Dvije generacije vec cekaju da Crnogorci definisu svoj status. Zadnjih godina u Crnoj Gori je porasla kriticna masa onih koji znaju sta zele. Predstojeci procesi ce pokazati da li je taj put emancipacije zaokruzen

Piše: Nedjeljni zurnal

Lider prve nacionalne albanske stranke u Crnoj Gori, Mehmed Bardhi (58) bio je jedan od zasluznih sto je ustanovljen Univerzitet u Pristini. Kao profesor albanskog jezika osamdesetih je bio na udaru vlasti zbog zahtjeva da se u skolama na albanskom uce i albanski pisci. Tada je u Ulcinju ostao bez posla, proglasen nacionalistom i iridentom a potom dvije godine proveo u zatvoru zbog verbalnog delikta. Rodjen je u Krajini u familiji u kojoj se znalo za mukotrpan rad, ali i dobru knjigu. Politicki protivnici mu pripisuju radikalizam i ostrascenost. On kaze da ne trazi privilegije za svoj narod vec prava po evropskim arsinima

ZURNAL: Zbog protivljenja podizanju crkve na Rumiji, nasli ste se na udaru Mitropolije i dijela opozicionih stranaka, ali i nevladinih organizacija sa srpskim predznakom

BARDHI: Mene koji dizem glas protiv devastacije Rumije i skrnavljenja visevjekovne tradicije Krajinjana i Mikulica koji slave kult svetog Jovana Vladimira, ili Sen Djona, kako kazemo mi Albanci, prozivaju za govor mrznje a licemjerno se skrivaju iza navodne misije mira i ljubavi. Nije ta limena crkva, kako se pokusava predstaviti, plod ljubavi prema svim gradjanima – vec potiranje tradicije koju su naslijedili svi mjestani koji gravitiraju Rumiji pa i Albanci u Krajini, vrijedjanje njihovih osjecanja i prava. Sve to nikako ne korespondira sa Amfilohijevim verbalnim izlivima ljubavi. Postavlja se pitanje na osnovu cega bilo koja crkva moze da ima ekskluzivno pravo da prisvaja nesto sto datira iz vremena prije sizme i podjele na istocnu pravoslavnu i zapadnu rimokaltolicku crkvu. Posebno sto je taj kult bio rasprostranjen, izmedju ostalih, i kod Albanaca (uostalom i kosti Jovana Vladimira pocivaju u Elbasanu). Otkud nekome pripada da kult i sveca proglasi samo nasim, vasim ili njihovim. To treba dokazati argumentia nauke, a ne praviti poteze koji onda daju povod za razmisljanje da li i ostale konfesije imaju jednako pravo da na takav atak odgovore postavljanjem svojih bogomolja, sto ne bi vodilo nikuda.

U Krajini je oduvijek postojao obicaj da se pocetkom ljeta izlazi na vrh Rumije. Nakon Drugog svjetskog rata ta tradicija je zamrla i ponovo smo je ozivjeli s krajinske strane prije 15 godina kada je DS organizovala prvu manifestaciju. Od tada se ona organizuje na pocetku ljeta svake godine i ukljucuje obnovljeni obicaj iznosenja kamenja na vrh Rumije. Na vrhu gdje je sada postavljena crkva ima 300 kubika kamenja koje su Krajinjani i Mikulici vjekovima iznosili. Medju njima je i kamenje koje sam ja iznio. Nije bilo potrebe da neko pokusa da prisvoji i provocira, unosi razdor i nepovjerenje. Ovoga ljeta nijesmo izlazili, da se ne bi shvatilo da neko manipulise nama. Nijesmo zeljeli da se dizu tenzije, ili neko reaguje kako ne bi trebalo. Postavljanjem limenog objekta oni koji su dosli sa strane sprijecili su nas da idemo gore, stavili nam do znanja da nema sto tamo da trazimo. Zato smo se obratili vlastima i zatrazili da se sprijeci devastiranje Rumije.

ZURNAL:Mislite da je drzava inertna i da je ustuknula pred, ne prvi put, sklopljenim savezom crkve i ““narodne”“ vojske?

