Pa ta sjena ustastva i danas smeta Evropi. Ova prica sa Gotovinom samo je vrh ledenog brijega. Problem je u tome sto je ostalo mnogo toga zamumuljenog iz proslosti, a navaljuju i nove slicne stvari

Piše: Lordan Zafranovic/Blic

Lordan Zafranovic, filmski reziser i scenarist, autor pedesetak filmova, u Hrvatskoj je najvise napadan i sotoniziran zbog igranih filmova „Okupacija u 26 slika” i „Pad Italije”, te dugometraznih dokumentarnih filmova „Krv i pepeo Jasenovca” i „Zalazak stoljeca – testament”. Zbog tih filmova u hrvatskoj je u javnosti godinama napadan kao los Hrvat, pa i „izdajnik” koji je „opsednut” ustasama i njihovim zlocinima.

Njegovi filmovi se jos uvek drze u bunkeru. Ne pozivaju ga na filmske festivale u Hrvatskoj, osim na Motovunski (Rajka Grlica), niti prolazi na konkursima za snimanje novih filmova u Hrvatskoj. Nedavno je prvi put pozvan (kao gost) na jedan filmski festival, na Reviju amaterskog (alternativnog) filma u Zagrebu, na kojoj je prikazan i njegov dokumentarni film „Sangaj”, snimljen za Televiziju Srbije. Lordanov kratki boravak u Zagrebu iskoristili smo za razgovor za „Blic”.

Vlasti se u Hrvatskoj menjaju, a vi vec cetrnaest godina nikako da se vratite.

– Ne daju mi da se vratim. Mislio sam se vratiti, predlagao sam i nekoliko zanimljivih scenarija, ali su svi na fondu (u Ministarstvu kulture) odbijeni. Predsjednik Mesic mi je pokusao pomoci, za vrijeme posjete Pragu pozvao me da se vratim. Odgovorio sam mu da cu se vratiti samo ako mogu nastaviti raditi svoj posao profesionalno, a ne da setam po Trgu bana Jelacica i lovim za rukave nekoga tko ce mi eventualno dati nesto da radim. No, ocigledno je moje ime za vrijeme Tudjmanove vladavine toliko sotonizirano da sam za mnoge ja postao djavo rata, a Slobodan Praljak i neki drugi „domoljubi” i „vitezovi” andjeli. Propagandisticko je huskanje ucinilo svoje, tako da se cak i danas neki obicni ljudi plase sa mnom razgovarati.

Znaci li to da cete odustati od povratka?

– Unatoc svemu, necu, jer nemam alternativu. Zivim u Pragu i pokusavam se vezati za podrucja bivse Jugoslavije. Za Televiziju Srbije napravio sam seriju filmova o Kini. Suradjivao sam i sa Novim Sadom, nesto pokusavam i sa Sarajevom i Ljubljanom, jer su sve moje teme o kojima pisem i koje bih snimao vezane za nase podneblje. Hrvatskoj televiziji sam ponudio sjajan scenarij (koji je napisao Borislav Vujcic) o Splitu izmedju dva svjetska rata, komediju sa specificnim mediteranskim humorom, poput Smojinog „Malog mista”, ili na tragu Felinijevog „Amarkorda”, no od HTV-a jos nisam dobio nikakav odgovor.

Ipak ste nedavno, nakon cetrnaest godina, prvi put nastupili na HTV-u.

– To je i za mene bio dogadjaj (smeh). Ipak je, unatoc ogromnim otporima, ucinjen neki pomak. Zahvalan sam Aleksandru Stankovicu sto je imao petlje da me pozove. I odmah, naravno, dobio kritike, kako sam se, zaboga, mogao pojaviti na svetoj nacionalnoj televiziji, kao da je ona njihova prcija. A ja sam godinama za tu televiziju radio i projicirao na njoj svoje filmove, i igrane i dokumentarne.

Voditelj i njegovi gosti u studiju posebno su insistirali na vasem bavljenju temom ustastva.

– Pa ta sjena ustastva i danas smeta Evropi. Ova prica sa Gotovinom samo je vrh ledenog brijega. Problem je u tome sto je ostalo mnogo toga zamumuljenog iz proslosti, a navaljuju i nove slicne stvari. I to vidi Evropa koja pociva na temeljima antifasizma. Ona ocekuje od Hrvatske da se konacno oslobodi uzasa fasizma i iskreno pocne zivjeti sa antifasizmom. Ne moze se uskociti u Evropu sa fasistickim parolama i nekim akcijama u tom duhu, pumpanjem mrznje, a i proglasavanjem nacionalnim izdajnicima onih koji su nastojali rasvijetliti neke stvari iz proslosti. Ne mogu se progoniti ljudi koji se osjecaju antifasistima i koji upozoravaju na fasizam u vlastitoj sredini. Ja sam u svojim filmovima, prikazujuci istinu, nastojao da se ocistimo od toga zla, da izadjemo iz sjene ustastva kako ona ne bi padala na sve nas i kako bismo cista srca mogli kazati: Gospodo, to vise nije nas problem.

Cime se trenutno bavite?

– Sa jednim americkim producentom radim zanimljiv film vezan za Makedoniju, koji ima reflekse Drugog svjetskog rata. Jedan bi se dio filma snimao u Makedoniji, a drugi u Crnoj Gori.

Sa istim sam producentom prije dvije godine zapoceo pripreme za snimanje jednog velikog dokumentarnog filma o Titu. Posto i De Niro namjerava da snimi igrani film o Titu, i njemu je potrebna ogromna dokumentacija, pa bismo i mi, jedna mala ekipa, od te dokumentacije, koju sada prikupljamo i istrazujemo, napravili dokumentarni film bibisijevskog tipa. Nadam se da cu ga realizirati.

Imate bolje misljenje o Sanaderu nego o Racanu. Da li bi vas iznenadilo da vam sadasnja hadezeovska vlast omoguci snimanje filma u Hrvatskoj?

– Moram reci da se novi, umiveni HDZ ponasa prema meni pristojnije nego toboznji moji ljevicari, SDP i Racan, prije njih. Ne samo da Racan nije nista napravio kada je dosao na vlast 2000. godine, nego nas je sve dodatno rastjerao. Valjda prvi put u povijesti strana koja je pobijedila na izborima nije (kao sto je to na primjer ucinio Havel u Ceskoj) vratila svoje disidente, nego ih je, obrnuto, odbacila kao kuzne svjedoke dijela vlastite proslosti. Sanader, barem deklarativno, cini neke poteze sa kojima se i ja mogu sloziti, koji su daleko od onih iz Tudjmanove vladavine, pa je i situacija bolja nego je bila u ono vrijeme. No, ipak bi me iznenadilo kada bi mi HDZ omogucio snimanje filma u Hrvatskoj.

Mira Suvar
Blic