Cilj stvaranja sume razlicitih verzija o Gotovininom hapsenju sastojao se u strahu Ive Sanadera od javne reakcije na obznanjivanje neporecive cinjenice da vazna uloga u otkrivanju Gotovinina stanista pripada njegovoj, Sanaderovoj, tajnoj sluzbi

Piše: Feral Tribune

Cilj stvaranja sume razlicitih verzija o Gotovininom hapsenju sastojao se u strahu Ive Sanadera od javne reakcije na obznanjivanje neporecive cinjenice da vazna uloga u otkrivanju Gotovinina stanista pripada njegovoj, Sanaderovoj, tajnoj sluzbi na cijem je celu Tomislav Karamarko, koji bi najradije da ga se ne spominje u vezi s kanarskim hapsenjem. “Kljucne informacije donijela je POA kad je identificirala broj prepaid-kartice kojom se koristi Dunja Zloic-Gotovina. Preko poziva koje je ona dobivala na taj broj, a uz pomoc stranih obavjestajnih sluzbi i Interpola, locirano je odakle stizu pozivi”, kaze Feralov izvor iz drzavnoga vrha

Nakon sto je na Tenerifeu uhapsen haaski optuzenik za ratne zlocine Ante Gotovina, umirovljeni general koji je u bijegu od pravde proveo protekle cetiri i pol godine, hrvatski premijer Ivo Sanader naredio je citavom drzavnom aparatu posvemasnje odustajanje od trijumfalizma, te apsolutnu sutnju o ulozi ovdasnjih tijela vlasti u Gotovininu hapsenju. Umjesto sluzbenog objelodanjivanja detalja recene akcije, Sanader i dvojica njegovih najvaznijih operativaca za haaska pitanja – glavni drzavni odvjetnik Mladen Bajic i ravnatelj Protuobavjestajne agencije Tomislav Karamarko – odlucili su se za nesluzbeno plasiranje razlicitih verzija o onome sto se sredinom prosloga tjedna zbilo na Kanarima.

Izdajnicka prepaid-kartica

Tako se, ubrzo po hapsenju Gotovine, pojavila teza da je odbjegli haaski optuzenik lociran na Kanarima zahvaljujuci tome sto su drzavni istrazitelji ovoga ljeta odlucili jos jednom procitati knjigu Nenada Ivankovica “Ratnik, general i pustolov”, pa su im za oko zapele one dvije-tri stranice na kojima se govori o Gotovininu sestomjesecnom boravku na Kanarima tokom 1981. godine: poslije toga se po spomenutom otocju pocelo tragati za optuzenikom za ratne zlocine, sto je uskoro rezultiralo lisicama na njegovim rukama. Naravno da je potrebno biti prilicno naivnim da bi se povjerovalo u ovu romanesknu storiju o pobjedi domace istraziteljske inteligencije, ali isto tako ne treba biti odvise mudrim kako bi se dokucio smisao njezina plasiranja u javni optjecaj: smisao je da se kaze kako za Gotovinino hvatanje nisu zasluzni hrvatski spijuni, nego neoprezna blebetavost politickih istomisljenika i navodnih prijatelja umirovljenog generala.

Paralelno s ovom tezom u javnost je pustena i ona da se Gotovina, zapravo, predao, jer je koristio laznu putovnicu na ime Kristijan Horvat, cije postojanje nije tajna vec mjesecima, i jer navodno nije bio osobito iznenadjen ni uznemiren kad su ga spanjolski agenti prekinuli u pola vecere. Treca teza koja je pustena u javnost kaze, pak, da je kljucnu rolu u ovoj akciji odigrala americka tajna sluzba koja se – nakon Sanaderova ljetosnjeg posjeta Washingtonu – najednom odobrovoljila u vezi s pomaganjem Hrvatskoj da se rijesi haaskoga tereta.