BARDHI:Vec je vidjeno da su slicne provokacije prethodile dogadjajima na protoru bivse SFRJ. Cija je ta vojska koja pomaze nasilno postavljanje objekata tamo gdje im nije mjesto. Objekata kojima se okupira teritorija u politicke svrhe, sije mrznja i razdor medju pripadnicima razlicitih konfesija i nacija. Kada se vidi ko stoji iza svega – mocna crkva, koja je pomogla u svim desavanjima na Balkanu, cak posljednjih 100 godina, uvijek one koji su htjeli da ruse. Crkva koja je duzna da gaji ljubav, propagira toleranciju i mir, a gdje stigne cini suprotno. Ako su ovaj naum, ovaj posao, zavrsili pomocu vojske, onda jos vise zebem sta bi to uradili i sta ce da urade ako pravna drzava i njeni organi ne odreaguju.

ZURNAL:Ministar Vucinic je trazio da vojska ustupi helikopter za potrebe izmjestanja crkve ali nije dobio odgovor. Kako to komentarisete?

BARDHI: Ministar Vucinic je 26. jula, mjesec i po nakon postavljanja objekta, uputio zahtjev da se u roku od sedam dana izmjesti crkva, na sta je Amfilohije uputio zalbu. Pri tom, Vucinic ocjenjuje kako je mitropolit zalbom konacno poceo da postuje pravni sistem. Iz ministrove konstatacije proistice da do sada Amfilohije nije postovao zakone i drzavu a to otvara pitanje odgovornosti za tolerisanje samovolje SPC u prethodnom periodu koja je samo zaokruzena stavljanjem limene kape na Rumiji.

Podsjetimo da je ovo peti slucaj u minulih 15 godina direktnih provokacija SPC-a na teritoriji gdje zive Albanci. SPC je 1990. uz pomoc vojske i policije okupirala cijelu Krajinu i ostatke Preciste krajinske iz vremena Vojislavljevica.

Slijedi zauzimanje ostrva na Skadarskom jezeru i gradnja bez reakcije vlasti. SPC zauzima objekte koji nijesu aktivne bogomolje vec spomenici kulture. Nakon toga SPC usred starog grada u Ulcinju postavlja krst na ranohriscanskoj crkvi iz 8. vijeka. Uzalud smo trazili uklanjanje –drzava nije reagovala. Prije dvije godine ““osvajaju”“ Svac/Sas i njegove bogomolje, da bi se krug zatvorio najtezom provokacijom – Rumijom. Svuda su dosli, sve poklopili, nijesu nam ostavili nijednu rupu, a drzava je sve tolerisla u kontinuitetu. Otud indikacije da ce vlasti opet tolerisati. Jer, nakon svega, ministar Vucinic kaze kako ce biti utvrdjeni svi dokazi i cinjenice na koje je u svojoj zalbi ukazala Mitropolija. Pitam, kako nakon mjesec i po ministarstvo ne zna koje su to cinjenice. Zar ministartvo nema vec jasnu situaciju i ne zna kako treba da reaguje. Zar jos nije utvrdjeno ko je bio u famoznom helikopteru i ko je izdao naredjenje.Umjesto toga, stize novo upozorenje partija bliskih SPC-u i najavljuje se pohod na Lovcen. U isto vrijeme, mitropolit kaze da moze biti vjerskog rata za koji unaprijed odgovornost pripisuje drugima.

Kakva onda sudbina ceka nas Albance, bez obzira na vjeru, sta treba da kazemo i da cinimo ako vlasti Crne Gore, koje zele da prave drzavu, ne reaguje konkretno.

Jedan kolega u parlamentu pitao me sta mi zapravo hocemo kada smo, kako je ocijenio, davno digli ruke od crkve. Odgovorio sam mu da bez obzira sto sam islamske vjeroispovjesti i odzin sin, nikada nijesam digao ruke od crkava i ostataka crkava u koje su i moji preci isli, jer se zna kada smo primili islam. Ne zelimo da se odreknemo dijela identiteta jer u nasem narodu su zastupljene sve tri vjere.

