Ja bih po “beogradskom tumacenju” imao pravo da odlucujem na referendumu o Crnoj Gori, ali ne zelim to da radim jer u crnogorskom slucaju stvari nijesu tako jednostavne

Piše: Nedjeljni zurnal

Sin profesora bogoslovije, revolucionar i komunista, prosao put od politickog komesara bataljona do pomocnika Aleksandra Rankovica, diplomata i jedan od najblizih Titovih saradnika – general Jovo Kapicic prica o ratnim i poratnim vremenima ali i o vremenu sadasnjem u kome Crna Gora treba da odluci o svojoj buducnosti. Iako mu je 86 godina, misao mu je jasna i britka. Rodjen u crnogorskom izbjeglickom logoru u Gaeti, zivi u Beogradu, a razgovor za Nedjeljni ZURNAL uprilicili smo ovih dana u njegovoj kuci u Budvi.

ZURNAL: Rodjeni ste godinu nakon sto je Crna Gora izgubila nezavisnost, u jeku podjele na bijele i zelene, sa dvadeset aktivno ste ucestvovali u NOB-u i jos jednoj crnogorskoj podjeli – na crne i crvene. Poslije rata svjedok ste jaza medju komunistima – na staljiniste i titoiste. Kako gledate na danasnju, staru – novu podjelu u Crnoj Gori. Prepoznajete li trag starih dijeljenja, recimo aktuelizovanog prebrojavanja na potomke cetnika i partizana?

KAPICIC: Nije to podjela na partizane i cetnike vec mnogo gore zlo za ovaj narod – cijepanje njegovog nacionalnog bica. Raslojavanje istog naroda, ciji djelovi postaju jedan drugom neprijatelji. Ova stara crnogorska podjela naceta je i nanovo otvorena 1989. godine kada je dobar dio vlasti, koja je ulicom dosla na poziciju, postao kontrapozicija samoj Crnoj Gori i gurnuo drzavu u ruke pomahnitalom Milosevicevom aparatu.

Tada je generisana podjela koja ce, ukoliko stvari nastave da idu ovim tempom, znaciti sigurnu smrt Crne Gore kakvu poznajemo. Ona bi postala popriste borbe u kojoj Crnogorcima prijeti sudbina Mohikanaca, ne bude li pravih lidera i ideja.

ZURNAL: Smatrate da je jaz do te mjere izrazen?

KAPICIC: Nas problem je karakteristican. To je svojevrsni crnogorski fenomen jer ne postoji nijedna zemlja na svijetu, niti narod ciji dio ide drugoj drzavi. Srbija je svetinja za jedan dio Crnogoraca iako ih je kroz istoriju nebrojeno puta ponizavala i iskoriscavala. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije jedini slucaj da je vojska pucala na goloruke radnike desio se upravo na Cetinju, na Belvederu. To se nije zbivalo u Hrvatskoj, iako su svako malo dizane bune protiv Karadjordjevica.

ZURNAL: Da li referendum najavljen za proljece naredne godine moze da dolije ulje na vatru?

KAPICIC: Ne, naprotiv. Mogao bi da bude lijek koji ce omoguciti da se u Crnoj Gori koja na referendumu odluci da sacuva sebe, izlijece i neke druge stvari i nepravilnosti. Kada imas vlast i gazda si kuce, ti preduzimas mjere da privuces narod. To se ne moze sada desiti. Ne mozes privuci Crnu Goru sebi dok postoji cijepanje unutra koje se pothranjuje dilemama i sumnjama kakva je vlast, sto je cinila, da li je i kako ubijen ovaj ili onaj. S takvim problemima treba da se nosi DRZAVA.

Kao sto drzava treba da se suoci sa strasnom hipotekom afere kada je iz Crne Gore, Herceg Novog, izruceno 150 ljudi – Muslimana, koji su umjesto azila dobili kartu za Karadziceve koljacke odrede. Crna Gora je duzna da otkrije kako se to dogodilo. Doci ce majke da traze odgovore ko im je sinove poslao u smrt. Sinove koji su trazili zastitu od Crne Gore, a prema njima necojski postupljeno.

ZURNAL: Ovih dana aktuelna je prica o pravu crnogorskih drzavljana u Srbiji da glasaju na crnogorskom referendumu. Vi ste jedan od takvih?

KAPICIC: Mnoge drzave su dozvolile mogucnost da na izborima glasaju i drzavljani koji ne zive na njenoj teritoriji. I Srbija je to dozvolila na predsjednickim izborima. Moguce da ce medjunarodna zajednica zatraziti takav standard ali, ako ga Crna Gora primijeni – nje vise nece biti. Ne kazem da opcija za nezavisnost ne bi dobila glasove i iz tog korpusa, ipak, ako treba da izgubim drzavu zbog demokratije, onda to necu dozvoliti. Ja bih dakle imao pravo da odlucujem o Crnoj Gori, ali ne zelim to da radim jer u crnogorskom slucaju stvari nijesu tako jednostavne. Druge drzave koje su dale mogucnost drzavljanima da glasaju nemaju podjelu po nacionalnom pitanju, vec iskljucivo politickom. Drugo je ako podjela postoji recimo na Milove i Momirove, ali ako jedan kaze – ja sam Srbin, drugi da je Crnogorac, pa rijese da rasture drzavu, onda vaze moji argumenti. Crna Gora ne treba da dozvoli da o njenoj sudbini odlucuju oni koji ne zive ovdje.

