Mislim, na zalost, kako se neki novi nacizam uspostavlja danas na toj bazi. Gube se sve utopijske slike, iluzije – sve postaje vrlo konkretno izrazivo brojevima

Piše: Emir Kusturica/Novi list

Predsjednik zirija Kanskog festivala i veleposlanik mjerkao je najpodesnije mjesto na fasadi na koje bi mogao okaciti plocu sa znakom UNICEF-a. Znamenitog redatelja Emira Kusturicu zatekao sam u novskom Skveru, medju neimarima koji su obavljali zavrsne radove u bivsoj zeljeznickoj postaji i njegovoj buducoj “filmskoj skoli”… “Ne, ovo ce se zvati – Dom kulture Herceg Novi”, precizira domacin. Potom smo obisli zbilja nesvakidasnje zdanje u koje je stalo i kino od stotinjak mjesta, kavana, galerija, filmska citaonica, uz nekoliko gostinskih apartmana i soba u potkrovlju… Sluzbeno, u drugoj polovini rujna u Skveru ce se okupiti elita svjetskog filma, kad ce, uz premijeru “Nevidljivog djeteta”, koji je Kusturica radio za UNICEF, i Dom kulture proraditi. Trenutacno okupiran plemenitim podnim kamenom koji majstori slazu “u baklavu” i klima-sustavom za buduce kino te ostalim zanatskim zavrzlamama profesor, kako ga bliski jos oslovljavaju, i nije bas bio voljan za razgovor. No, ubrzo smo se “sporjeckali” na temu; zasto je prvobitni naslov najnovijeg filma “Gladno srce” preimenovao u “Zivot je cudo”? I prepirkom starih znanaca zaceli poduzi razgovor, uz kompromis da zbilja zivot jest masovna pojava i kao takav, mnogima i nije preporucljiv!?
U novi projekt, ovaj put osamdesetominutni film o Maradoni, Kustirca krece prvih dana travnja.

Trziste – budalastina i car

– Svijet u kojem postoji trziste, na kojem i ja sudjelujem vec cetvrt stoljeca, ima prednosti i mane. No, ono je vjerojatno i jedini regulator nasih socijalnih, psihickih i drugih odnosa – puka budalastina, ali i apsolutni car svega! Mislim na zalost i to, kako se neki novi nacizam uspostavlja danas na toj bazi. Gube se sve utopijske slike, iluzije – sve postaje vrlo konkretno izrazivo brojevima. Ziveci u takvom svijetu i opiruci mu se, stjecao sam mnoge poznanike, prijatelje…

I, neprijatelje, reklo bi se?

– A, njih je bilo uvijek! I bilo tko drugi s ovakvim zivotnim saldom, kakav sam ja postigao, isto bi bio napadan. Ali, zanimljivija za ovu nasu pricu jest utopija koja spaja razlicite ljude. Tako i to trziste, koje je s jedne strane sretna okolnost, a filozofski i konkretno opet – nesreca ovog planeta – i mene je spojilo s raznim ljudima, od Marquesa, preko Marlona Branda, do Francoisa Mitteranda, Chiraca, Paula Gottija… Dakle, umjetnost me katapultirala u svijet za koji ja, dok sam odrastao na sarajevskoj Gorici, nisam ni pretpostavljao da postoji…

Otud, bit ce, i ovaj “kozmicki randevuis” s Maradonom?!

– I mene su mnogi nazivali – “Maradona svjetskog filma”! A taj susret i jest cudo u osipanju u ovom pornografskom svijetu u kojemu zivimo bez romantike, i u kojem se spajaju razni sretnici i nesretnici. I susret s ljudima i njihovom idejom da im bas ja pravim film, sto je i Maradona objerucke prihvatio, u tom je kontekstu. Naprosto, ljudi slicnog vidjenja svijeta neizostavno se susrecu…

Bipolarnost u svemu

Uz ostala susretanja s mnogima koji u svom poslu, izvjesno, nesto znace?

