Autor: Pepe Eskobar
Kina i Pakistan su objavili zajedničku izjavu od pet tačaka o ratu protiv Irana koja bi se na prvi pogled mogla smatrati krajnje bezveznom.
Hitno primirje i humanitarni pristup svim pogođenim područjima.
Rani mirovni pregovori; poštovanje suvereniteta Irana i zalivskih država; diplomatija iznad sile.
Zaštita civila i nevojne infrastrukture prema međunarodnom pravu.
Sigurnost plovnih putova, posebno Ormuskog moreuza.
Jačanje uloge Ujedinjenih nacija i mirovnog okvira temeljenog na Povelji UN-a.
Uprkos bezgraničnom entuzijazmu pakistanskog ministra vanjskih poslova Išaka Dara, ovo zvuči kao zbirka klišea bez oštrine. Dar je snažno iznova tvrdio da su i SAD i Iran izrazili svoje “povjerenje” u pakistansko posredovanje. To je izuzetno diskutabilno.
Moguć scenarij: Kina uopšte nije bila uvjerena ničim o čemu su raspravljali ministri vanjskih poslova Pakistana, Turske, Saudijske Arabije i Egipta – na sastanku u Islamabadu. Zato je Dar morao požuriti u Peking kako bi odgovorio na neka teška pitanja.
Najviše od svega, Kina nije mogla reskirati da postane jemac ne-plana koji će sigurno uskoro bombardovati Pavijan Barbarije.
Naravno, ima tu puno više. Ali o tome će se morati strogo raspravljati između Kine i Irana. Dar je morao otići u Peking jer Teheran jednostavno ne vjeruje u potpunosti Pakistanu, a da ne spominjemo Turke i Arape. Da bi se išta smisleno dogodilo, Iranu su potrebna ozbiljna jemstva Kine.
Prethodno je iranska vlada – sa svim svojim ministrima – odgovorila na pismo SAD-a od 15 tačaka poslano preko Pakistana (zapravo još jedan poziv na predaju). Odbacili su sve američke tačke i istakli pravo na obogaćivanje uranijuma; nastavak razvoja svojih raketnih sistema; traženje odštete za nezakoniti rat; i trajni kraj rata koji jamče UN.
Zatim postoji još jedan intrigantan scenarij. Nejasna završna izjava mogla bi se protumačiti kao prilika za Kinu da se umiješa i oblikuje postamerički Persijski zaliv.
Načelnik pakistanske vojske, feldmaršal Asim Munir, snažna osoba sadašnjeg režima, ima Pavijana Barbarije na brzom biranju. Ovo je bila druga posjeta Išaka Dara Kini u tri mjeseca. Nedavno je nekoliko puta preko telefona razgovarao s kineskim ministrom vanjskih poslova Vang Jijem.
Pa kako smo došli ovdje?
Što ovaj muslimanski Četverec zapravo smjera
Da budem iskren, Egipat je geopolitički ne-entitet; i da stvar bude gora, nije učinio gotovo ništa u vezi s užasnim genocidom u Gazi. Egipat i Pakistan mogu se u nekoliko aspekata smatrati vazalima Saudijske Arabije i UAE, koji su vazali kombinovanog američko-smrtonosnog kulta u zapadnoj Aziji (ali to bi se, u slučaju Saudijske Arabije, moglo uskoro promijeniti).
Postojala je velika rasprava da je sastanak u Islamabadu koordinirala “sunitska osovina”. Stratosferska besmislica. Ono što je stvarno važno jest da svi oni podržavaju kult smrti u zapadnoj Aziji; na primjer, kao u Turskoj koja nastavlja trgovinu preko tajnih vrata uprkos “službenoj” zabrani.
Isprepleteni odnosi ove četiri muslimanske nacije su složeni. Pakistan i Iran dijele nezgodnu granicu: Sistan-Baludžistan u Iranu, Baludžistan u Pakistanu, a ova je prepuna aktera infiltriranih/naoružanih od strane CIA-e/MI6-a poput Pokreta za oslobođenje Baludžistana (BLM).
Islamabad ima odbrambeni pakt s Rijadom, potpisan u septembru prošle godine; no to ne znači da bi Pakistan pomogao Saudijskoj Arabiji protiv Irana, kojeg ilegalno bombardiraju strani akteri. Svi, čak i u pustinjama Baloč, znaju da ako Iran padne, Pakistan je sljedeći.
Turski Fidan – koji gaji predsjedničke ambicije – u biti je atlantist. I Pakistanom i Egiptom de facto upravljaju dva generala povezana sa cionizmom. A onda, da stvar bude još složenija, Pavijan Barbarije javno je nazvao MbS-a dupeljubcem: ništa u arapskom svijetu ne može biti ponižavajućije od toga.
Islamabadski Četverac se sastao baš kada su Saudijska Arabija, UAE i Kuvajt “privatno pozivali” Pavijana Barbarije da krene svim silama protiv Irana. To se odmah promijenilo nakon manevra “poljubi me u guzicu”.
Sada je Savjet za saradnju arapskih država Zaliva (GCC) već slomljen. Oman i Katar su se proglasili neutralnima – i neće antagonizirati Iran. Rijad je, nakon Islamabada, smislio nešto prilično bombastično. MbS je već počeo ostvarivati svoju osvetu: “Više nećemo kupovati američko oružje.” Prevod: jedna strana ove ogromne petrodolarske prevare već se urušava. Druga strana se urušava u Ormuskom moreuzu.
Bilo je očito čak i prije Islamabada da Iran neće razmatrati nikakve američke zahtjeve prenesene putem sporazuma Četverca. Samo putem Kine.
