Povodom usvajanja izmjena i dopuna Zakona o radu, u Skupštini Crne Gore,(7.04 2026) ukazujemo da nova rješenja, iako predstavljena kao korak ka ravnopravnom roditeljstvu, zapravo reprodukuju polno i rodno hijerarhizovanu podjelu rada i učvršćuju postojeće nejednakosti u sferi brige.

Ova  rješenja počivaju na pretpostavci da je briga primarno ženska odgovornost, dok se uloga očeva ograničava i simbolički uključuje. Time se ne vrši transformacija postojećih odnosi, već se postojeći poredak samo prilagođava bez suštinske redistribucije moći i odgovornosti.Uvođenje dva mjeseca neprenosivog odsustva za očeve, predstavljeno kao napredak, zapravo postavlja gornju granicu njihovog učešća, umjesto da ga sistemski podstiče i proširuje. Na ovaj način država ne samo da ne dovodi u pitanje patrijarhalnu podjelu rada, već je aktivno reprodukuje kroz pravni okvir. Žene ostaju primarne nositeljke neplaćenog i potplaćenog rada brige, što ima direktne posljedice po njihovu ekonomsku autonomiju, profesionalne mogućnosti i dugoročnu socijalnu sigurnost. Umjesto da država preuzme odgovornost za redistribuciju brige, ona je i dalje privatizuje unutar porodice, oslanjajući se na nevidljivi rad žena. Ovaj zakon proizvodi i restriktivan model očinstva – on ne prepoznaje očeve kao ravnopravne aktere brige, već im dodjeljuje ograničenu, sekundarnu i vremenski kontrolisanu ulogu. Time se ne ograničavaju samo žene, već i muškarci koji žele da učestvuju u roditeljstvu izvan tradicionalnih normi.  Retorika “izbora” i “ravnopravnosti”, bez suštinskog adekvatno plaćenog, dužeg i neprenosivog odsustva za očeve, kao i bez šire institucionalne podrške, govorimo o iluziji izbora, a ne o stvarnoj ravnopravnosti.

Ako država zaista teži rodnoj ravnopravnosti, neophodno je uvesti model koji podstiče duže i očinsko odsustvo, i širu institucionalnu podršku  a ne privatni teret.

Ravnopravno roditeljstvo nije simboličko pitanje niti nova ideja – ono je zahtjev koji ovaj zakon i dalje ne ispunjava.

Tim ANIME