Dokumentarna hronologija desavanja u i oko Srebrenice, 1995. godine, tada zasticene zone UN-a. Podsjecanje na genocid, stradanje, necovjecnost i inertnost medjunarodne zajednice. I vise od 10.000 ubijenih, nestalih i prognanih Bosnjaka

Piše: Danijela Domazet/RSE

SREBRENICA – 10. 11. i 12. JULI 1995. GODINE

“Molim vas da ozbiljno shvatite: ovo nije dobro sto vi radite. Ovo je put na koji vi hocete da izvedete BiH, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su posli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da necete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod mozda u nestanak. Jer muslimanski narod ne moze da se odbrani ako bude rat ovdje.”

Ovo su rijeci Radovana Karadzica u Skupstini BiH.
Tri godine poslije, u izvjescu vojnoga promatraca Ujedinjenih naroda u Srebrenici ostalo je zapisano: “Jutro je neuobicajeno, ali jezivo mirno i tiho.”

( prasak, granate, eksplozije…)
11. JULI 1995 . GODINE, kasno poslijepodne.
General Ratko Mladic i drugi oficiri Vojske RS-a ulaze u Srebrenicu. Praceni kamerama i snimateljima, setaju praznim ulicama. General Mladic:

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoci jos jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon dosao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

16. APRILA 1993.

Vijece Sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju broj 819, koja grad Srebrenicu i krug od 50 kilometara oko grada odredjuje prvom „sigurnosnom zonom” pod “zastitom” UN-a.

SREBRENICA, 1995. GODINA. Juni.

Snage Vojske RS-a, predvodjene generalom Ratkom Mladicem, stezu obruc oko Srebrenice i onemogucavaju bilo kakav prolaz humanitarne pomoci. Predsjednik Ratnog predsjednistva Opcine Srebrenica, Hajrudin Avdic, tih dana izjavljuje:

“Srebrenica prezivljava najteze trenutke u svojoj istoriji. Nema vode, nema struje, nema lijekova, hrane, odjece, obuce. Prakticno, bukvalno gladuje.”

Oruzane snage RS-a 6. jula 1995. godine zapocinju napad na Srebrenicu. Do veceri 9. jula vojska je prodrla cetiri kilometra u dubinu enklave – kilometar od Srebrenice.

Ministar u Vladi Republike BiH i predsjednik Komiteta za odnose sa Ujedinjenim narodima, Hasan Muratovic, na sjedici republicke Vlade:
“Ja zelim da vas informiram da smo mi jutros imali sastanak sa UNPROFOR-om, sa gospodinom Godijarom, koji zamjenjuje generala Smita. Prisutni su bili takodjer ljudi iz generalstaba naseg. Slozili smo se da se tamo situacija smiruje zahvaljujuci tome sto je UNPROFOR postavio svoju blokadu i zaprijetio Srbima vazdusnim napadima ako budu nastavili sa napredaovanjem, odnosno sa napadima. Mi smo postavili pitanje zasto to nije UNPROFOR uradio ranije. Oni su odgovorili da je njihova procedura jako spora itd. Uglavnom, vrlo cvrsto obecanje i uvjeravanje je s njihove strane da ce oni dalje, pod prijetnjom napadima iz zraka, braniti ubuduce zasticenu zonu.”

Jutro, 10. jula. Situacija u gradu napeta. Stanovnici na ulicama, bjeze prema Potocarima, gdje se nalazi baza Ujedinjenih naroda. Vojska RS-a granatira bez prestanka:

“Alo.”
“Alo, sef ovdje… mi daj, alo!”
“Molim.”
“Zovem i javljam – tuci slobodno!”
“Razumemo!”
“Ko im jebe mater.”
“Razumemo. Ako dozvoljavate, odmah cemo pokositi.”
“Zovem i javljam – tuci, samo nemoj fabriku “Bire”, posto nam trebaju masine iz nje.”
“Razumeo sefe, razumeo.”
“I pazite, imajte vezu dobru vezu sa nasim, da njih ne pokosite.”
“Nista se vi ne sekirajte.”
“Samo dajte …”
“Nista se ne sekirajte.”
“Samo cepaj i cepaj!”
“Zdravo.”