– No, i u toj sferi postoje razliciti ljudi. Ono sto je opominjuce, recimo u istocnoeuropskim zemljama u tranziciji – gdje, dakako, ubrajam i Crnu Goru – jest to sto su sad zapjenjeni od mrznje prema boljsevizmu i komunizmu upravo oni koji se vole predstavljati kao najgrlatiji i najveci zastupnici svjetskog vidjenja stvari – no tako postaju i najprovincijalniji. Jer, i Amerika kao velesila koja generira i najbolje, i najgore, ima i Michaela Moorea i Verhoevena, ona ima i Seana Penna i konzervativnog Brucea Willisa. Dakle, u velikom svijetu, kojem i mi tezimo, postoji bipolarnost u svemu.

U ovom jos i nekako preteklom svijetu planetarne sarolikosti?

– Da. A, kad prodje ova prva vatra u kojoj, kako rekoh, plamti osvetnicki duh onih koji bi to najmanje trebali ciniti jer, navodno, zastupaju Novi Svijet, vidjet ce se kako su oni, u sustini, protiv razlicitosti. Vode k “svijetu uniformi”, gdje je, navodno nas primitivizam jedini problem za taj Veliki Svijet! To je, naravno, potpuno netocno. Postoji samo teznja da se razlicitost ukine! No, ja sam jedan od onih koji ce se do kraja zivota boriti da plemeniti svijet razlicitosti opstane…

Pa i s takozvanim “vjesnicima proljeca”?

– Upravo oni, za koje se ne zna pouzdano jesu li vjesnici svjetskog kapitala, humanitarnih organizacija, ili samo bijesni jer nisu uspjesniji u zivotu i koji uopce ne shvacaju procesualnost historije… I sam sam cesto bivao zrtvom tih “vjesnika proljeca” za jednu zimu, tih relikata boljsevizma koji se kao usluzni duhovi i sad nude. Njihova komunikacija sa svijetom i ne postoji – dozivljavaju ga preko fikcije. Tako ga i tumace, uglavnom zahvaljujuci filmu i televiziji. Ali, cim predju Sezanu tresu im se gace! I tek kad dodju u jedan Pariz, Amsterdam ili New York shvate koliko su mali. I tako usrani vrate se kuci da taj Veliki Svijet promoviraju iz nekih nevladinih donacija. Paradoksalno, oni ponistavaju i neke od najvecih vrijednosti Zapada, koji je u sustini jedna ozbiljna tvorevina…

Losi prevoditelji

Otprilike hocete reci kako taj Veliki Svijet ovdje ima lose “prevodioce”?

– Ma, to su, uglavnom oni koji su jednom u zivotu preko neke turisticke agencije ili rodjaka otisli to vidjeti, pa su impresije zamijenile zakljucke. I ne da ne vide, oni su zapravo obnevidjeli od svojih atavizama koje nose, dok Zapad ubrzava proces. On je za takve neka vrsta citostatika. Proces u kojem i dobro i lose strada ukoliko nemas dobar obrambeni mehanizam. On je u ovom slucaju identitet koji takvi prevoditelji nemaju. I Krleza je lijepo opisao provincijalni bal u kojem takvi ne shvacaju osnovne vrijednosti svoje tradicije i zanemaruju je pod udarom fikcije koja im zaslijepi oci. Ubijanje u mojoj filmskoj sferi recimo, podrazumijeva da Schwartzeneeger treba postati tradicija, a ne Zika Pavlovic, Sasa Petrovic ili pak sjajni Zivko Nikolic!

Ipak, vratimo se vasem novom projektu – “nestasnom” Diegu.

– Odgledao sam vec tridesetak sati dokumenata o njemu. Fascinira zbilja ta brzina operiranja i nacin kako vuce loptu, pa i nevidjena vjestina zongliranja nenadmasnog velemajstora. No, kako je i on dio tog utopijskog sistema u kojem sam ja odrastao i sebe ustanovio, i on je doveden na tocku kad je nakon pada Berlinskoga zida krenuo novi obrazac sto uvodi informaticku revoluciju i novog, fiktivnog, labavog i virusoznog covjeka. Onda je i madjionicar nogometa postao Maradona-skandal!

Novine – puki policijski instrument

I uredno punio naslovnice, cak i ozbiljnijih novina.

