Simo Zarić, višegodišnji stanovnik Scheveningena, govori o zatvorskoj svakodnevici i svojevrsnom bratstvu i jedinstvu haaških optuženika

Piše: Drago Hedl/Feral Tribune

Scheveningen je mjesto, kaže Simo Zarić, nekadašnji stanovnik tamošnje pritvorske jedinice UN-a, na koje se valja naviknuti i čovjek mora prihvatiti činjenicu da se nalazi u zatvoru, ali i ponašati se u skladu s duhom kolektiva, otprilike onako kako je to za služenja vojnog roka. Ne valja solirati, nije pametno s drugima dolaziti u sukob, nije mudro ne prihvaćati šale na svoj račun, ali ih ni zbijati na tuđi

“Kad sam u veljači 1998., u gluho doba noći, nakon dobrovoljne predaje, zrakoplovom NATO-a doletio u Nizozemsku, pa odmah potom prebačen u Scheveningen, gdje su me smjestili u jednu od ćelija, osjećao sam nelagodu i pomalo se bojao kako ću biti primljen od onih koju su u Haaški zatvor stigli prije mene. Tada je u Scheveningenu bilo najviše Hrvata – Dario Kordić, Mario Čerkez, Dragan Papić, braća Vlatko i Zoran Kupreškić i svi smo bili na jednom katu, jer je u to vrijeme bilo malo pritvorenika, samo 24. No, ujutro kad se otvorila ćelija i kad sam prvi put mogao u kantinu, prišli su mi svi zatvorenici i rukovali se sa mnom. Kordić mi je prišao prvi, pružio ruku i rekao: ‘Gospodine Zariću, nama je žao što ste i vi ovdje. Želimo vam da se, koliko je to moguće, osjećate ugodno.'”

I tada mi je svatko od njih dao ponešto, netko kutiju keksa, netko sok, čokoladu. Taj srdačan doček pomogao mi je da se lakše prilagodim na atmosferu u kojoj sam se našao, a za koju nikada nisam pretpostavljao da bi me mogla snaći”, priča Simo Zarić, bosanski Srbin iz Šamca o svoja 1662 dana provedena u Haaškom pritvoru, nakon što mu je, poslije presude od šest godina zatvora za ratni zločin, kazna smanjena na vrijeme koliko je u pritvoru proveo do izricanja presude.

Prevoditelj Milošević

Zarić je, nakon što se 24. veljače 1998. dobrovoljno predao Haaškom sudu, za teške povrede Ženevske konvencije, zločin protiv čovječnosti, osuđen na šest godina zatvora, no na slobodu je pušten ranije, krajem siječnja 2004. O svojim zatvorskim danima rado govori, a o onom zbog čega je optužen, svojoj ratnoj ulozi u bosanskom ratu, napisao je knjigu “Na haškom raspeću”, koja je objavljena u Beogradu, dok se još nalazio u Scheveningenu. Sada piše knjigu o svojim haaškim danima u kojoj će se naći i epizode koje je početkom lipnja ove godine ispričao Feralovu novinaru.

Kaže kako mu je žao što će umrijeti s hipotekom ratnog zločinca, no unatoč tome pokušava se vratiti u normalan život, čak i u političke vode, što mu je haaški sud i odobrio. Na lokalnim izborima u Šamcu 2004. godine natjecao se za mjesto gradonačelnika kao kandidat Socijalističke partije. No, dobio je 37 posto glasova, pa ga je kandidat SDS-a, s osvojenih 41 posto, tijesno pobijedio. Tako mu je izmakla gradonačelnička fotelja.

Scheveningen je mjesto, kaže Simo Zarić, nekadašnji stanovnik tamošnje pritvorske jedinice UN-a, na koje se valja naviknuti i čovjek mora prihvatiti činjenicu da se nalazi u zatvoru, ali i ponašati se u skladu s duhom kolektiva, otprilike onako kako je to za služenja vojnog roka. Ne valja solirati, nije pametno s drugima dolaziti u sukob, nije mudro ne prihvaćati šale na svoj račun, ali ih ni zbijati na tuđi. U početku, kaže Zarić, u Haagu su bile manje-više sitne ribe, a onda se jednog dana pojavio Slobodan Milošević. Bivši jugoslavenski i srbijanski predsjednik nije bio u istom odjeljenju sa Zarićem, ali su se često sretali – bilo u kantini, bilo u šetnji zatvorskim krugom, bilo u prostorijama za posjetu dok je Miloševiću još u početku dolazila supruga Mirjana Marković ili snaha Milica s unukom, a Zariću njegova supruga Fatima, sestre, ili djeca.