Kineska diplomatija uvijek svladava sofisticirano podcjenjivanje. I oprez. Kina je posredovala u diplomatskom sporazumu između Irana i Saudijske Arabije u Pekingu: Vang Ji je bio tamo da to odobri. Ali to se, zapravo, nikada nije stvarno ostvarilo u praksi.
Peking jednostavno ne može reskirati da sam jamči bilo kakvu mirovnu inicijativu jer ne može vjerovati Trampovoj administraciji niti genocidnim psihopatskim ubicama u Tel Avivu.
Jedini razuman put naprijed bio bi svojevrsni pakt o nenapadanju koji u potpunosti jamči pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti; pa čak i to bi mogao bombardovati Pavijan Barbarije kad god mu se prohtije.
Huškajući Persijance, Arape, Turke, Kurde jedne protiv drugih
Ambicija Islamabada je bezgranična. Sanjaju o olakšavanju Ormuskog okvira – koji Teheran već osmišljava – s Pekingom kao de facto jemcem, čime bi se istovremeno učvrstio kineski uticaj u Persijskom zalivu dok Pakistan ubira stratešku dividendu postajanja ključnim geopolitičkim partnerom u zapadnoj Aziji.
Ali postoji kvaka. Ni Iranu ni Kini nije potreban Pakistan za Ormuski okvir. To je već na snazi: iranski parlament već je odobrio zakonodavstvo kojim se naplatna kućica čini trajnom – s višeslojnim sistemom u kojem Teheran naplaćuje naknade u juanima, a prolaz je dopušten svima osim plovilima povezanim sa SAD-om i Izraelom.
Svi u zapadnoj Aziji znaju što kult smrti želi: totalno”zavadi pa vladaj”, suprotstavljanje Persijanaca, Turaka, Arapa i Kurda. U biti, eksplozija zapadne Azije – s poslovičnim, potaknutim sunitsko-šiitskim sektaškim napetostima koje se šire do te mjere da uključuju Pakistan, sve u korist te užasne mješavine, Zemlje Izrael.
Pod pretpostavkom da bi rat završio pregovaračkim rješenjem – apsolutno isključeno u ovom trenutku – Pakistan bi imao ogromne koristi: trajno zaustavljen gasovod Iran-Pakistan (IP), blokiran američkim sankcijama, konačno bi izašao na vidjelo.
Zatim tu je i Gvadar – pakistanska luka u Arapskom moru koja je pandan iranskoj luci Čabahar u Omanskom moru, udaljenoj samo 80 km. Gvadar je 400 km udaljen od Ormuskog moreuzaa. Gvadar je jugozapadni pomorski terminal 62 milijarde dolara vrijednog Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC), vodećeg projekta Novih puteva svile/BRI.
Procvat u Gvadaru omogućiće Pakistanu razvoj infrastrukture za rafiniranje, skladištenje i tranzit koja će ga povezati s iranskim energetskim tokovima. Prevod: dalja integracija između zapadne i južne Azije. Nije ni čudo što će Amerikanci učiniti sve da to spriječe – koliko god bombardovali čvorove drugog ključnog koridora za povezivanje, Međunarodnog saobraćajnog koridora sjever-jug Rusija-Iran-Indija (INSTC).
Pukotine na blještavim zidovima GCC-a
GCC se raspada u stvarnom vremenu. UAE – vještačka tvorevina koju su Britanci isklesali od zemalja koje pripadaju Sultanatu Oman – u svim praktičnim svrhama ušao je u američki rat protiv Irana. Nema kulture. Nema istorije. Samo blještavi stroj za pranje novca – koji je možda osuđen na izumiranje ili povratak Omanu.
MbS je, sa svoje strane, već počeo provoditi svoju osvetu: a ono što on želi definitivno nije ono što želi MbZ u Abu Dabiju. Iran je, sa svoje strane, već uspostavio, putem balističkih raketa, sposobnost uništavanja petro-monarhija GCC-a koje insistiraju na tome da budu domaćini američkih bombardovanja.
I dalje, ako ostavimo po strani beskrajno bijesno prepucavanje i prilagođavanje narativa, čini se da ne postoji nikakva realna mogućnost da poremećeni kriminalni psihopata koji utjelovljuje predsjednika Sjedinjenih Država pronađe častan izlaz iz svog rata.
Mora vratiti dug svojim odabranim cionističkim donatorima od milijardu dolara; treba mu distrakcija od Epstinovih dosijea; no istovremeno postoje znaci da mu je “dosadno”; spreman je odbaciti petro-monarhije GCC-a; spreman je proglasiti Misiju završenom; i spreman je ponovno promijeniti narativ – kao u napadu na Kubu.
Kina i globalni Jug, nasuprot tome, potpuno su svjesni da je iranski Suvereni Otpor sada konfigurisan kao ultimativni preokret.
Geografija je sudbina, koliko je istorija geografija u pokretu: Iran je ključno raskršće i logistički pomorski/kopneni most koji povezuje Rusiju, cijelu Aziju, zapadnu Aziju, Evropu i Afriku. Kina, Rusija i BRICS+ zemlje koje su trenutno u dubokoj komi ne mogu sebi priuštiti da ne podrže Iran. Jer cijela budućnost moguće globalne multipolarnosti zavisi o preživljavanju, prosperitetu, suverenom Iranu ojačanom Otporom.
Pa ipak, kako stvari stoje, niko se ne kladi da je većina petro-monarhija GCC-a u zapadnoj Aziji shvatila u kojem smjeru vjetar duva.
Prevod: PCNEN
0 Comments