možete vjerovati.

To, uostalom, kazuju i poluslužbene policijske informacije o Cvitanovićevoj putanji nakon što su ga MUP-ovi djelatnici s Korčule pustili da se otisne u bijeg. Poslije kratkotrajnog skrivanja na Pelješcu, domogao se Neuma u Bosni i Hercegovini, a zatim se kretao po Mostaru, Širokom Brijegu, Jablanici i Konjicu, gdje mu se nalaze dugogodišnji partneri u unosnom poslu krijumčarenja i distribuiranja heroina, kokaina i marihuane: bosanskohercegovačke novine bile su objavile informaciju da je Cvitanović jedan dio bijega proveo u druženju s najpoznatijim sarajevskim gangsterom Ismetom Bajramovićem Ćelom. Kad su se tamošnje novine raspisale o Cvikovu hercegovačkom skrovištu i njegovim bosanskohercegovačkim jatacima i partnerima, Korčulanin je – kazuju isti policijski podaci – zahvaljujući narko-vezama u istočnoj Hercegovini (Trebinje i Bileća) našao novo stanište u Crnoj Gori. Iskustvo govori da se crnogorska policija – jednako kao ni prethodno bosanska, a identična je situacija i u drugim slučajevima koji se događaju u rečenom četverokutu kojem svakako valja pridodati i Kosovo – neće osobito pretrgnuti tragajući za Cvitanovićem, osim ako ne počne razgranavati posao na tuđem teritoriju, pa se tako zamjeri nekom poslovnom konkurentu s jakim vezama u policiji i tajnim službama.

Izbjegnute lisice

Nešto takvo dogodilo se Zvonku Lukiću Bajici koji je potkraj prošloga tjedna uhapšen u gradiću Srbac na sjeveru Bosne, blizu granice s Hrvatskom: dotični hrvatski državljanin, rođen u Otoku Slavonskom, osumnjičen je da je bio organizator i suvlasnik priručne tvornice za proizvodnju nizozemske marihuane u spomenutom bosanskom mjestu, no tamošnja policija u proteklih nekoliko godina nije pokazivala interes da traga za Lukićem, premda su i Hrvatska i Interpol za njim raspisali tjeralicu. Bajica je, naime, označen vođom organizirane hrvatsko-bošnjačke skupine koja je u nizozemsko podzemlje doturala krijumčareno oružje svih fela i kalibara, a zauzvrat se snabdijevala sintetičkim drogama za hrvatsko tržište i sastojcima za uzgoj visokokvalitetne marihuane na improviziranim i zatvorenim plantažama u Hrvatskoj i Bosni. Pripadnici skupine pohapšeni su istovremeno u Nizozemskoj i Hrvatskoj, a jedini koji je izbjegao lisicama bio je Zvonko Lukić: sakrio se u BiH i tamo je, vjerojatno, mogao mirno provesti ostatak života, da ga poslovni duh i nestašica novca nisu natjerali u novi poduzetnički pothvat s partnerima iz Republike Srpske. Slobode ga je koštala ili zavist konkurenata s narko-scene ili neopreznost u izboru jataka.

I Ivan Ico Mateković, jedan od glavnooptuženih za otmicu sina umirovljenog generala Vladimira Zagorca, mogao je kao tihi susjed godinama živjeti u Beogradu, uživajući u brizi svojih srbijanskih kompanjona, no urođena bahatost nije mu dala da se pomiri s ulogom neprimjetnog građanina. Navodno je odbijao plaćati najamninu za stanove u kojima je živio, nije prezao od ulaženja u sukobe s lokalnim kriminalcima, htio je razviti gangsterski biznis i na tuđem teritoriju i nije mogao odoljeti čarima noćnoga života, pa je poslije određenog vremena iz podzemlja, ali i iz tajnopolicijskih struktura, dobio poruku da bi mu bilo mudro napustiti Srbiju: nedugo potom uhapšen je u Novom Zagrebu.