– Ipak, kao covjek utopije, ja sliku o njemu zelim vratiti u jednu ljudsku sferu. Svi mi u jednom trenutku bivamo preneseni u sferu tabloida najgore vrste. Nemojte osobno shvatiti, ali mnoge novine definitivno su postale puki policijski instrument. I ovaj razgovor zavrsit ce, moguce, u nekom dosjeu. Zbilja, imas novinara koji i ne skrivaju svoje isljednicke tendencije. Poput onog mladca koji je nedavno pred kamere doveo Zafranovica. Taj novinar slika je i prilika moje teze o tom, novom novinarstvu, u sustini hofiranju, nakon kojega ta pricaonica postaje i dosje. Ali to nije prica o voditelju, nego o vremenu u kojem zivimo. I sam Haski tribunal zasniva se dijelom upravo na takvim intervjuima.

Maradona kao metafora?

– Da! I kao upotpunjavanje moje utopijske slike svijeta. A kako da stvoris svoju sliku svijeta sad ako je baziras samo na toj funkcionalnosti, na automatizmu? Isto kao i vjerovati u glupost da je ljudski mozak cisti racio! A sedam osmina naseg mozga je nepoznato. I to je onaj njegov kaoticni dio iz kojeg se, tvrde znanstvenici, crpi glavna covjekova energija. Bas u tih sedam osmina stoji nasa utopija, iluzija i nada. U tom kontekstu ja gledam i Maradonu, kojeg ne smatram podvojenom licnoscu, kako neki tvrde. Vidim ga kao madjionicara i kroz vizuru koja neminovno ne mora biti moralisticka poput one: je li se on druzio s mafijom ili ne? Pa i ja sam iz ciste radoznalosti upoznao mnoge svjetske mafijase i domace mangupe, kao i politicare u odredjenim razdobljima. Ali meni je najvaznije da pred lice gledateljstva iznesem Maradonu-covjeka u njegovom liku, da pored virtuoznosti iskopam i onu finocu koju je on morao imati…

Maradona dotaknuo krov svijeta

Bas kao i fantastican dribling!

– Maradona s bakljom utrcava u film i svoje djetinjstvo. Potom pratim skokovit historijat, osobnu pricu o covjeku koji je driblao kroz zivot. Sve do one tocke na kojoj ga je iznenadio uspjeh. Bio je jedan od najdiscipliniranijih mladica na treninzima. On je i uzorak temperamenta, sportasa koji je dotaknuo krov svijeta. Sad tu slijedi ono osobno zasto se netko odluci za Fidela Castra, a ne za Georgea Busha starijeg – to hocu ispitati. Ili, zasto tetovira Che Guevaru? I koji to on svijet predstavlja?

A poziv publici u Meksiku da zajedno krenete u revoluciju?

– Nedavno, tijekom nase svirke u sali sam zapitao: Hocete li da napravimo revoluciju? I deset hiljada ljudi je grunulo – hocemo! Ucinilo mi se da i stakla na dvorani pucaju! Da spustim loptu, rekao sam: Pa dobro, vracam se iduce nedjelje da i to zavrsimo… Bas kao sto sam nekad ja obozavao njihovu glazbu, danas u Latinskoj Americi vole moje filmove i glazbu. Oni su sezdesetih i nadalje zivjeli pod strahovitim pritiskom. Drzavne udare i uspostavu fasistickih rezima uglavnom su obavljali egzekutori – bivsi gestapovci i spaseni nacisti iz Drugoga svjetskog rata. Inace, narodna energija, energija slobode, plesa i pravicnosti uvijek je bila na udaru, od robovlasnickog sustava do sada. Ideja o novom robovlasnickom poretku i danas je vrlo ziva. Nju stvara iluzija druge vrste, televizijska laz recimo…

Volim iluziju o revoluciji

Je li moguca i pobuna, uvjetno, tog novog roblja, revolucija?