ZURNAL:Zahvaljujuci Rumiji postali ste i predmet paznje “Srpskog korpusa” koji je Vas i Dinosu prepoznao kao adresu za “prepucavanje sa albanskim teroristima na Kosovu”.

BARDHI: Sta ocekujete kada je usred Crne Gore, 31.jula, Rumija bila okicena ikonografijom u kojoj je zasluzno mjesto dobio ““narodni heroj”“ Radovan Karadzic. To je najozbiljniji signal koji treba da zabrine sve ljude dobre volje, demokrate koji zele pravnu drzavu i dobro Crnoj Gori. Posebno zabrinjava sto su u istom redu sa Radovanovim vjernicima stajali popovi i predstavnici nekih politickih subjekata. Naravno sve je to proizvelo i pismo upuceno meni i kolegi Ferhatu Dinosi. Sadrzaj pisma je veoma ozbiljan, ako se dobro analizira njime je obuhvacena politika crkve i svih koji su proizveli ratove na Balkanu.

ZURNAL: Da li u pismu koje Vam je uputio Blagoje Tapuskovic, zapravo citate poruke Mitropolije, i sto je, slucajno, njen pravni zastupnik Tapuskovicev branilac?

BARDHI: U slucaju Tapuskovica rekao sam sudiji da ne trazim nikakvu nadokandu niti zadovoljenje. Neka drzavni organi ocijene da li postoji neka opasnost od svega ovoga za Crnu Goru i nas Albance. Vlast je duzna da nas stiti. Zabrinjavaju me, moram reci, medjutim i signali ove druge strane, koja kazu da Lovcen, kao sljedeci markirani cilj, nije Rumija, i da on nema cijenu. Ispada da treba sacuvati Lovcen a da je Rumija manje bitna.

ZURNAL: Da li je uvertira svim ovim dogadjajima bilo upiranje prsta Zizicevog pokreta u manjinske narode i prozivka da podupiru projekat nezavisnosti da bi ostvarili svoje teritorijalne aspiracije?

BARDHI: Odavno datiraju takve uvertire. Isti krugovi, kad god su naumili da prave neke planove oznacavali su Albance kao dezurne krivce. Cudno je samo da iz svih krvavih desavanja oni nista nijesu poucno izvukli. Zabrinjavajuce je da postoje takve snage. Jedna Turska, koju je Kemal Ataturk sekularizovao, prije nekoliko godina zabranila je stranku koja je osvojila vlast zahvaljujuci fundamentalistickoj potpori, i time eliminisala uplitanje vjerskih elemenata u drzavne strukture. Ovdje slicni elementi, s drugim vjerskim prefiksom, prijete i prizivaju krv. Smjernice i strelice iz bloka za SCG vjerovatno su posljedica cinjenice da nas prepoznaju kao nekoga ko remeti njihove planove.I pored svih medjusobnih nesuglasica, Albanci su se organizovali, prepoznali prioritete. Podrzavamo tokove koji su bolji za nas, a to svakako nije beogradska politika koja je dobrim dijelom ostala odjenuta u isto hegemonisticko ruho.

ZURNAL: Konflikti na Kosovu, Makedoniji, Presevu primjer su kako je nerazumijevanje dobilo ekstremnu zavrsnicu. Koje su slicnosti i razlike u poziciji albanske manjine ovdje i ima li opasnosti od slicnog konflikta i u Crnoj Gori?