“Nikad s Miloševićem nisam raspravljao o onome zbog čega smo se obojica nalazili u Haagu, razgovarali smo o običnim stvarima i u tim je razgovorima bio ugodan, ponašao se kao posve običan čovjek. Znao se igrati s unukom na hodniku, trčati za njim i šaliti se; radio je isto ono što bi činio svaki drugi čovjek”, sjeća se Zarić svojih prvih susreta s nekadašnjim zatvorenikom Scheveningena.

Udbaš u Haagu

Prigodom jednog Božića, kad je upravitelj zatvorske jedinice Scheveningena priredio malu svečanost za sve zatvorenike i pozvao ih da se okupe na zakusci, a bilo je za svakoga čak i pola čašice šampanjca, Milošević je preuzeo ulogu prevoditelja. Kako je dobro znao engleski, za razliku od nekih drugih zatvorenika, prevodio je obraćanje upravitelja zatvorske jedinice. A poslije, u dobrom raspoloženju, stalno se šalio s Mladenom Neletilićem Tutom, s kojim se i inače rado družio. Nastojao je u svakoj situaciji, pa tako i na toj božićnoj proslavi, ostaviti dojam obična čovjeka, pa se svako malo ustajao i odlazio prazniti pepeljaru, kako bi pokazao da mu takve stavi nisu strane. Tražio je da se glazba pusti malo jače i da taj ugođaj doista bude praznički, u duhu božićnih i novogodišnjih praznika. Braća Kupreškić donijela su harmoniku i gitaru i jako su dobro pjevali, a Zarić im je pomagao na violini i pokušao glazbu odvući ka epskim pjesmama, no oni su više voljeli narodne. Pjevalo se Bosno moja, divna mila, i Odakle si Sele, a zajedno s braćom Kupreškić i ostalima, složno je zapjevao i Milošević.

Tuta je, kaže Zarić, bio “izvanredan drug i prijatelj”, duže su od dvije godine bili na istom katu. Kad je Milošević stigao u Scheveningen, Tuta je pričao kako pamti i njega i njegovog kućnog prijatelja, direktora Dubrovačke banke, Nevena Barača. Kasnije, jednom prigodom, on i Milošević načeli su i tu priču pa je Tuta govorio kako ga se sjeća kad je sa suprugom Mirjanom, davnih godina s ladom beogradskih tablica dolazio u Dubrovnik. On i Tuta bili su često zajedno, a iako je bio ateist, Milošević je, po prvi put, upravo u zatvoru, obilježio svoju krsnu slavu. Usprkos tome što su i Šešelj i Tuta bili na trećem katu, a Milošević na prvom, on je od upravitelja zatvora uspio dobiti dozvolu da mu kao gosti na tu proslavu dođu i Šešelj i Naletilić.

“Kako sam ja prije rata bio šef Državne sigurnosti u Šamcu, znali su mi u šali reći da sam udbaš. S tim je počeo Mladen Naletilić Tuta, odmah čim je nekoliko dana iza dolaska saznao što sam radio prije rata”, kaže Zarić i dodaje kako je onda Tuta sve okretao na šalu i rekao mu da je 22 godine proveo u ustaškoj emigraciji, boreći se protiv Udbe, a sada ga je Udba stigla i u Haaškom zatvoru. Zarić je prihvatio šalu i odgovorio mu da je Udba uvijek bila dobro raspoređena i da on, Zarić, nije poslan u Haag zato što je za nešto odgovoran, već što ga je onamo ubacila Udba. Bio je to crni humor, kaže Zarić, ali je pomagao da se svi u zatvoru osjećaju bolje.

Nasamareni Milutinović

Zarić se sjeća da se Tuta nije osobito žalio na zdravlje – imao je doduše nekih srčanih problema, ali ni izbliza onakvih kako se u medijima navodilo prije njegova dolaska u Scheveningen. Tuta i Zarić istih su godina i jednog se dana povela priča o Tutinom sudjelovanju u legiji stranaca. Hvalio se kako je obučen, utreniran, izvježban, a Zarić je također govorio kako je prošao obuku u Udbi. Tada su odmjerili snage, zasukali rukave i stavili lakte na stol, da oprobaju snagu mišića. “Vrlo me lako pobijedio”, priznaje Zarić, mada mu se činilo da je u puno boljoj kondiciji od Tute. A Tuta je uz nogomet i odbojku volio igrati i šah – najčešći partner bio mu je Milan Simić iz Šamca. No, nekadašnji zapovjednik Kažnjeničke bojne često je snage na šahovskoj ploči odmjeravao i s Vojislavom Šešeljom.

Na istom katu s Tutom i Šešeljem bio je i Milan Milutinović, nekadašnji predsjednik Srbije, čovjek koji je teško prihvaćao činjenicu da se nalazi u zatvoru. Kolikogod djelovao “gospodski i odvažno”, toliko je bio i deprimiran i nikad se nije mogao pomiriti s činjenicom da ga je sudbina dovela tamo gdje je.