– Revolucija je, kao i Che, romanticna ideja, no i vec sasvim potrosena svjetska energija. Ali volim iluziju o njoj. I sad je, umjesto revolucije, znanstveni proces kao nesto u sto bi trebalo vjerovati! No i to opet nije bilo nikad lazljivije! Sve je podredjeno manipulaciji, a ne istini. Cak i film, americki pa i europski! Nekad se u centar stavljao covjek s njegovom psiholoskom, politickom i socijalnom funkcijom, kao u “Pet lakih komada”, “Kisnom covjeku” i nizu ozbiljnih filmova. Sada iz istih centara dolazi puka propaganda, ili pak lobotomizacija covjecanstva. Takvi filmovi covjeka centralno ciljaju i ubijaju mu svaku ideju o tome da je on neki faktor! Potrosacko drustvo hoce covjeka koji ne pita!

Zbor mrtvih pjesaka

I potom slijedi ono: Kusturica jest velik umjetnik, ali los covjek?

– Ma cim netko nesto napravi, to se neminovno pretvara u princip linca! Ili ono sto Fellini ima u filmu “Osam i pol”, kad redatelj poleti u zrak, a netko ga uzetom, za noge, vuce dolje. Dakle, ti s uzetom su i ovi sto me kvalificiraju kao velikog umjetnika, a loseg covjeka. Bas takvi su upropastili i Maradonu. Taj zbor mrtvih pjesaka, od kojekakvih organizacija placenih da te blate i pljuju… Kao i da svako tvoje poznanstvo pretvara u veliko prijateljstvo, ili pak tvoje susretanje nekih problematicnih ljudi prevodi na jezik zlocina! Maksimum njihove tolerancije jest kad kazu – kao covjek je k…, ali velik je umjetnik? Dakle, to je ono umjetno podvajanje licnosti. Tako su krenuli i na Maradonu, recimo: drogira li se on ili ne? Ne usporedjujem se ja s njim, drugi je to medij – ali je metoda vrlo slicna…

To s Maradonom bit ce kombinacija dokumentarnog i igranog filma?

– U nekoliko navrata snimat cemo oko dva-tri mjeseca. No, sve ce zavisiti od njegove kondicije. Prije desetak dana priznao mi je da najvise voli moj film “Crna macka – bijeli macor”. Gleda ga, prosjecno, jednom tjedno! Nekad i cesce – cim osjeti prve znake depresije, tako mi je rekao…

Milijuni za nulu od filma

Izvjesno, nije se ni on mogao nositi s golemim teretom slave, ili?

– Pitanje velike slave u osnovi je pitanje Dostojevskog. Nudi ti se jedna crta da je predjes, a kad je predjes presao si je ili zlocinom prema sebi ili prema drugima. Raskoljnikov je presao tu crtu i ubio babu, postavivsi pitanje iz morala i povijesti… Ljudi, poput Maradone, kad steknu toliko novaca da mogu spavati sa svakom zenom, kad postanu kraljevi prirode, kao sto lav to postaje, recimo, ipak nisu za takvo sto spremni. Nemaju lijenost lava, lijenost kojom i on vlada, a ne zato sto je posebno vrijedan. Pod takvim naponom dosegnu krov svijeta. I Maradona je tako bio suocen s cinjenicom da mu se nudi citav svijet i u trenutku kad ga ne odbije, on je vec presao crtu… Znam to i po sebi, jer sam se cesto nalazio u situaciji da mi nude milijune, ali i da radim nesto za sto sam siguran da ce biti nula od filma. Zelio bih dokuciti gdje je ta Maradonina crta, gdje je gubio svoj volan?

Dupe za ziri…

A Kusturica u lozi predsjednika zirija Kanskog festivala? Cast, izvjesno, jest, ali…

