Poslije ovih novogodisnjih praznika stekao sam utisak da se urednici zabavnomuzickih programa napajaju sa istog izvora sa koga vodu piju i nasi ovdasnji politicari

Piše: Pero Simic/Nezavisne Novine

Poslije ovih novogodisnjih praznika, valjda pod utiskom onoga sto se moglo vidjeti u praznicnim programima ovdasnjih televizija, stekao sam utisak da se urednici tih zabavnomuzickih programa napajaju sa istog izvora sa koga vodu piju i nasi ovdasnji politicari.

Vec godinama mi je potpuno jasno da su uglavnom sund i kic, ne pojava, vec kulturni model kod nas, a praznici poput Nove godine, idealna prilika da se prezentuju sva dostignuca te novokomponovane kulture, ponekad sa ukusom oporog primitivizma koga nikako da se rijesimo. Naravno, uvijek uz opravdanje – to hoce nas narod, bez obzira na cinjenicu da je narod ovdje vec odavno sludjen politikom koja se vodi te on ni sam vise ne zna, ni sta hoce, ni sta vise zeli.
Ali ocigledno da pomenuti TV urednici, kao i nasi politicari, znaju sta nasem narodu treba!? Elem, tako je bilo i ove Nove godine.

Najelitnije predstavnice i predstavnici novokomponovane kulture, udruzeni s obje strane Drine, i vrli rodonacelnici rdjavog ukusa rafalno su nas tukli putem malih ekrana do pred samu zoru svojim falsiranim glasom koga je, kako to ide, dopunjavala i obnazena falsirana spoljasnost doticnih persona zenskog pola i karikaturalan stajling maco mena kod muskih zastupnika tog novog primitivizma.

Ta novokomponovana estradna kamarila se smjenjivala skoro na svim televizijskim programima. Obasipali su nas, poput nasih politicara, stihovima srece, zatim tuge i preklinjanja i na kraju lazne nade, sto uz sarmu i svakako pecenje, nije bilo bas lako svariti, ni onima koji su se nasli u tome, a kamoli protivnicima “zurli i talambasa te novokomponovane kulture” koja je, kao sto rekoh, ako je suditi po politicarima, ovdje ozvanicena kao kulturni model.
Da budem jasan, svim ovim pomenutim uopste nisam iznenadjen jer smo valjda odavno ustvrdili da nasa drzava i lici na jedan osrednji vasar. Sad kada smo to konstatovali, konstatujemo i da se nase televizije izgleda svojski trude da u tom zabavnomuzickom, pa dobrim dijelom i u kompletnom kulturnom, programu daju svoj doprinos kako bi i dalje ostali jedan od posljednjih evropskih ozvanicenih bastiona kica, sunda i neukusa. Jasno mi je da kica i sunda ima svugdje, ali on nigdje nije preovladjujuci kao, cini mi se, kod nas. To i ne cudi s obzirom da je sund i kic lako dopadljiv i da plodno tlo najcesce nalazi u jasno nedefinisanim drzavama i nestabilnim drustvima, kakvo je nase, gdje poput droge nudi sjaj i srecu umjesto realnosti i surovih problema, kojim smo ophrvani. Populisticka opravdanja, kako to narod voli, uprkos svemu, ipak ne stoje ako se imaju dobre namjere. Narod bira od onoga sto mu se ponudi. A sta mu se danas nudi?

Debelguza Seka Aleksic sa stomakom koji je malo manji od mog, naduvanim grudima poput novogodisnjih balona, fals glasom i stasom i jeftinim pjesmama sa srceparajucim stihovima. Je li moguce da je taj totalni fizicki i svaki drugi nesklad kod Seke Aleksic i slicnih seka koje se ne skidaju sa nasih TV programa ono sto je nasa duhovna mjera, ono sto je za nas pozeljno, ono o cemu mastamo i ono s kim mladi treba da se identifikuju? Javno pitam je li trbusasta, zamascena debelguza Seka nas domet ili smo mi spremni da dobacimo dalje i bolje? Ako se okrenemo na zivot koji su nam organizovali nasi politicari, Seka je nas plafon. Nije tajna da ima mnogo mladjih djevojaka koje joj zavide i pokusavaju da je imitiraju. Ako opet imalo mislimo o sebi, gledamo u buducnost i bar i malo postujemo prave vrijednosti sa Sekom i sa sekama nismo nigdje prispjeli. Potpuno nam je onda na mjestu i pitanje da li su nasi estetski kriterijumi dozivjeli totalnu atrofiju ili smo takvi jer smo jednostavno svakodnevno izlozeni medijskom diktatu neukusa, laznog sjaja i neumjerenosti koje nam televizije prije svih salju i kojima se ocigledno tesko oduprijeti. To se posebno odnosi na vecinu komercijalnih televizija, koje su nerijetko u sluzbi fals politike i ciji je zadatak da upravo neukusom, sundom i kicom uljepsavaju nasu stvarnost i tako nesposobnim politicarima produzavaju politicki zivot. Uostalom, gazde komercijalnih televizija razmisljaju samo o svom dzepu i zato je na njihovom programu, za razliku od naseg zivota, vasar svaki dan.

Nisu li onda urednici drugih, nekomercijalnih televizija u trci za gledanoscu izgubili sve estetske kriterijume dok im zabavni i praznicni programi sve vise lice na one s komercijalnih televizija, koje ocigledno niko ne moze zaustaviti da sire duhovnu epidemiju neukusa, sunda i kica.