“A Šešelj je bio pravi harambaša, u zatvoru se osjećao kao riba u vodi i bio je spreman na kojekakve neslane šale, pa je tako, jednom prigodom, na zub uhvatio Milutinovića”, opisuje Zarić zbivanja iz Scheveningena. U malu predstavu s Milutinovićem Šešelj je uključio i Tutu, pa je po Šešeljevoj režiji, da bi sve izgledalo uvjerljivije, Tuta u kantinu došao nešto kasnije. Sjeo je na posve drugi kraj prostorije i odande dobacio Šešelju: “Šeško, ti meni pričaš kako tvoji radikali nisu dolazili u Hrvatsku, a mi od njih i njihovih zločina nismo mogli disati. Ti si ih slao u Hrvatsku.”

A onda je Šešelj uzvratio unaprijed dogovorenu repliku: “Slušaj Tuta, ja sam odgovoran čovjek. Ja kad dobijem zadatak od predsjednika države, kao svojedobno od Milutinovića, da svoje dobrovoljce šaljem u Hrvatsku, na granicu Karlobag – Virovitica, ja sam ih slao. Eto, ti Milutinovića živog, pitaj ga lažem li i jesam li ljude po njegovu naređenju slao u Hrvatsku.”

Kad je Milutinović to čuo, odmah je skočio: “Šešelju, što vi to pričate, na što to liči, što vam je?” A Šešelj je uzvratio: “Kako što pričam, pa ja imam tvoju naredbu, ti si je potpisao!” Milutinović je problijedio, ostao je posve zbunjen i krajnje deprimiran, a kasnije je, jer mu je pozlilo, potražio liječničku pomoć. Ne samo što nije bio u stanju otrpjeti takve šale, već ih nije ni shvaćao, pa je od uprave pritvorske jedinice tražio premještaj, kako više ne bi bio zajedno sa Šešeljem. Ubrzo su ga prebacili na drugi kat.

Vrijeme depresije

“Tamo su vladali takvi običaji i tko se tome nije mogao prilagoditi loše bi prolazio. A Milutinović je bio jedan od takvih”, sjeća se Zarić.

Kad je Zarić dobio presudu, razgovarao je u hodniku sa svojim odvjetnicima, a u tom su trenutku s trećeg kata naišli Tuta i Šešelj. Tuta je već imao prvostupanjsku presudu od 20 godina zatvora, a Zarić je bio presuđen na šest. No, Zarić je bio deprimiran i razočaran i u takvom stanju vidio je Tutu kako mu viče kroz staklenu ogradu: “Što je komunjaro, samo si šest godina dobio. Kako te nije stid doći u Haag i dobiti samo šest godina.” Zarić mu je odgovorio kako će se žaliti, jer ni tih šest godina nije zaslužio. “Trebaš biti pravi Hrvat kao ja pa dobiti 20 godina. Ali ima netko tko će i za vas ovdje odgovarati”, rekao je Tuta i uprijevši prstom Šešelja, zagrlivši ga.

No, Scheveningen nipošto nije mjesto u kojem se samo zbijaju šale i prave vicevi na tuđi račun. Zatvorenici zapadaju u krize, u ono mučno stanje depresije koje su naročito česte kada započne suđenje. Tada ih osobito boli kad neki svjedok kaže kakvu neistinu, kad ih optuži za ono za što nisu odgovorni. No, kaže Zarić, bilo je i suprotnih slučajeva: mnogim pritvorenicima koji su mislili kako mogu lagati, haaški su tužitelji otkrili pravu pozadinu rata. Mnogi su se strašno promijenili kada su shvatili da je izjavama svjedoka, dokazima i dokumentnima potvrđena njihova odgovornost i da su uzalud lagali. Tada bi zatražili pomoć psihologa, ponekad i psihijatra kako bi se izvukli iz depresije u koju bi zapali.

Zarić kaže kako je i sam znao zapasti u depresiju, ali bi tek iznimno zatražio pomoć psihologa. Nastojao je tjeskobu i nelagodu prevladati sam, osloboditi ih se radom, pa se dobrovoljno javljao za pranje hodnika ili kantine. Ćeliju bi prao svaki dan, pa je služila kao primjer i upravitelj zatvorske jedinice znao ju je pokazivati posjetiocima koji bi došli u Scheveningen. Jednom je, kaže Zarić, perući hodnik iz sveg glasa pjevao: “Druže Tito mi ti se kunemo”, sveg dok Tuta, koji se nalazio na istom katu to više nije mogao slušati, pa je zagrmio: “Zariću prestani, molim te, više to ne mogu podnijeti!”

Zarić kaže kako je Milošević bio jedan od rijetkih pritvorenika na čijem se licu nikada nije mogla iščitati depresija. On je sa svakim bio srdačan, nikada hodnikom ne bi prošao pored nekoga a da nije upitao: “Kako si, kako je familija?”

