Nedavni govor Krisa Hedžisa u Prinstonu nije samo komentar na ratove u Gazi, Libanu i Iranu – to je sveobuhvatna optužnica protiv globalnog poretka koji se urušava u ono što on naziva „tehnološki naprednim varvarstvom“.

Oslanjajući se na decenije izvještavanja, istorijske analize i moralne filozofije, Hedžis tvrdi da zločini koji se danas odvijaju nisu izollovani događaji, već početno poglavlje daleko mračnijeg doba.

Hedžis započinje direktnom tezom: „ Genocid u Gazi je početak .“ Masovno raseljavanje miliona, bombardovanje civilnog stanovništva i otvoreno prkošenje međunarodnom pravu signaliziraju kraj postratnog okvira koji je nekad tvrdio da obuzdava državno nasilje.

Institucije poput Ujedinjenih nacija i Međunarodnog suda pravde, kaže on, su „kastrirane, pretvorene u beskorisne dodatke drugog doba“.

Ono što ih zamjenjuje jest svijet u kojem „nema pravila za jake, samo za slabe“.

Raspad svijeta

Hedžis opisuje geopolitički krajolik u slobodnom padu:

Više od šest miliona ljudi raseljeno je diljem Gaze, Libana i Irana.

Američka politička klasa gurnuta u rat s Iranom od strane ideoloških fanatika i pritiska lobija.

Globalni pravni sistem koji otvoreno ignorišu upravo one nacije koje su nekad tvrdile da ga podržavaju.

Rezultat je moralni vakuum u koji su se, kako Hedžis kaže, „najpsihopatskiji vladari ljudske istorije… vratili s osvetom“.

Oružje sjećanja

Jedan od najprovokativnijih djelova govora ispituje kako je sjećanje na Holokaust iskrivljavano kako bi se zaštitila državna moć, umjesto da se suoči s univerzalnim opasnostima genocida.

Hedžis tvrdi da mnoge institucije posvećene sjećanju na Holokaust nisu uspjele progovoriti protiv masovnog ubijanja Palestinaca, otkrivajući dublju krizu moralnog autoriteta.

Ova šutnja, upozorava, „urušila je moralni autoritet naučnika koji proučavaju Holokaust i spomenika Holokausta“.

Genocid kao zapadna tradicija

Hedžis prati liniju od kolonijalnih kampanja istrebljenja do Hirošime i dalje, tvrdeći da genocid nije aberacija već ponavljajući instrument zapadnog imperija.

Citirajući Langstona Hjudžisa, podsjeća publiku da marginalizovane zajednice već dugo shvataju fašizam ne kao teoriju, već kao životno iskustvo.

„Genocid nije anomalija. Kodiran je u našoj DNK.“

Autoritarni zaokret kod kuće

Represija nad studentskim protestantima, stavljanje na crnu listu akademika koji se ne slažu i predlozi za oduzimanje dozvola za emitovanje kritičarima američke vanjske politike, tvrdi Hedžis, domaći su odjek nasilja u inostranstvu.

Spušta se „umrtvljujuća tišina“ – tišina koja prethodi autoritarnoj konsolidaciji.

“Znamo gdje ovo završava.”

Pravi neprijatelji

U jednoj od najupečatljivijih rečenica govora, Hedžis odbacuje ideju da su američki neprijatelji strano stanovništvo:

„Nisu u Palestini. Nisu u Libanu. Nisu u Iranu. Ovdje su među nama.“

Ti neprijatelji, kaže on, su političke, korporativne i medijske elite koje zamišljaju „svijet robova i gospodara“.

Posljednje upozorenje

Hedžis završava s teškim izborom: opstrukcija ili predaja. Nema više unutrašnjih mehanizama za reformu. Mašinerija carstva, usavršena u inostranstvu, okreće se prema unutra.

Kris Hedžis je novinar, dobitnik Pulicerove nagrade koji je 15 godina bio strani dopisnik za  The New York Times , gdje je bio šef kancelarije za Bliski istok i Balkan. Prije toga je radio u inostranstvu za  The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. Voditelj je emisije The Chris Hedges Report”.

ScheerPosta

Prevod: PCNEN