ZURNAL: Kako komentarisete to sto je Kostunica popisao Crnogorce koji zive u Srbiji i spisak odnio u Brisel?

KAPICIC: Kostunica ne zna sta znaci biti drzavnik. Njegova vlada sastavljena je od cetiri strukture, od kojih svaka cini sto hoce.

ZURNAL: Kao covjek koji zivi u Beogradu, imali ste pravo da glasate na izborima, ali srpske vlasti najavljuju da ce to pravo tamosnjim Crnogorcima biti uskraceno na njihovom eventualnom referendumu?

KAPICIC: Hoce ako se budu inatili s nama. Srbima, u sustini, ne smeta da Crnogorci glasaju na njihovom referendumu. To smeta samo Crnoj Gori jer je podvojena. Dio nje ne postuje sebe i ne smatra se Crnogorcima i u tome “lezi zec”. Crna Gora ne smije da odstupi – mora organizovati referendum, pa neka bude kako narod glasa. Ne mozes tjerati nekoga kako ce da glasa, ali mozes odluciti o uslovima – da ti neko ne smeta i tako doprinosi nekim drugim ciljevima.

ZURNAL: Pobornik ste nezavisne Crne Gore. Poznato je da ste bili ogorceni na AB revolucionare, ali ste mnogo puta izjavili da ste spremni da im oprostite ako se okrenu Crnoj Gori. Mislite li da danasnja politicka elita moze da iznese taj projekat?

KAPICIC: Mora. Nakon svega sto se dogodilo, i podjele crnogorskog tkiva koja je nastala upravo smjenom stare vlasti 1989. godine, na scenu je stupila galerija likova koji nikada nece imati drzavotvorne uloge. Danas je Crna Gora u poziciji da mora da izgura projekat nezavisnosti.

To ne mogu ni ljudi poput sjajnog Nebojse Medojevica, niti vrsni intelektualci kakav je Miodrag Perovic, a koji su takodje ljudi opredijeljeni za Crnu Goru.

Karte su u Djukanovicevim rukama, jer je on politicar, covjek koji je takticar i covjek koji se pozicionirao i prihvatio put nezavisnosti kao svoj.

Volio bih da jednog dana opali top s Cetinja i oznaci crnogorsku nezavisnost. Mozda ce neko reci da ne govorim racionalno, ali Crna Gora je moja domovina i tu nijesu potrebni drugi argumenti.

ZURNAL: Sta mislite o poziciji Srpske pravoslavne crkve koja je, izmedju ostalog, i jedna od kljucnih tacaka mimoilazenja i raslojavanja u Crnoj Gori?

KAPICIC: Srpska crkva u Crnoj Gori ponasa se fasisticki. Ona i njen poglavar Amfilohije posast su za ovu zemlju.

ZURNAL: Ta institucija, makar prema istrazivanjima javnog mnjenja, ima podrsku gotovo polovine vjerujucih gradjana?

KAPICIC: Neka je. Tvrdim da je Amfilohije zlo i to kaze Jovo Kapa, sin bogoslova Mila Kape, pa neka me prokune, sto mu je i glavna metoda obracuna s onima koji kritikuju njegovu sramnu ulogu u ovom drustvu.

Srecan sam sto nijesam bio u Sloveniji 1945.

ZURNAL: Kako komentarisete organizovanje nedavnog parastosa u Sloveniji pobijenim cetnicima i gradjanima koji su odstupali s njima u proljece 1945?

KAPICIC: Pomen ne treba osudjivati ako se on ne iskoristi u politicke svrhe. Ta epizoda i egzekucije u kamnickoj opstini bila je dio ratnog smutnog vremena, posljedica strasnog anatagonizma i konflikta izmedju cetnika i partizana.

U Sloveniji se dogadjalo veliko zlo. Unistene su gomile ljudi van borbene aktivnosti. Stradao veliki broj ustasa i cetnika, ali i svestenika, profesora, cak je stradalo pet-sest ljudi iz mog sela koji nijesu puske opalili a odstupili su iz uvjerenja. Otisli su i neko ih pobio. Ne mogu da sudim o tome niti znam pojedince, niti nalogodavce, ali su se mnogi ogrijesili o pravo covjeka kad preda oruzje.

Srecan sam sto nijesam bio tamo, mozda bih morao da ucestvujem. Nemam veze s tim dogadjajima iako mi se, kao i u brojnim drugim stvarima to spocitava. Vratio sam se iz Madjarske, Pecuja gdje sam bio komesar 12. korpusa vojvodjanske vojske. Oslobodili smo Baranju, dio Slavonije i Madjarske. Te jedinice nastavile su dalje prema Zagrebu, a ja otisao u Beograd na novi zadatak.