Iz Srebrenice novinar izvjestac Nihad Nino Catic u svijet salje informacije sta se desava u njegovom opkoljenom gradu:
“Poginuli i ranjeni neprestano se dovlace u bolnicu. Nemoguce je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. U bolnici je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teze ili lakse ranjenih. Da li iko u svijetu moze doci da vidi tragediju koja se desava Srebrenici i njenim stanovnicima? Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akasi, Butros Gali ili neko drugi? Bojim se da za Srebrenicu nece vise biti bitno.”

Nino se toga 10. jula 1995. godine zadnji put javio iz Srebrenice – ni danas se ne zna gdje je.

Istoga dana, 10. jula, pukovnik Karemans trazi zurnu zracnu potporu NATO-a. Nakon cetiri upucena zahtjeva, potpora odobrena, ali se zracni napadi odgadjaju do jutra.

11. juli 1995. godine, Srebrenica. Vrijeme izmedju 10.30 i 11.30.
Vojska RS-a obnavlja tenkovske napade. Pozicije vojnika i kontrolora UN-a pogodjene iz tenka T- 55.

Predsjednik Vlade Republike BiH, Haris Silajdzic, u Sarajevu izjavljuje da je posljednji kontakt sa ljudima iz Srebrenice imao u 6 sati i 20 minuta ujutro:

“Mogu reci da je moj sagovornik Fahrudin bio veoma ogorcen sto se nista ne radi. Ja ga razumijem, mislim s pravom. Nakon toga smo imali jedan period kada nije bilo granatiranja, po svoj prilici. Medjutim, kasnije, kao sto je bilo najavljeno od strane mnogo izvora, doslo je do novog napada. Razgovarao sam prije sat vremena sa Osmanom Suljicem, sa nacelnikom opstine, koji mi je rekao da vise nece zvati, da je situacija kriticna i da je vrlo tesko uspostaviti bilo kakvu odbranu. Dakle, ja cu vam reci moj komentar, ako nekoga interesuje i ako je to uopste vazno u ovakvoj situaciji, to je da je, to sto sam rekao svim agencijama svjetskim, izdaja kompletna i da vjerujem da postoji dogovor sada izmedju UN-a i srpskih terorista. Sada mi kazu da su avioni negdje u zraku, da treba nesto da urade. Po meni, bilo sta da urade sada je u dobroj mjeri kasno.”

Zrakoplovi NATO-a 11. jula pokusali su bombardirati artiljerijske polozaje Vojske RS-a iznad Srebrenice. Zracna potpora NATO-a je obustavljena nakon sto je Vojska RS-a zaprijetila da ce pobiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u “zatocenistvu Mladiceve vojske” i da ce granatirati bazu UN-a u Potocarima, kao i okolna podrucja, gdje je bilo oko 30 tisuca civila.

13 sati i 30 minuta.

Srebrenica je pod vatrom i sa istoka i sa juga. Vojnici Armije Republike BiH na juznome dijelu grada napustaju pozicije.
15.00 sati, Sarajevo.

Premijer BiH, Haris Silajdzic, osudjuje UN za zakasnjelu i preslabu intervenciju u Srebrenici:

“Cujem da su srpski teroristi zauzeli osmatracnicu holandskih trupa i da su uhapsili komandira i da prijete da ce ga ubiti ukoliko se ne zaustavi ova akcija NATO aviona. Kao sto znate, izgleda da je jedan tenk ostecen. To je cijela akcija, koliko ja znam, i po mom racunu – premalo prekasno. Ja ne znam sta se desava sa stanovnistvom Srebrenice, to je najvaznije. Ne znam zasto su, nemam odgovora na to, nemaju ni u NATO-u, ni u UN-u, su morali cekati da teroristi prakticno udju u grad. To ne znam, ali znam da je ovo premalo i prekasno.”

16 sati i 20 minuta.

Vojni promatraci UN-a izvijestili su da su Srbi zauzeli Srebrenicu. Kasno poslije podne, generali Ratko Mladic, Radislav Krstic i drugi oficiri, uz pratnju kamera, prosetali su praznim ulicama Srebrenice. General Ratko Mladic:

“ Ajde Zile, ajde Zile, Ajde Zile, Krsticu, ajde Krle. Snimi im onu zastavu. Baci tu zastavu dole da se ne vijori. Pobodi je dole. Bravo! Pravac Potocari! Pravac Potocari i Bratunac! Nemojte zustavljati, ajde! Kreci ispred mene skroz, ajde. Ajmo momci, napred! Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoci jos jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon dosao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

Stanovnistvo bjezi u Potocare, udaljene oko pet kilometara sjeverozapadno od grada, trazeci spas od UN-a. Do veceri 11. jula 1995. godine okupilo se vise od 30.000 izbjeglih, vecinom zena, djece, staraca. Dio ostaje oko baze UN-a.