Tajnopolicijska operacija, po svemu sudeći, stoji i iza javnog provaljivanja opatijskog boravišta Andrije Draškovića, jednog od neokrunjenih prinčeva beogradskog asfalta, koji se na Kvarner sklonio pod pritiskom prijetnji u matičnoj sredini i koji nije slučajno baš Hrvatsku izabrao za bijeg od opasnosti: u ovoj zemlji ima nekoliko pouzdanih prijatelja s kojima ga vežu i dugogodišnji poslovni interesi, te koji su mu mogli biti pri ruci u organizaciji skrivanja i osobne zaštite. "Tajna služba ili policija pustile su u javnost informaciju o Draškovićevu boravku u Opatiji samo zato da bi bili pošteđeni eventualnih problema ako bi netko zapucao na Draškovića tokom njegove prisutnosti u Hrvatskoj. Tako je onima koji su se možda mislili obračunati s tim Beograđaninom poslana poruka da je dotični pod kontrolom i da ga nije pametno pokušavati likvidirati dok je u Opatiji, a i Draškoviću je poslana poruka da bi mu bilo dobro da se skloni iz Hrvatske", kaže Feralov sugovornik blizak obavještajnim strukturama.

Ljubiša Buha Čume, nekoć jedan od lidera srbijanske mafijaške scene, koji se malo prije atentata na premijera Zorana Đinđića prometnuo u svjedoka protiv tzv. zemunskog klana, jedno je vrijeme utočište imao u Zagrebu, gdje su o njemu skrbili brižni i dužni poslovni partneri. U Zagrebu se, nakon burnog razlaza s dugogodišnjim kompanjonom Milom Đukanovićem i njegovim duhanskim lobijem, skrasio i Crnogorac Ratko Knežević, a u glavnom hrvatskom gradu svojedobno se skrivao i dvadeset sedmogodišnji Milan Ristić za kojim je srbijanska policija bila raspisala tjeralicu zbog krivotvorenja isprave i nošenja vatrenog oružja: uhvaćen je u Novom Zagrebu, no onda je – otevši pištolj pravosudnom policajcu – uspio pobjeći iz Istražnog centra Županijskog suda na Zrinjevcu. Do danas nije pronađen.

Prednost nad policijom

Dražan Gadža, kojeg hrvatski MUP traži zbog sumnje da je sudjelovao u ubojstvu, krije se, po svemu sudeći, u Bosni i Hercegovini, a u toj je zemlji, preciznije, u zapadnoj Hercegovini – prema nedemantiranim navodima beogradskih novina – u vrijeme bijega boravio i Milorad Ulemek/Luković Legija, jedan od glavnih organizatora Đinđićeva ubojstva i čovjek koji je posjedovao krivotvorenu hrvatsku putovnicu, iz mostarskog kontingenta, na ime Vlado Vukomanović.

Neretvanski tajkun Stipe Gabrić Jambo od policijskog je interesa svojedobno bio pobjegao u Crnu Goru. Krajem prošle godine u zagrebačkom narodnjačkom klubu "Fontana" pucao je Banjalučanin Rajko Pavić i pritom teško ranio jednog zaštitara: naknadno se saznalo da je Pavić bio pobjegao iz trebinjskog zatvora, te da je četiri mjeseca operirao po Hrvatskoj. Poslije pucnjave u "Fontani", umakao je hrvatskoj policiji i nakon nekoliko dana predao se vlastima Republike Srpske. "Nitko se ne ide skrivati tamo gdje nema nekoga tko može organizirati sigurnu kuću, pribaviti lažne dokumente, neko vrijeme financirati životne potrebe i, što je možda najvažnije, osigurati policijsku nezainteresiranost", objašnjava naš sugovornik koji je dobro upućen u situaciju u zagrebačkom podzemlju. "A u ovih desetak poslijeratnih godina većina kriminalaca koji nešto znače u ovim zemljama uspjeli su stvoriti poslovne i prijateljske veze u susjedstvu."

Skrivanje srpskih kriminalaca u Hrvatskoj, ili hrvatskih u Srbiji, odnosno u Bosni i Crnoj Gori, najviše govori o tome da su se kriminalci povezali i da razvijaju posao preko granica vlastite države, te da su u prednosti pred policijom i tajnim službama država u regiji, koje još uvijek djeluju krajnje nekoordinirano i koje se i dalje bave jalovim pokušajima uspostavljanja međusobnog povjerenja. Pritom, naravno, nisu samo bjegovi u susjedne države pokazatelj gangsterske prekogranične suradnje. Llulzim Krasniqi, dugogodišnji akter zagrebačke podzemne scene, neposredno prije no što će biti ubijen boravio je u Sarajevu, nastojeći izmiriti tamošnje zaraćene kriminalce koji se već mjesecima marljivo međusobno likvidiraju. Hrvoje Petrač, koji bi ovih dana iz grčkog zatvora trebao biti prebačen u hrvatski, tijesno je surađivao s "poduzetnicima" u Srbiji, Crnoj Gori, te Bosni i Hercegovini, o čemu govore transkripti njegovih snimljenih telefonskih razgovora.