Feral za Slobodnu Bosnu

Scheveningen je, kaže Zarić, ostao posljednje mjesto u kojem još postoji Jugoslavija. Ljudi različitih nacionalnosti – Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Makedonci, Crnogorci (Slovenci su se opet izvukli) žive složno, međusobno se pomažu i uvažavaju. Zajedno gledaju televizijske prijenose sportskih utakmica i navijaju složno za timove ili reprezentacije s ovih prostora. Zajedno kuhaju “našu hranu” i zajedno se žale na bezukusna zatvorska jela; jedni drugima posuđuju novac i nude se cigaretama. Pjevaju iste pjesme, razmjenjuju novine – Politiku za Večernji list, Feral za Nin ili Slobodnu Bosnu.

Najdirljiviji trenuci svakom haaškom pritvoreniku svakako su oni kada netko od njih napušta staro društvo i odlazi, bilo na slobodu, bilo na odsluženje kazne, u neki drugi zatvor. Zarić priča kako se, nakon što je pušten na slobodu, sa svim zatvorenicima osobno pozdravio, a naročito je težak oproštaj bio s ljudima s njegova kata – Momčilom Krajišnikom, Mariom Čerkezom (koji mu je poklonio nekoliko slika, te ga više puta portretirao), Mrkšićem i Martićem, Ojdanićem. Bilo je suza, svi su iz svojih ćelija izašli u hodnik da ga pozdrave. Jedan od pritvorenika prolio je čašu s vodom, što je uobičajeni pozdrav u zatvoru kakvim se svakome tko odlazi na izricanje presude poželi sreća. Na taj način, kaže Simo Zarić, ispratili su i njega.

ČETIRI SATA ZA SEKS

Solidarnost među zatvorenicima vlada čak i u tako osjetljivim stvarima kakve su posjete intimnim sobama kada im dođu supruge. Takvu, posebnu zatvorsku sobu moguće je dobiti na četiri sata, mada su kasnije, kad se broj stanovnika Scheveningena povećao, osposobljene još dvije za intimne posjete, no one su bile bez kupaonice.

U početku, kaže Zarić, svi su se nekako ustručavali koristiti te sobe, ali poslije to je svima postalo posve normalno.

Jednom zgodom kaže Zarić, došla mu je u posjetu supruga Fatima, no bila je bolesna, pa je svoje vrijeme u intimnoj sobi prepustio drugom zatvoreniku, kojem je također došla supruga. Sve se to rješava sa zatvorskim čuvarima koji imaju razumijevanja za takve slučajeve. Čak bi ponekad, u naročito prometnim danima, kako bi svi mogli doći na red, ustupali jedni drugima polovinu od ona predviđena četiri sata, tako što bi se u intimnoj sobi zadržali samo dva.

No, alkohol, tvrdi Zarić, nikako nije bilo moguće unijeti u Scheveningen, pa su priče o tome da je Milošević whiskyija imao i u zatvoru neosnovane. Jedini alkohol kojeg su ondje vidjeli bio je onaj na proslavama Božića, kada bi na prigodnoj zakusci, dobili i gutljaj dva šampanjca.

HAAŠKO KUMSTVO

Simo Zarić u Scheveningenu je čak sklopio i kumstvo s jednim od pritvorenika, Zoranom Žigićem. Ovaj se razveo od supruge, a onda se, uz pomoć rodbine, počeo dopisivati s jednom ženom, izvjesnom Sanjom, i to je dopisivanje završilo brakom. Zarić i Žigiće sprijateljili su se na neobičan način. Žigiću je trebala pomoć u pisanju ljubavnih pisama, pa je Zarić uvijek malo nakitio njegove rečenice, uljepšavajući ih kakvim sladunjavim ljubavnim frazama ili nekom rečenicom za koju je pretpostavljao da može “dirnuti u srce”. Takva su se pisma svidjela Sanji do te mjere da je ponekad, dok bi Žigić s njom telefonski razgovarao, znala reći kako on mnogo ljepše piše nego što govori.

Zarić kaže kako mu je to stvorilo obvezu da i dalje piše pisma, kako Sanja ne bi primijetila naglu promjenu stila. Kad je napokon došla u Scheveningen na zakazano vjenčanje, vjenčani kum Zarić priznao joj je da je on umjesto Žigića pisao ta pisma. Tada je rekla: “Pa kume, ja sam pala upravo na ta pisma!” Vjenčanje je, uz prisutnost predstavnika jugoslavenske ambasade, održano u pritvorskoj jedinci, a u intimnoj sobi Sanja i Zoran Žigić proveli su svoju prvu bračnu noć. Od tada supruga mu je stalno dolazila u posjete i u međuvremenu rodila mu dvoje djece – Nikolu i Tanju.

15. lipnja, 2006.