“Sta su pricali kad nas je UNPROFOR dao sve cetnicima? Sve nas, vice, nece vas niko dirati, slobodni cete biti, mi cemo vas prevesti. Musko uho nije nijedno proslo.Uuuu, nemam vise nikoga, samo unuce i snahu. Uuuu, rane moje, sto li cemo…?

“…jedna poginula, jedna ranjena, ruku joj prebili, eno, nije ni ispravljena joste…”

Izbjegli u Potocarima javno su uvecer 11. jula zahtijevali od pripadnika Nizozemskog bataljona da izadju iz “pakla”. Informiran je o tome i pukovnik Karemans, a preko njega, na sastancima u hotelu “Fontana”, i zapovjednik Glavnog staba Vojske RS-a, general Ratko Mladic.

23 sata i 15 minuta.

Mladic u susretu sa UNPROFOR-om proglasava primirje do 12. jula u 10 sati. Tu noc u Bratuncu su odrzavaju dva sastanka, kojima su nazocili Mladic i njegovi oficiri, pukovnik Karemans, a na jednome i predstavnici izbjeglih civila Srebrenice. Mladic je na tim sastancima kazao da ce provjeriti da li se medju “vojno sposobnim” muskarcima u Potocarima nalaze, kao je kazao, ratni zlocinci. Na tim sastancima je dogovorena i evakuacija izbjeglih civila iz Potocara na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, u pravcu Tuzle, uz navedeno odvajanje muskaraca. Nakon pada Srebrenice, tisuce muskaraca Bosnjaka pokusava se kroz sume probiti do Tuzle.

12. juli 1995. godine. Vrijeme izmedju 6.00 i .700 sati ujutro.
U bazu UN-a u Potocarima ulaze posebne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RS-a radi pronalazenja i izdvajanja “vojno sposobnih” muskaraca.

Prije podne 12. jula situacija u Potocarima se pogorsava. Novinari izvjestaci biljeze:

“Agonija prognanog stanovnistva Srebrenice nastavljena je i u Potocarima. U i oko kampa plavih kaciga, u ovom mjestu, prema procjenama UNPROFOR-a, nalazi se oko 25 hiljada ljudi. O preostalim stanovnicima nikada zasticene zone jos uvijek nema informacija.”

U pratnji visokih oficira Glavnog staba i televizijskih ekipa, u Potocarima se 12. jula prije podne pojavljuje i general Ratko Mladic:
“Ne bojte se nista, samo polako, polako. Neka prvo idu zene i djeca. Doci ce 30 autobusa, prebacicemo vas prema Kladnju. Ne bojte se nista, niko vam nece nista uraditi.”

“Hvala, hvala.”
“Hvala, ziv bio.”
“Ne zna niko nista.”
“Radi se po mom naredjenju.”

Mladic je dijelio slatkise djeci, obecavajuci okupljenome narodu da ce biti prevezeni tamo gdje zele.

U Sarajevu, Vlada BiH najostrije se usprotivila kompletnoj evakuaciji stanovnistva. Ponovljeno je da UNHCR i ostale organizacije UN-a imaju punu odgovornost nad zonom Srebrenice i zatrazeno da se uz pomoc medjunarodne zajednice stvore podnosljivi uvjeti za izbjeglice, sto podrazumijeva dostavu hrane, vode i lijekova u Potocare. Predsjedavajuci Predsjednistva Republike BiH, Alija Izetbegovic, upucuje zahtjeve UN-u:

“Mi trazimo, prvo, da UN i NATO silom uspostave narusenu zonu Srebrenica u granicama prije napada, tj. u granicama iz maja 1993. godine. Drugo, ako to ne mogu ili nece, trazimo da to javno kazu. Trece, trazimo takodjer da na svaki nacin, ukljucujuci bacanjem iz zraka, odnosno erdropsom, u zajednici sa UNHCR-om, osiguraju satore, hranu i lijekove za izbjeglo stanovnistvo u pravcu zasticene zone i evkuaciju ranjenih i bolesnih civila u suprotnom pravcu. Ako to ne mogu ili nece da ucine, neka to kazu javno. Dalje, najmanje sto su nakon svega duzni prema ovoj zemlji, ravnopravnoj clanici UN-a, i prema ovom narodu uciniti to je da dadnu jasne i nedvosmislene odgovore na gornja pitanja. Sadasnja konfuzija u izjavama pojedinih celnika UN-a, NATO-a, evropskih drzavnika, americkih drzavnika, dakle, njihova konfuzija u uzjavama, nejednake izjave, neujednacene izjave samo dalje otezavaju ionako tesku situaciju u Srebrenici. Naravno, njihovi negativni odgovori znacili bi javni pristanak na legalizaciju sile u medjunarodnom pravu i prihvatanje genocida kao svrsene cinjenice i ratnih zlocinaca kao ravnopravnih pregovaraca. To je razlog zbog cega oni izbjegavaju da dadnu jasne odgovore, a to je i razlog zbog cega mi te jasne odgovore trazimo. Ja bih ovdje dodao da ja se bojim da je najnoviji razvoj situacije od danas vec dao odgovore na ova pitanja. Naime, neposredno pred polazak na ovu konferenciju za stampu, zato sam i zakasnio, imao sam razgovor, telefonski razgovor iz kog se moze zakljuciti da su cetnici usli u Potocare, da su razoruzali tamosnji holandski bataljon, odnosno dijelove holandskog bataljona, da odvajaju zene i muskarce, da muskarce odvoze na stadion sitd.”

Premijer Republike BiH, Haris Silajdzic:

“Pa, evo, desetine kamiona vec prevoze, nazalost, stanovnistvo Srebrenice u pravcu Kladnja, koliko razumijem, a onda u Tuzlu. To su otprilike 1800 do 3000 ljudi. Ostale vode prema stadionu u Bratuncu. To je moja informacija. Maloprije sam razgovarao sa ministrom Cerom, on je potvrdio to. Radi se na smjestaju, koliko je moguce, tih ljudi na aerodromu u Tuzli. A vidjet cemo da li ce to biti moguce, radi se o velikom broju ljudi.”

Sa spustanjem mraka, u Potocarima se povecao teror. Vojnici su izvlacili i odvodili ljude iz gomile. Culi su se krici, zapomaganja, jauci i plotuni. Pojedini izbjegli vidjeli su zlostavljanja, silovanje i ubijanja, a neki su naisli na ubijene. Prezivjeli svjedoci kazu:

“Kaze: “Od 12 godina, samo je li musko uho, do 70 odvajajte, pa samo u nepoznato mjesto” – Mladic, jeste.”

“Svasta. I mrtvijeh i… udaranja i… svega sam vidio.”
“Padom Srebrenice prijavio mi se otac u Potocare, otisao. Bas ovdje, kod ovog stuba, izvrseno je ubistvo njegovo. I cetiri brata su mi ostala u Srebrenici. I danas ne znam, tragam, nista.”

“Odveli svekra, odveli amidzu, odveli amidzica jednoga, odveli koliko ti Bog hoce.”

“Odvode narod gore, gledaju, dolaze nondi, toce vodu pred nama, gledamo. Ne smije niko da izidje. Pucaju iznad djece navise.”
Evakuacija izbjeglih iz Potocara prekinuta je tijekom noci i nastavljena u jutarnjim satima 13. jula 1995. godine. Prvi konvoj vozila pratili su pripadnici Nizozemskog bataljona i usput, do Tisce, nije bilo razdvajanja muskaraca. Kasnije su pripadnici Vojske RS-a sprijecili pratnju, uz nasilno oduzimanje vozila, pa je u nastavku evakuacije, na razlicitim mjestima, a najcesce u Tisci, vrseno razdvajanje. Razdvojeni muskarci, medju kojima su bila maloljetna djeca i starci, odvezeni su iz Potocara na druga mjesta zatocenja u Bratuncu, 12. i 13. jula, gdje su dovodjeni i zarobljenici iz mjesovite kolone u sumi, a odatle na mjesta pogubljenja:

“Ko mravi idu.”
“Ko mravi?”
“Ja.”
“Nek radi snajper!”
“Popodne ce celo vreme raditi oni.”
“Neka rade.”
“Ali biracemo.”
“Molim?”
“Biracemo.”
“Biraj, burazeru, a neka samo izadje onaj zadnji konvoj.”
“Razumeo, sefe. Vi cete dati signal kad da napravim zapreknu.”
“Ha, ha, ha, odlicno.”
“Razumeo.”
“Samo cepaj, sefe!”
“Dobro.”
“U zivo meso samo!”