BARDHI: Treba malo dublje gledati. Albanci se nisu odrekli pripadnosti svojoj naciji. Oni zive danas gdje su vazda zivjeli. Nema nekog primjera da su okupirali druge teritorije vec su se njihove suzavale tokom istorije. Albanski problem je dosta star. Revizijom Sanstefanskog mirovnog ugovora iz 1877. godine kojim je stvorena Velika Bugarska, koja je sezala do Pristine, godinu kasnije u Berlinu velike sile su napravile prekompoziciju i tada priznale nezavisnost Crne Gore. U njen sastav usle su i teritorije na kojima zive Albanci koji nijesu odlucivali gdje ce i s kim ce. Uvijek su, medjutim, tezili da ocuvaju identitet i zato su bili u konfliktu s onim snagama koje su ih zeljele asimilirati. Sve vlasti u Jugoslaviji, kad tad su to pokusavale, raznim metodama. Bilo je i perioda razvitka i prosperiteta, pa su ponovo dolazile godine pritisaka. Zadnji talas se zbio 1981. Koncentricni krug pritisaka krenuo je iz Beograda a zakacio je i Crnu Goru kada su sprovedene cistke u oni oblastima gdje se najbolje sprovodila “dvojezicna admisnitracije”, u Ulcinju pogotovo. Tada su i mene proglasili nacionalistom i iridentom, zbog cega sam ostao bez posla.

ZURNAL: Jeste li se prepoznavali?

BARDHI: Ne, jer su to cinili zato sto sam smatrao da se u skolama na albanskom jeziku treba uciti i Ismail Kadare, veliki albanski pisac…Iz nastave je bilo eliminisano sve sto ima nacionalni predznak. Cistke su isle po svim nivoima, policiji, zdravstvu, skolstvu, katastru. To nije bilo u redu. Ne moze biti u redu , ako neko sprovodi ciscenja pa ostaju samo Albanci , ili samo Crnogorci. To se dogadjalo na nivou Balkana. Ne smije se zaboraviti da je i jugoslovenski nobelovac Ivo Andric napisao elaborat o tome kako treba istrijebiti Albance. Mnogo kasnije slijede razni memorandumi i istrukcije SANU-a. Sto se tice same pozicije Albanaca na Kosovu, Makedoniji, Presevu, slicni su problemi jer su bitisali pod istim krovom, SFRJ. Problemi postoje i u u Crnoj Gori.

ZURNAL:Koja vrsta problema?

BARDHI: Problem ostavrivanja kolektivnih prava, sto utice i na medjunacionalne odnose. Uvijek je stepen represije i reakcije na nju u srazmjeri i on umnogome utice na potencijalni konflikt. U Crnoj Gori se stalno potencira da postoje najbolji medjunacionalni odnosi i da su primjer u svijetu. Nije to tacno, sto ne znaci da je nedostizno.

ZURNAL: Kada ste pominjali represiju i reakciju, da li to znaci da je postotak Albanaca u Crnoj Gori bio nedovoljan da se odupru represiji, cistkama, kako ste rekli, pa se zbog toga nije desilo sto i u Makedoniji, ili je pritisak bio slabiji nego u drugim krajevima?

BARDHI: Na ovo pitanje odgovoricu primjerom iz 1961, iz vremena Aleksandra Rankovica, kada su ukidane skole na albanskom jeziku a popisom brisan albanski zivalj.

Tada je popisom u Krajini ispalo Alabanaca manje nego u Herceg Novom, svega dvadesetak, a ostalih nekoliko hiljada je podvedeno pod Crnogorce. Andro Mugosa, clan Komiteta CK dosao je u Krajinu i u razgovoru sa stanovnistvom dobio je prituzbe zasto nema skola na albanskom.Pitao je koje su mjestani nacionalnosti ako je popis pokazao da je najmanje Albanaca. Kada je dobio odgovor da su Albanci, kazao je da dok god makar ijedna baba u Krajini bude trazila da postoji skola na albanskom njih ce i biti. Znaci, bilo je ljudi koji su postupali drugacije. Kvalitet odnosa zavisio je i od pojedinaca. I sada je faktor covjek bitan.

ZURNAL:Ako povucemo paralelu, koliko je danas taj faktor, u postojecoj konstelaciji i odnosu Albanaca i vecinskog naroda bitan, prepoznajete li pomak?

BARDHI:Do “97. strasno je bilo i u Crnoj Gori. Tada nastaje kvalitetna promjena razlazom u DPS-u. Sporazum izmedju demokratske opozicije u crnogorskom parlamentu i naprednog dijela DPS-a, oznacio je veliki pomak. DPS je u tom momentu bio najslabija stranka a postao je najjaca jer je imao demokratsku opoziciju sa sobom.