ZURNAL: Da li imate informaciju da je nalog za egzekucije stigao iz vrha partizanskog pokreta, odnosno da je Tito znao ili naredio?

KAPICIC: Nema govora. Bio sam Titov blizak covjek i znam da tako nesto nije tacno.

Taj vakat treba posmatrati s istorijske distance. To je stanje gradjanskog rata najgore vrste, kada niko ne mrzi kao brat brata. Citava stvar mogla je da prodje bez krvoprolica ali se ono ipak dogodilo. Neko je izgubio kontrolu, to su ocito bili lokalni komandanti. Enigma je zasto su Englezi napravili selekciju, neke propustili a neke vratili iako su bili napustili slovenacku teritoriju.

ZURNAL: Ipak, nije bilo nikakvih sankcija prema partizanskim formacijama koje su se ogrijesile o pravila ratovanja?

KAPICIC: Nije bilo sankcija, niti je to registrovano, nego je odluceno da se stvar pokrije kao kolateralna steta.

ZURNAL: Smatrate li da je to bio zlocin?

KAPICIC: Nema opravdanja za taj cin, ali je on ucinjen u vojnickom stanju, kada se gubi kontakt sa stvarnim zivotom i kada se dogadjaju stvari koje se ne mogu opravdati.

To je potvrdilo da je i na partizanskoj strani bilo zlocina u pojedinacnim slucajevima ali to ne treba uzimati kao pravilo, kao sto pokusavaju neki kriticari da bi bacili ljagu na sistem koji je imao nedostatke, ali je imao i izuzetna dostignuca u mnogi oblastima.

Tito me pitao: Zasto ste vi Crnogorci tako nepouzdan narod

ZURNAL: Prozivaju Vas da ste stvorili Goli otok?

KAPICIC: Goli otok su napravili Crnogorci. U konfliktu sa SSR-om, upravo su Crnogorci stali najzesce na stranu Staljina, bili najtvrdokorniji i nepopravljivi zagovornici te ideje, promovisali sebe u mucenike, da ne bi umrli kao izdajnici svoje drzave. Mnogi od njih su me kasnije prozivali, pisali, dovodili u vezu s navodnim terorom i zlocinima, a u stvari trebao im je neko sa zvucnim imenom da bi optuzbe jace odjeknule.

ZURNAL: Zasto bas Crnogorci, poznato je da su u ratu, posebno nakon njega zauzimali kljucna mjesta u svim segmentima vlasti, od vojske do diplomatije?

KAPICIC: Na to pitanje nijesam umio odgovoriti ni prije mnogo godina kada me je Tito u jeku tih dogadjanja u Karadjordjevu pitao : “Je li, Jova, zasto ste vi Crnogorci, tako nepouzdan narod?”. Konstatovao sam da je tako, ali odgovora nijesam imao.

ZURNAL: Koji je, zapravo Vas udio u formiranju Golog otoka i koliko ima istine da ste kao pomocnik sefa UDBE Aleksandra Rankovica bili zaduzeni za dovodjenje u red “drugova koji su zastranili”?

KAPICIC: Zahvaljujuci nekim okolnostima ispao sam covjek koji je, maltene, optuzen da je stvorio “aparat zlocina”, gdje se ljudi dovode i ubijaju. Ja i Veljko Micunovic bili smo zapravo protivnici koncepcije da Goli otok bude rjesenje za izolovanje jednog broja komunista razlicitog ranga, vojnih i civilnih struktura koji su u sukobu SSR I SFRJ otvoreno stali na stranu Moskve.

Ja sam zagovarao opciju da se oni rasporede po popravnim zavodima sirom Jugoslavije. Smatrao sam da ih ne treba stavljati na jedno mjesto jer su to ljudi koji nece priznati da su pogrijesili i bice napravljen kontraefekat.

Rankovic je trvdio da ce, buduci da su svi nasi saborci, biti tamo dva-tri mjeseca, promijeniti stav i nakon toga ici kuci.

ZURNAL: Ko je odabrao bas Goli otok i zbog cega?

KAPICIC: Pored geografske pozicije, kljucno je bilo sto je usvojena ideja Krleze, da to upravo bude Goli otok, ostrvo od mramora na kojem bi se zatvorenici mogli baviti necim korisnim.

ZURNAL: Vase konkretno zaduzenje?

KAPICIC: Svega tri puta sam bio na Golom otoku kako bih podnio izvjestaj o tamosnjem stanju. Govorio sam im da se otrijezne i odreknu zaludjenosti, sto je kasnije interpretirano kao moj ultimatum i ucjena.

Posljednji put sam bio s Rankovicem kada mu je prenijeto da je bilo mnogo ljudi koji nije trebalo da budu zatoceni. Rankovic je nakon toga javno u medijima kazao da trecina nikada nije trebalo da dospije na Goli otok.

Nedjeljni zurnal