U poslijepodnevnim i ranim vecernjim satima snage Vojske i MUP-a RS-a zarobile su veci broj ljudi iz kolone u nekoliko rejona. Vojska je koristila razne nacine, ukljucujuci i opremu UN-a i Crvenog kriza, kako bi obmanula ucesnike kolone, uz obecanje da ce im stititi zivote, zatim da ce biti prebaceni u Tuzlu. Od zarobljenih je oduzimana osobna imovina. Mnogi su na licu mjesta likvidirani. Drugi su odvedeni na druge lokacije gdje su ubijeni. Za sest dana srpske snage pobile su vise od osam tisuca Bosnjaka. Slijedi razgovor generala Radislava Krstica i jednog od potcinjenih mu, zapovjednika Dragana Obrenovica:

“Ubijajte sve redom, u pizdu materinu!”
“Sve, sve ide po planu.”
Vojska RS-a vrsila je, kako se navodilo, prociscavnaje terena do 19. jula 1995. godine. Manje skupine Bosnjaka su se i poslije 19. jula 1995., danima i mjesecima krile po sumama, pokusavajuci da se probije do Tuzle.

Nizozemski bataljon UN-a bez otpora je napustio Srebrenicu. General Ratko Mladic nizozemskom pukovniku Karemansu daje poklon:

“Pozdravite.”
“Hvala.”
“Vase u Holandiji.”
“…za vas i vasu suprugu, ha, ha, ha.”
“Hvala lijepo.”

SVJEDOCENJA PREZIVJELIH:

“Ja sam jedni prezivio u familiji da svijetu kazem prodao nas je narod Ujedinjenih nacija – svijet da zna da smo mi prodati.”
“Moja majka, brat i otac su tu zadnji put vidjeni, evo pet metara od nas. Tu sam ih ja zadnji put vidio. Ja cu tu staviti tri ruze za njih. Molit cu se za njih i za sve nas.”

“Ako sam morala da precutim Mladicu u Potocarima, koji je bio naoruzan do zuba, dosao je medju civile, medju napacene majke, ne moramo precutati danas na nasem pragu. To je nase tamo – ima inata.”

“Ako ima mjesta mrtvima u Srebrenici, ima mjesta i zivima. Mi nikad necemo zaboraviti, nikad necemo oprostiti, a vratit cemo nasu djecu – ne kao cobane, vratit cemo ih skolovane, pametne.”

“Majko, majko
jos te sanjam,
sestro, brate,
jos vas sanjam
svake noci
nema vas, nema vas, nema vas,
trazim vas, trazim vas, trazim vas,
gdje god krenem
vidim vas.
Majko, oce,
sto vas nema?”

“Ja sam se rodila u Potocarima 12. jula 1995. Sad zivim u Sent Luisu. Prvi put sam u Srebrenici.”

Ovo su rijeci Lejle Sirucic, koja se rodila u Potocarima u vrijeme pada Srebrenice.. Majka Hamida ovako opisuje te trenutke:
“Prvo smo bili u Vezionici ondje. A onda, odatle smo sisli u Potocare i tu smo bili. Medjutim, kad sam ja osjetila da hocu da se porodim, bolove, onda sam trazila pomoc. Pomogao mi dosta Dulo, odavle, iz Srebrenice, on je radio dole. I on mi je pomogao, on mi je doveo te unproforce, oni su me odveli u svoju bolnicu. Tu su me porodili. Bila je jedna nasa babica. I poslije odatle su me odveli u Fabriku akumulatora. Tu sam lezala jednu noc sa njom. I odatle smo sjele u autobus i …Ona nije imala nista. Nisam znala ni da je ziva dok nismo dosli u Kladanj. Nije ni plakala, nije nista, ja mislila umrla. A, eto, kad smo dosli u Kladanj, oni su rekli da je ona dobro, da je sve s bebom u redu, ali, eto, ja sam bila u kriticnom stanju.”
Desetogodisnju Lejlu majka i otac doveli su u Potocare da vidi mjesto gdje se rodila. Rekli su joj da, dok su ljudi umirali i ubijani, da se u Potocarima se radjao i novi zivot.
“Bosno moja,
ti si moja mati,
Bosno moja,
majkom cu te zvati,
Bosno, majko,
Srebrenice, sestro,
necu biti sam.”