“Vuce, Vuce”, punih je pet minuta skandiralo jucer na Ravnoj Gori vise od 15.000 pristasa Srpskog pokreta obnove i cetnickog pokreta u znak pozdrava ministru vanjskih poslova Vuku Draskovicu

Piše: Vecernji list

“Vuce, Vuce”, punih je pet minuta skandiralo jucer na Ravnoj Gori vise od 15.000 pristasa Srpskog pokreta obnove i cetnickog pokreta u znak pozdrava srbijanskom ministru vanjskih poslova Vuku Draskovicu. Istom mjerom, srdacno i nimalo diplomatski, i on je njima odgovarao: ljubio ih, grlio i pozdravljao s tri prsta visoko podignuta u zrak, dok su zastitari i policija salijetali razulareno mnostvo.

Naoruzani svecenici

U trenu je zaboravljen razlog okupljanja, 60. obljetnica pobjede nad fasizmom, a pocasno mjesto uz ministra srbijanske vlade zauzeli su bradati pripadnici cetnickog pokreta, ali i pravoslavni svecenici naoruzani do zuba. Ulasteni nozevi kovitlali su se iznad glava okupljenih u ritmu cetnickih budnica. “Ustajte, ustajte, cetnici, borba da bude velika”, uglas su pjevali. Vremena i prostora za unaprijed dogovoreni protokol nije bilo. Crni terenac kojim je Draskovic stigao na Ravnu Goru jedva se provlacio kroz okupljeno mnostvo. Pruzali su mu ruku, pozdravljali ga. Poput kakve svete relikvije dodirivali su automobil. Djeca u cetnickim uniformama s nozevima zataknutim o remen pozdravljala su ga poput kakva pop idola. Pratili su ga od automobila do male pravoslavne crkve u kojoj se pomolio, sve do spomenika Drazi Mihailovicu s kojega se obratio okupljenima. Svjetina je zaboravila subotnju prisegu “kralju i otadzbini” kad su istupili iz SPO-a i osnovali novu stranku. Prava je ekstaza uslijedila kad se Draskovic obratio okupljenim simpatizerima.

– Srbija ce biti stvarni i istinski priznata u svijetu tek kad si bez stida i srama prizna istinu o generalu Drazi Mihailovicu i njegovu ravnogorskom pokretu. U nesreci koja nas je zadesila, u bratoubilackom ratu od 1941. do 1945., nije moglo biti ni pobjednika niti pobijedjenih – porucio je Draskovic. “To su straze, to su straze djenerala Draze”, odjekivalo je nakon kratka govora proplankom iznad kojega se uzdize spomenik Drazi Mihailovicu.

Kolone pristasa, unatoc kisi koja se izmjenjivala s kratkim suncanim razdobljima, jucer su od ranog jutra pristizale na Ravnu Goru kako bi se prisjetili cetnickog i doprinosa njihovag vodje Draze Mihailovica u borbi protiv fasizma. Zbog dolaska ministra vanjskih poslova Vuka Draskovica prilaz Ravnoj Gori osiguravalo je nekoliko stotina policajaca. Okupljenom mnostvu “pratnja” nije smetala: vecina je teturala proplankom nakon noci provedene na otvorenom; uz “srpsku sljivu” i cetnicke budnice lakse su izdrzali kisnu noc. Dernek do zore navelike se prepricavao, a najbolji dokaz burne noci bili su i pistolji te nozevi i sablje koji su poispadali iz neurednih crnih i maskirnih hlaca. Dojam gungule dodatno su stvarali nabacani standovi na kojima su se nudili rekviziti za narodno veselje: od “domace sljive”, svinjskog i janjeceg pecenja, kaseta i suvenira s motivima cetnickih vodja iz II. svjetskog rata te haaskih bjegunaca i uznika, do nozeva, pistolja i lovacke opreme.

Pune ruke prasetine

Improvizirani restorani, bogato okiceni crnim zastavama, bili su prepuni. Sa svih strana trestala je limena glazba s prepoznatljivim zvukom trube. Ispod improvizirane plave tende dvadesetak postarijih muskaraca rukama trga velike komada masne prasetine i naglas komentira ravnogorski skup.

– Postuje ga Amerikanac, mora i Srbin – komentira bradati muskarac masnim prstom uperenim u crno-bijelu fotografiju Draze Mihailovica. U pozadini, tik uz rub sume, bruje agregati i nekoliko raznjeva na kojima se okrecu janjci i odojci. U podnozju spomenika “djeneralu Drazi” nagruvano stoji nekoliko tisuca ljudi pogleda uprtih u crnu statuu ratnika. Govornici se mijenjaju, srpske i zastave cetnickog pokreta njisu se iznad svjetine. Na kraju svake recenice govornici zastajkuju kako bi okupljeni narod mogao, ovisno o prigodi, odusevljeno kliktati ili pak zvizdati. Svi su sretni. Ipak, histericno se smiju i s tri prsta podignuta visoko u zrak kao da prijete. Ni oni sami nisu znali kome.

Nikola Sever Seni i Boris Scitar