Cilj stvaranja sume razlicitih verzija jednog dogadjaja – verzija od kojih neke nisu sasvim lisene parcijalne istine ili barem logickog utemeljenja – sastojao se u strahu Ive Sanadera od javne reakcije na obznanjivanje neporecive cinjenice da vazna uloga u otkrivanju Gotovinina stanista pripada njegovoj, Sanaderovoj, tajnoj sluzbi na cijem je celu Tomislav Karamarko, covjek koji je deklarirani desnicar i koji bi najradije da ga se ne spominje u vezi s kanarskim hapsenjem, e da ne bi pao u nemilost svojih prijatelja nabijenih patriotskim cuvstvima i sentimentima za general-bjegunca. “Gotovini se uslo u trag cim ga se nesto ozbiljnije pocelo traziti, a kljucne informacije donijela je POA kad je identificirala broj prepaid-kartice kojom se koristi Dunja Zloic-Gotovina”, kaze Feralov izvor iz drzavnoga vrha. “Preko poziva koje je ona dobivala na taj broj, a uz pomoc stranih obavjestajnih sluzbi i Interpola, locirano je odakle stizu pozivi. POA je, takodjer, znacajne informacije o Gotovininu kretanju dobila zahvaljujuci prisluskivanju telefona i pracenju kretanja umirovljenog generala Ante Rose. Upravo su neki njegovi razgovori, recimo, oni s Jozom Grgicem, u kojima se govori u ne narocito mastovitim siframa, kao i analiza njegovih nedavnih putovanja, bili vazni za lociranje Gotovine.”

Zavjet sutnje

Hrvatska vlast voljela bi da se o svemu ovome uopce ne govori – zavjet sutnje, uostalom, krsi samo predsjednik Stipe Mesic, koji se ne mora brinuti za HDZ-ov rejting u birackim masama – zato sto procjenjuje da joj govor o tome ne moze pozitivno utjecati na popularnost i zato sto su istaknute persone aktualnog rezima bile, ili i dalje jesu, zabrinute za vlastitu sigurnost zbog utamnicenja najrazvikanijeg ovdasnjeg optuzenika za ratne zlocine. O nastojanju da Gotovina zavrsi u Haagu – ali da pritom sve izgleda kao da Sanaderova vlast nema nikakve veze s tim – te o vladajucem strahu od posljedica tog cina, govori citav niz prilicno pouzdanih informacija. Jedna od njih, koja mozda ima najvecu tezinu, kaze da je drzavni odvjetnik Mladen Bajic, uz znanje Sanadera i Mesica, tokom protekla dva-tri mjeseca Gotovini, preko razlicitih posrednika, ustrajno i polupanicno slao poruke da se preda i da na miran i nagodbenjacki nacin razrijesi svoj (i drzavni) visegodisnji problem s Haagom: vazno je znati da je Bajic te poruke bjeguncu slao u trenutku kad je s velikom dozom sigurnosti bilo utvrdjeno podrucje na kojemu se Gotovina skriva. Do posljednjeg se trenutka, dakle, odgadjalo hapsenje, jer je u vlasti tinjala nada da ce kod optuzenog generala prevladati razum i da ce takvim raspletom biti otklonjena bojazan od desnicarskih nemira i prosvjeda protiv Sanaderove Vlade. “Pritom je Gotovini na neki nacin dano do znanja da je priblizno lociran, da ga se drzi pod nadzorom i da je pitanje dana kad ce biti uhvacen. Gotovina se stoga, po svemu sudeci, odlucio na polovicno rjesenje: nije pristao na predaju, jer Haasko tuziteljstvo uporno nije pristajalo na njegove zahtjeve o saslusanju u Zagrebu i brzom pustanju da se brani sa slobode, ali se vise nije ni skrivao. Cekao je da se prica okonca, s tim da i dalje nije jasno gdje je Gotovina bio do rujna ove godine. Nije, naime, previse logicno da je toliko putovao po svijetu, a da ga se otkrilo tek kad je dosao na spanjolski teritorij”, kaze nas informator iz obavjestajne zajednice.

