Vec drugu sedmicu zaredom gledamo veliku zabavu koja se odvija u sudnici Haskog tribunala, gdje jedan preko puta drugog sjede nekadasnji vlasnik Srbije i njegov glavni izvodjac politickih radova

Piše: Gojko Beric/Oslobodjenje

Majstori lakrdije u stanju su da i najtragicnije sadrzaje pretvore u zbunjujucu cirkusku predstavu. Vec drugu sedmicu zaredom gledamo veliku zabavu koja se odvija u sudnici Haskog tribunala, gdje jedan preko puta drugog sjede nekadasnji vlasnik Srbije i njegov glavni izvodjac politickih radova, Slobodan Milosevic i Vojislav Seselj. Opskurni dvojac iz posljednje decenije tek minulog stoljeca prikupio je za ovu priliku svu preostalu municiju za odmazdu nad “neprijateljima Srba”. Obojica znaju da je to njihova posljednja igra “moci i ludila”, igra koja ovog puta, srecom, nece imati posljedica ni po koga osim po njih same.

Izabravsi Seselja za najvaznijeg svjedoka svoje ionako propale odbrane, Milosevic je dobio sve sto je zelio. On se u toj predstavi ponasa kao lovac koji svog psa tragaca povremeno nutka na gustis u kojem se lovina krije, a ovaj se onda munjevito ustremljuje na plijen. Nakon “stranih agentura”, NATO-a i, prije svih, pokojnog pape Ivana Pavla Drugog, na red je doslo i osoblje Tribunala: vojvoda Voja je ovog utorka nazvao Karlu del Ponte “pravnom prostitutkom”, dok je predsjednika Suda Teodora Merona optuzio da je, kao sef izraelske diplomatije, “provodio genocid nad Palestincima”. Seselja je vlastita uloga dovodila do ekstaze, osjecao je prema izrazu Milosevicevog lica da je bivsi gospodar zivota i smrti miliona ljudi zadovoljan njegovim beskrajno zajedljivim komentarima.

Krenimo od Kosova. U Seseljevoj verziji, kosovski Albanci su bili neposredne zrtve americkog bombardovanja Srbije. Do tada je sve bilo kako treba, u gradovima na Kosovu stanje je bilo gotovo idilicno. Srbija nije zastrasivala i protjerivala albanski zivalj, vec su to cinili albanski teroristi. A kad je poceo masovni egzodus u pravcu Albanije i Makedonije, lokalne srpske vlasti su, po nalogu demokratskog rezima u Beogradu, na smrt uplasene Albance pazile kao svoje najrodjenije: davale su im hljeb za put bez povratka, navodile ih da ne naidju na minska polja, osiguravale im autobuse i kamione za sto brzi odlazak, i nisu im, zamislite, oduzimale traktore s prikolicama, sa kojima su napustali Kosovo. Vodile bi ih i u dzamije da je za to bilo vremena. Sve te slike Seselj ima u glavi kao da se sad odvijaju pred njegovim ocima. Ta, covjek je u to vrijeme bio potpredsjednik srbijanske vlade i ko ce znati sta se na Kosovu zbivalo ako on nece.

U slucaju Srebrenice, vojvoda je ostao pri svojoj ranijoj tezi: za zlocin su krive francuske obavjestajne sluzbe! Strijeljano je oko hiljadu “zarobljenih Bosnjaka”, a pobili su ih placenici koji su se oteli kontroli. Demonstrirajuci svoje sposobnosti u disciplini dresure sebi podredjenih, lovac Milosevic je u jednom trenutku dao Seselju znak da ratnog zlocinca Karadzica treba predstaviti kao nepokolebljivog zastitnika bosnjackih i hrvatskih civila. Naravno, vojvodin refleks nije zatajio. Savrsena sinhronizacija njihove obostrane paranoje, cinizma i nebuloza plod je dugotrajne upotrebe u vremenima kad je Srbijom vladao potpuni mrak.

Bivsi komunista i zenicki robijas, Seselj je prije petnaestak godina, voljom cetnickog vodje popa DJujica, stekao titulu cetnickog vojvode. Niko ko poznaje Seseljev “razvojni put” nije iznenadjen sadrzajem i smislom njegovog svjedocenja. Optuzen za ratne zlocine nad civilnim stanovnistvom, dobrovoljno je otisao u Hag, sa porukom da ce “rasturiti Tribunal i pomoci Milosevicu u njegovoj doslednoj borbi protiv antisrpske zavere”. Tesko da ce glavnom haskom optuzeniku Seseljevo svjedocenje biti od ikakve koristi. Ali, za njih ovo ionako nije sudski proces, niti ista slicno tome, vec neka vrsta za Milosevica rezervisane planetarne politicke tribine.

Izmedju Milosevica i Seselja postoje velike razlike, ali postoji i jedna zajednicka mentalna crta: potpuna bezosjecajnost, cak prezir prema vlastitim zrtvama. Ako u ljudskom mozgu, laicki receno, postoji “centar za skrupule”, on je kod Milosevica i Seselja ocito razoren. Cak ni Adolf Ajhman, organizator nacistickih “konvoja smrti”, nije poricao strahote holokausta.

“Vidio sam u jami jednu zidovsku zenu s malim djetetom na rukama. Htio sam izvuci dijete, ali tada je metak pogodio njegovu glavu”, opisao je u svom zatvorskom dnevniku smaknuca Jevreja u Minsku. Ajhman navodi da je na povratku do Berlina “pio rakiju kao da je voda”, kako bi otupio svoj mozak. Milosevicev i Seseljev dozivljaj srpskih ratnih zlocina, naprotiv, lisen je bilo kakvog kajanja i emocija.

Gledajuci na televiziji njihov zajednicki nastup u Hagu, Srbija je proteklih dana imala priliku da gleda direktan prenos svoje bliske proslosti.