– Prvo sam to bio odbio! I pomislio – bolje da se u to ne mijesam. Posebno zbog proslog Canesa na kojem je pobijedio politicki film. Poslije, kad sam ga odgledao, svidio mi se! Sjajan! Mada i dalje smatram da Canes nikad nije smio biti pozornica politickih trofeja, vec filma. Onda sam shvatio da moje uvjerenje kako je film celuloidno cudo, kao i zivot, moze biti i djelotvornije ako pristanem participirati u ziriju. I zbog ovih ideja o kojima govorimo sad. Prihvatio sam, jer covjek sam uvjerenja i instinkta. I ovaj Canes bit ce dio tog uvjerenja da, ako postoji nacin da se moja utopijska slika primijeni na otkrivanje nekog darovitog redatelja i filma, bit cu sretan. No reci cu i to, jezikom nasih susjeda, kako bi mnogi – i dupe dali na drazbu – da budu u tom ziriju… Dakako, i dalje postoji neka negativna energija, koja je na meni primijenjena, od mog rodnog grada i sire. A ona je nastajala, ne i iz ideje nedokazivosti – jesam li bio tamo, ili amo, nego – zasto nije bio s nama? Ili, zasto nisam ispunio minimum ideja koje su oni projektirali! To je endemski neizljeciv primitivizam…

Sitni kusur svjetskoga kapitala

Ali, nije stran ni drugima?

– Ma bojim se da je novi svijet sve vise korporacija, kojoj ovi mali pigmeji, od Beograda, preko Zagreba, do Sarajeva i dalje, sluze i ne shvacaju sto cine. U osnovi je to jedna nova robovlasnicka struktura. Jer, tko ce, primjerice, kad jedna korporacija otpusti pedeset tisuca radnika biti iza zidina ili taj koji sindikalno regulira njihova prava? Nitko! Tendencija je da se ukinu drzave i da svijet, u konacnici, postane vlasnistvo nekoliko korporacija, dvije-tri banke i mozda kojeg osiguravajuceg zavoda! To je ta mracna buducnost, ali i moja skromna borba da se ocuva identitet. I kad sviram kolo u konfrontaciji s dzezom, radim to u ocajnickoj potrebi da se taj identitet zadrzi. Ali, to nasi idioti ne shvacaju, za razliku od mnogih na Zapadu koji to vec vide. Kao moji prijatelji Sabato, Marques, Sean Penn, Johnny Depp – da ne ispadne kako zelim nekog impresionirati… Ipak, dok pijem caj s Haroldom Pinterom u Londonu, ili kad sa Sabatom pricam o zivotu i literaturi, tu crpim i trosim svoju energiju. A ovi provincijski misevi, taj sitni kusur svjetskog kapitala i sicusni dousnici, nisu vrijedni paznje. Dakle, ostat cu radije u diobi misli sa Sabatom i slicnima. Tu je mozda i ta ideja o prognanosti s ognjista, koja je vjecna. To kad ti Nadine Gordimer postane veci prijatelj od nekog s kim si odrastao i nesebicno dijelio sve…

I to je ona – Kusturicina slika svijeta?!

– Nju ostrim vec tridesetak godina i primjenjujem u svim oblastima gdje mogu ostaviti svoj trag. Pa i pod ovim krovom u Novom, gdje ce Crna Gora biti u prilici da vec na jesen ugosti Johna Wooa, Katiu Lund, Spikea Leeja… Ukratko, sve moje ideje, pa i ovo kansko ziriranje, proistjecu iz iste slike vidjenja zivota i svijeta. Zbilja, nije mi potrebno da multipliciram kapital, ali mi jest potreba da bas ovdje napravim premijeru znacajnog filma! Ili da po Mokroj Gori pokupujem cetrdesetak kuca koje propadaju, popravim i stavim u neku funkciju…

Kusta s metlom

Na visku entuzijazma svjesnog pojedinca, kazu, i pociva svako dobro ovog svijeta?

– Ti su viskovi cisto domacinska stvar. Mada ponekad tako radis i protiv sebe. Ja imam tu nepopravljivu potrebu da djelujem izmedju sebe i grupe. Primjerice, kad udjes na stubiste gdje stanuje moja majka i vidis sto pedeset stanara koji ravnodusno prolaze pokraj smeca do koljena, zatices i mentalnu zapustenost koja ne raspolaze s tim viskom entuzijazma. I sto da cinis? E, ja sam lijepo uzeo metlu i pomeo, s petog kata do ulaza, jer moja majka to vise ne moze. Kad me ugledala s metlom, jedna susjeda samo sto se nije onesvijestila! Krstila se i lijevom i desnom…

Minja Bojanic
Novi list, Rijeka