Albanci s Kosova pojavljuju se kao akteri narko-biznisa u gotovo svim zemljama što su nastale raspadom Jugoslavije, hrvatski kradljivci automobila glavni su opskrbljivači crnog tržišta u Republici Srpskoj i Crnoj Gori, Crnogorci se vrlo često pojavljuju kao sudionici krijumčarskih lanaca cigareta diljem Balkana, bosanska mafija – u suradnji s hrvatskom – postala je značajnom izvoznicom ilegalnog oružja, u Negotinu u Srbiji, u ožujku 2005., uhapšena su dvojica hrvatskih državljana za kojima je tragala bugarska policija zbog serije mafijaških likvidacija u Sofiji, a koji su bili pripadnici mnogočlane bande plaćenih ubojica s hrvatskim pasošima…

Krivotvorene novčanice

U Zagrebu je, uostalom, nedavno uhvaćena skupina krijumčara krivotvorenih novčanica, kod kojih je nađeno blizu dva milijuna lažnih eura, a na čelu grupe bio je Trebinjac Đorđe Škero kojemu je puštanje u optjecaj lažnih banknota bilo tek jednim od kriminalnih poslova: dotični je, prema policijsko-obavještajnim tvrdnjama, jedan od najvažnijih balkanskih narko-trafikanata sa sjedištem u istočnoj Hercegovini odakle se pošiljke heroina i kokaina – uz pomoć širokobrijeških poslovnih partnera sa zagrebačkim adresama – plasiraju na ilegalna tržišta većih hrvatskih gradova. Škero je, usto, najvjerojatnije i financijer bijega haaškoga optuženika Radovana Karadžića, što je samo potvrda teze da organizirani kriminal i ratni zločini u ovim zemljama gotovo redovito idu ruku pod ruku.

U onom famoznom Sanaderovu akcijskom planu za hvatanje odbjeglog generala Ante Gotovine, planu čija je licenca u međuvremenu ustupljena Koštuničinoj Vladi, jedna od točaka govorila je o borbi protiv organiziranog kriminala i o potrebi čvršće suradnje s vlastima susjednih zemalja u suzbijanju mafijaških poslova koji pokazuju tendenciju uvezivanja po svim republikama nekoć zajedničke države. Kad je, međutim, Gotovina uhapšen, Sanader je akcijski plan službeno proglasio okončanim, a sve prikupljene informacije o kriminalnim tokovima u Hrvatskoj i onima koji se bilo kako tiču Hrvatske – pospremljene su u duboke ladice s namjerom da budu zaboravljene, jer tematiziraju i neke dokazane hrvatske domoljube, te spregu stanovitih krugova u vlasti s tzv. nositeljima organiziranog kriminala. Premijer Sanader, ili neki drugi premijer što će doći poslije njega, te zaboravljene materijale morat će potražiti kad se fokus međunarodne zajednice, s aktualnog procesuiranja ratnih zločina, preusmjeri na borbu protiv mafije, a to će se zbiti uskoro: tada će se sigurno održavati sastanci policijskih i tužiteljskih šefova država u regiji i davat će se izjave o koordiniranim akcijama protiv kriminala, kao što se sad sastanči i izjavljuje na temu ratnih zločina i zločinaca.

Logično pitanje glasi: zašto se čeka pritisak ili ultimatum Evropske Unije da bi vlast krenula u obračun s kriminalom koji ju sistematski izjeda? Zašto se, umjesto navijanja da susjedu crkne krava, odmah ne pristupi formiranju zajedničkih operativnih regionalnih tijela za suzbijanje kriminala? Odgovor se, jednostavno, nameće: zato što su sve države o kojima se govori u ovom tekstu, ili moćni pojedinci iz režimskih struktura, više-manje važni protagonisti kriminalnih lanaca koji se protežu od Prištine do Čakovca, od Rovinja do Negotina. 

Feral Tribune