Ublazavanje bunta

Osim recenog Bajiceva posljednjeg pokusaja, o strahu nekolicine vaznih licnosti iz drzavnoga aparata svjedoci i pojacavanje sigurnosnih mjera oko Sanadera, Bajica i Karamarka, te plasiranje sasvim neuvjerljive price o planiranju atentata na premijera, koja je – na dan kanarske akcije – objavljena u jednom domacem tjedniku: svrha tog dramaticnog napisa bila je amortiziranje predvidjenog narodnog nezadovoljstva Gotovininim hapsenjem. Sve ove aktivnosti visokih drzavnih duznosnika bile su, medjutim, samo uvod u siroku operaciju pacificiranja desnicarskog bunta sto je od cetvrtka do nedjelje puzio po trgovima i ulicama nekih hrvatskih gradova. Ta operacija bila je napola dovrsena kad se u Banskim dvorima ukazao splitsko-makarski nadbiskup Marin Barisic koji je nabrijanoj pastvi odaslao krajnje pomirljivu poruku glede reakcije na uhicenje optuzenog generala iz Pakostana, dok je druga polovica operacije obavljena onda kad se umirovljeni general Ante Zorislav Roso, osnivac na brzinu sklepanog Hrvatskog generalskog zbora (fantomske organizacije za jednokratnu upotrebu) i nesumnjivi Gotovinin ovlastenik za prve pregovore s Vladom, sklopio nagodbu s premijerom Sanaderom, a nagodba je podrazumijevala prekonocnu preobrazbu prosvjednih skupova protiv Vlade u skupove podrske Gotovini.

Za ovu pricu, naime, Roso je puno zanimljiviji lik od one galerije likova koja figurira na celu bezbrojnih braniteljsko-dragovoljacko-veteransko-invalidskih udruga: od DJure Decaka i Tomislava Marcepa, koji su ucijenjeni svojim kriminalnim ili zlocinackim poslovima iz proslosti i novcem sto im obilno pristize iz drzavnoga proracuna, ili od Josipa DJakica, HDZ-ova parlamentarnog zastupnika koji je na vrh HVIDRA-e postavljen direktnim Sanaderovim ukazom i koji svoje mlako drzanje u vezi s Gotovinom sad nastoji kompenzirati viskom pjene oko navodne antihrvatske uredjivacke politike Hrvatske televizije. Ti likovi nikad nisu prestali biti manje ili vise poslusni i odani HDZ-ovi sateliti i u tome je sva tajna dijametralno suprotnog ponasanja ovih profesionalnih zveckarosa oruzjem u veljaci 2001. i u prosincu 2005. godine. No, Roso je, kako rekosmo, interesantniji slucaj.

Rosina kljucna uloga

Taj bivsi docasnik Legije stranaca, koji je u posljednjih desetak godina promijenio vise politickih stranaka i vise braniteljsko-generalskih organizacija, bio je citavo ovo vrijeme jedan od vrlo malobrojnih Hrvata kojima je Ante Gotovina vjerovao i s kojima je, po svemu sudeci, komunicirao, pa mu je upravo stoga povjerio pregovaranje o svojoj sudbini: Roso – koji se u svibnju pouzdano nudio hrvatskoj Vladi za posredovanje izmedju Gotovine i Haaskoga tuzilastva – frisko uhapsenom generalu zasad je izborio osiguravanje dokumentacije za obranu, financijsku pomoc obitelji najdrazeg utamnicenika, placanje Gotovininih odvjetnika i, najdrasticnije, Vladino jamstvo za obranu ovog optuzenika sa slobode. Ovdje samo valja podsjetiti da je ista Vlada odbila dati takvo jamstvo Ivici Rajicu s obrazlozenjem da je se doticni godinama skrivao, no i to svjedoci o strahu i zelji vlasti da javnost zaprimi podatak da je Gotovina uhapsen po Duhu svetome.

Pritom je Ante Roso – skupa sa svojim i Gotovininim nerazdvojnim prijateljem Ljubom Grepom – bio i privatno zainteresiran da se zavrsi storija o bjeguncu, jer su recena dvojica suvlasnici gradjevinske tvrtke Mediteran union tuneli kojoj je dodijeljen drzavni posao probijanja tunela kroz Biokovo: drzava je zbog istrage o Gotovininim jatacima pocetkom ove godine bila blokirala proracunska sredstva za taj posao, no misterioznom igrom slucaja Vlada je prije svega nekoliko tjedana, neznano cime izazvana, odobrila nastavak probijanja biokovskog tunela i isporucila za tu namjenu primjerenu kolicinu novaca. Opisanim sudjelovanjem u “slucaju Gotovina” mentor Roso sebi je, osim nastavka gradnje tunela, kupio i postedu od kaznenog progona em zbog pomaganja bjeguncu, em zbog ranijeg kriminala sto ga je prakticirao od svog povratka u Hrvatsku. Pa, nije Ivo Sanader bas bez razloga oglasio zavrsetak tzv. Akcijskog plana, niti se Ante Roso u cijeloj ovoj prici zatekao bas slucajno.

Feral Tribune