Iz tog sporazuma, medjutim, 90 odsto stvari nije sprovedeno. I ovi koji rukovode, koje mi na demokratskom putu podrzavamo, na zalast, kalkulisu dosta s nama. Kalkulacije moraju biti jasne i ne mora biti nista skriveno. Problem je sto je iznevjereno obecanje da ce Malesija, odnosno Tuzi dobiti opstinu. To se nije dogodilo ni nakon ponovljenih obecanja najvisih zvanicnika vlasti i DPS-a.

ZURNAL: Koja je razlika izmedju zahtjeva za formiranje opstine Tuzi i projekta nekih NVO o regionalizaciji ?

BARDHI: Mislim da se to svodi na pitanje o defisnisanju statusa. Jos 1992. godine donijeli smo politicku platformu o specijalnom statusu Albanaca u Crnoj Gori, sto znaci ustanovljavanje zahtjeva za nekim vidom autonomije koja ce se ocitovati u pravu da se pitamo prilikom donosenja vaznih odluka za podrucja naseljena vecinski albanskim zivljem.

ZURNAL: Da li je kljuc u teritorijalnoj autonomiji?

BARDHI: Bez neke teritorije ne moze se nista ostvariti, ko prica drugacije laze sebe i druge. Na teritioriji gdje su Albanci istorijski prisutni trazimo recimo uvodjenje dvojezicne administracije, ali to ne znaci da to treba da vazi u Niksicu ili drugdje, kako nam pripisuju.Koji ce biti nivo autonomije treba definisati u u razgovoru s legitimnim autenticnim predstavnicima Albanaca i crnogorske vlasti. Zasto autonomija? Plastican primjer je privatizacija u Ulcinju s kojom se ne slazemo. Ona se sprovodi s nivoa centralne vlasti, lokalna samouprava se nista ne pita a dobra i imovina se otudjuju po bagatelnoj cijeni. Hotel “Otrant” prodat je za 2,5 miliona eura, a Solana sa 1.500 hektara solila, procijenjena na manje od milion. To je otimanje a ne prodaja.

ZURNAL: Da li, ipak, mora postoji nivo koordinacije, i kontrole drzave?

BARDHI: Apsolutno, ne koordinacije vec i subordinacije. To je nesporno.

ZURNAL: Da li bi onda, kvalitetna decentralizacija umjesto autonomije po nacionalnom kljucu, bila zadovoljavajuce rjesenje?

BARDHI: Decentralizacija podrazumijeva autonomnost. A sta je ona ako se ne postuje i nacionalni kljuc. Kako cemo, u suprotnom ispuniti prava odredjenoj naciji, ako se tu ne napravi neki vid preklapanja.

ZURNAL:Demokratska unija Albanaca je prihvatila da Tuzi budu gradska opstina u okviru Podgorice, kao i neka rjesenja o visokoskolskim ustanovama na albanskom jeziku koja vasa stranka ne prihvata?

BARDHI: Tuzani su bili za samostalu opstinu. DUA je prihvatila manji stepen ingerencija. DUA, koja ima sjediste u Ulcinju i najvise glasova je ovdje osvojila, bez kojih Dinosa ne bi bio poslanik, donijela je takvu odluku. Njihov GO u kojem vecinu imaju clanovi te partije iz Ulcinja glasali su da Tuzi nemaju one ingerencije koje ima Ulcinj. Koji su to onda moralni kvaliteti ljudi koji su glasali da neko drugi ima manje od njih.Takodje, za razliku od DUA mi smatramo da Ulcinj treba da dobije fakultet, a to se ne desava jer vlast, ocito, jos nema povjerenja u Albance.

ZURNAL: Kako do povjerenja?

BARDHI: Crna Gora i Crnogorci moraju da prihvate da i mi postojimo, da znamo da upravljamo, da imamo nasu istoriju i da, ako zelimo zajednicu moraju da postuju sva prava.

ZURNAL: Cesto ste isticali da je ostvarivanje crnogorske nezavisnosti preduslov za rjesavanje i polozaja Albanaca u Crnoj Gori?

