Covjek koji je pokrenuo (i izgubio) sve ratove na podrucju bivse Jugoslavije nije umro onako kako je to uobicajeno u srpskoj istoriji: da mu kum odrubi glavu kao sto se to dogodilo sa Karadjordjem, da ga sabljama isjece njegova garda kao u slucaju zadnjeg kralja dinastije Obrenovic, da ga izreseta atentator kao kralja Aleksandra u Marseju

Piše: Fran Visnar/Vjesnik

Covjek koji je pokrenuo (i izgubio) sve ratove na podrucju bivse Jugoslavije nije umro onako kako je to uobicajeno u srpskoj istoriji: da mu kum odrubi glavu kao sto se to dogodilo sa Karadjordjem, da ga sabljama isjece njegova garda kao u slucaju zadnjeg kralja dinastije Obrenovic, da ga izreseta atentator kao kralja Aleksandra u Marseju.

Slobodan Milosevic je umro u snu, u svom zatvorskom krevetu. Ipak, ni ta smrt nece proci bez mistike i nedoumica.

Oni koji za Milosevicem sada liju krokodilske suze i obasipaju ga hvalospjevima, uporno tvrdeci da nema sumnje da je ta “nacionalna gromada” ubijena, morace se suociti sa vrlo jednostavnom istinom.
Slobodan Milosevic bio je veliki manipulator; tako je zivio i takav je i umro. Sa sopstvenim zdravljem je manipulisao vec godinama i postupao suprotno od savjeta holandskih ljekara, kojima nije vjerovao. Tvrdio je da ima povjerenje jedino u Ruse. Hag mu je nabavio i ruskog specijalistu za kardiovaskularne bolesti, koji je napisao detaljni izvjestaj, u kojem je upozorio da bivsi srpski predsjednik namjerno ne uzima propisane ljekove. Tada se u pritvoru Haskog suda i Tuzilastvu mislilo da to radi kako bi stvorio sto veci krvni protisak i stalno odlagao sudske rasprave. No, Milosevic je na umu imao nesto drugo.

Do maksimuma je iskoristio okolnost da bezbjednost krunskih svjedoka i glavnih optuzenih u haskom pritvoru uopste nije rigorozna u onom klasicnom smislu, sto potvrdjuje i lakoca s kojom je Milan Babic sebi oduzeo zivot. Kakva razlika u odnosu na tretman koji su Izraelci imali prema Adolfu Ajhmanu, koji je zivio pod staklenim zvonom i bio doslovce motren 24 sata dnevno!

Kao vec iskusni zatvorenik, Milosevic je znao da je zatvorska uprava u odnosu na njega mekana i predusretljiva. Njegove prijatelje i advokate iz Srbije niko nije narocito temeljno pregledao. Milosevic se u posljednjih godinu dana bavio samo jednom mislju: kako da se dokopa Moskve. Zelja da vidi “svoju macu” (suprugu) i djecu bila je toliko jaka da se odlucio na veliki rizik – ionako previsoki krvni pritisak povecace uzimanjem kontraproduktivnih ljekova. To su uglavnom jaki antibiotici poput onih koji se daju kod tuberkuloze, komplikovanih upala pluca i lepre. A ko mu je dostavio takve preparate?

To su mogli uciniti samo zatvorski cuvari (prisjetimo se slucaja naciste br. 2, Hermana Geringa, i njegovog strazara koji ga je simpatisao) ili oni njegovi prijatelji koji su ga svaki dan posjecivali. Kontraterapija je brzo djelovala.

Rutinske pretrage krvi pokazale su da standardni (zapadni) ljekovi koji smanjuju krvni pritisak vise ne djeluju. Milosevic je onda iskoristio svoj zadnji adut i zavapio: prebacite me, uz garancije, u Moskvu, tamo ce me uspjesno lijeciti. Kada je to odbijeno (jer se iz Rusije nikada ne bi vratio) nastavio je da tajno guta antibiotike i pise ocajnicka pisma ruskoj ambasadi u Holandiji, upozoravajuci Moskvu da ga u zatvoru sistematski truju.

Ali pretjerao je u toj taktici. Njegovo bolesno srce nije izdrzalo takvu torturu. Covjek koji je politicku karijeru gradio kao neko ko bi prvo razbio sav namjestaj, a onda druge optuzivao da ne zele s njim da sjede i razgovaraju, umro je od infarkta a da to nije htio. Oko Miloseviceve smrti jos ce se dizati mnogo prasine. Ono sto mi u Hrvatskoj sigurno znamo jeste da nije umro od grize savjesti.