BARDHI: Mi smo ostali taoci nespremnosti Crne Gore da definise svoj status. Kako ona nije spremna da definise svoju poziciju onda i mi ispastamo. Jedno drugo podrazumijeva.Mi zivimo u Crnoj Gori, mozemo da se razumijemo ili ne, da se svadjamo ili ne, ali ipak smo svi tu i bolje mozemo sjesti da razgovaramo neko da to radimo s Beogradom. Znaci, Crna Gora mora jednom da presijece.

ZURNAL: Vasu podrsku nezavisnosti federalisticke snage smatraju ucjenom i definisu kao drzanje vlasti u saci albanskog lobija?

BARDHI: Nije to opasnost za Crnu Goru. Ona mora biti pravna drzava, u kojoj ce gradjani biti prepoznati i po nacionalnoj pripadnosti. Samo treba postovati prava, kolektivna i induvidualna, desifrovati ih, harmonizovati. To se ne moze jednim zakonom vec ustavnom revizijom. Nije cilj nametanje volje manjine vec samo institucionalizovana zastita manjinskih prava na podrucjima gdje one zive.

Ne moze Bardhi ugroziti Crnu Goru

ZURNAL: Vasi eksplicitni stavovi i zahtjevi cesto se smatraju radikalnim. Da li prepoznajete da oni u trenucima kada se kljucni konflikt odvija na relaciji Podgorica – Beograd , zapravo mogu biti tumaceni kao “duvanje u jedra” zagovornicima sireg drzavnog okvira?

BARDHI:Ne bih to tako definisao. Ne smije se zaboraviti da su vec pedeset godina se govori da nije momenat da se stvari poprave. Dvije generacije znaci vec cekaju da Crnogorci definisu svoj status. Zadnjih godina u Crnoj Gori je porasla kriticna masa onih koji znaju sta zele. Predstojeci procesi ce pokazati da li je taj put emancipacije zaokruzen. Sigurno je da manjine ne treba posmatrati kao kocnicu jer one nikada nijesu bile opasnost za drzavu. Znaci, Albanci ne mogu biti opasnost. Ako se ne ostvaruju prava, problemi se guraju pod tepih, oni ce se pojaviti kasnije i naci na stolu. Mi smo jos prije cetiri godine poslali svim politickim snagama otvorena pitanja koja bi trebalo rjesavati, koja se ticu ostvarenja kolektivnih prava Albanaca. Cime bi to Bardhi ugrozio Crnu Goru ako u njoj moze da ostvaruje svoja prava. Sada ima snaga koje su spremne da zaokruze drzavnost Crne Gore. To je interes i Crne Gore i Albanaca koji ce u razgovoru rijese sva otvorena pitanja.

Zatvor i politika

ZURNAL: U periodu od 84/85 izdrzavali ste dvogodisnju zatvorsku kaznu. Kako ste podnijeli boravak u zatvoru?

BARDHI: U zatvoru je uvijek logika prezivjeti i pregurati. Ja sam se trudio da citam. Uvijek sam imao tri dnevne novine, knjige. Naravno, nikada nijesam prestao da se bavim politikom. Bio sam cak organizator strajkova zatvorenika. Postivali su me, cijenili, jer sam uvijek pokusavao da pomognem, da vidim u svima covjeka, bez obzira na to zbog cega je iza resetaka.

I zatvorenici imaju neka svoja pravila, kodeks, svojevrsni moral. Naravno sigurno se, i to na gore, mnogo toga promijenilo od tog perioda. Ipak, ja sam i tamo, kao i uvijek u zivotu, ljudima prilazio bez predrasuda, odbojnosti. Inace cijenim ljude koji imaju svoje ja, koji traze svoje i pokusavaju da sacuvaju vrijednosti. Zato i ne dozivljavam politiku kao obmanu ili varku. Oni koji to misle, prave nam veliku stetu. Politika je ozbiljna profesija u kojoj se treba i mora razgovarati s ljudima. A ja uvijek svoje misli stavljam na sto, s argumentima.

Igor Peric
Dejan Lopicic
Nedjeljni zurnal