Autor: Ramzy Baroud
Riječi su poznate. Hitnost je uvijek apsolutna. Implikacija je nedvosmislena: Izrael ne bira rat. Na njega je prisiljen.
Za mnoge je ta tvrdnja sama po sebi kontradiktorna. Kako država može pokrenuti rat – a u slučaju Gaze čak i provoditi genocid – dok istovremeno tvrdi da se samo brani od uništenja? Pa ipak, u izraelskom političkom diskursu, kao i u većem dijelu zapadnih medija, ta kontradikcija se rijetko propituje. Ona se normalizuje.
Ta normalizacija nije slučajna. Ona je temeljna.
Dimona nije običan grad. Nalazi se uz Negevski nuklearni istraživački centar, za koji se široko zna da je središnji dio izraelskog nuklearnog naoružanja.
Smješten duboko u pustinji Negev, taj objekt se dugo smatrao jednim od najosjetljivijih strateških lokacija Izraela, povezan s proizvodnjom plutonijuma i dugoročnim sposobnostima naoružanja.
Upravo taj kontekst daje napadu njegovo značenje. Iranski udar na Dimonu dogodio se nekoliko sati nakon obnovljenog američko-izraelskog napada na iranski nuklearni kompleks Natanz istog dana.
Svaka eskalacija susreće se s eskalacijom, a svaki udar na stratešku infrastrukturu odgovara se pritiskom na jednako strateške ciljeve. Ovo odstupa od istorijskog obrasca američkih i izraelskih ratova na Bliskom istoku, gdje je eskalacija uglavnom tekla u jednom smjeru.
Prema međunarodnim i iranskim izvještajima koje prenosi Rojters, kompleks za obogaćivanje u Natanzu u provinciji Isfahan napadnut je ujutro 21. marta, a Međunarodna agencija za atomsku energiju potvrdila je štetu, ali bez curenja radijacije.
Slijed nije slučajan. Natanz je napadnut ujutro; Dimona je pogođena kasnije istog dana. Čak i bez tačnog sat-po-sat vremenskog okvira, blizina uspostavlja jasnu operativnu logiku: nuklearni objekt u Iranu odgovara se nuklearno-povezanim lokacijama u Izraelu u roku od nekoliko sati.
Od početka rata 28. frbruara 2026. Iran slijedi dosljedan obrazac. Svaka eskalacija susreće se s eskalacijom, a na svaki udar na stratešku infrastrukturu odgovara se pritiskom na jednako strateške ciljeve.
Decenijama su Vašington i Tel Aviv definsali tempo i granice sukoba. Drugi su upijali, prilagođavali se i preživljavali. Iran je izazvao taj model redistribuirajući ranjivost po bojnom polju – proširujući geografiju sukoba i odbijajući ostati unutar unaprijed definisanih granica.
Današnji događaji ilustruju tu promjenu s neobičnom jasnoćom. Napad na Natanz i naknadni udar na Dimonu čine dio jednoga lanca eskalacije, a ne odvojene incidente. Bojno polje više nije fragmentirano; ono je strukturno povezano.
Intelektualni korijeni ovog pristupa djelomično leže u samoj izraelskoj vojnoj doktrini. Tokom rata u Gazi 2008.–2009. tadašnja ministrica spoljnih poslova Cipi Livni je izrazila tu logiku nedvosmisleno.
“Izrael nije država na koju se ispaljuju projektile, a ona ne odgovara. To je država koja, kad se puca na njene građane, odgovara tako što poludi – i to je dobra stvar.“
Bila je još eksplicitnija u drugoj izjavi: „Izrael je tokom nedavne operacije pokazao pravo huliganstvo, što sam ja tražila.“
To nisu bile jezične pogreške. To su bile deklaracije doktrine.
Ideja je bila jednostavna: neizmjerna, nesrazmjerna i naizgled nekontrolisana sila odvraćala bi protivnike čineći cijenu sukoba nepodnošljivom. Izrael ne bi samo odgovarao; on bi eskalirao iznad predvidljivosti.
Godinama je ta doktrina funkcionisala uglavnom u jednom smjeru. Izrael je mogao eskalirati s neizmjernom i nepredvidivom silom, dok su drugi trebali upijati posljedice i prilagođavati se. Logika nije bila samo vojna, nego i psihološka – odvraćanje kroz višak, kroz projekciju države spremne ići izvan konvencionalnih granica.
Slična logika već je decenijama ranije artikulisana u Sjedinjenim Državama kroz ono što je postalo poznato kao „teorija ludaka“, povezana s Ričardom Niksonom. Ideja je bila da nepredvidivost vođe – čak i percepcija iracionalnosti – sama po sebi može funkcionisati kao alat prisile.
Pod Donaldom Trampom ta poza nije se pojavila prvi put, nego se vratila u otvorenijem i performativnom obliku, gdje je nepredvidivost predstavljena ne kao rizik, nego kao poluga, a ponekad i namjerno pojačana.
Ali Iran izgleda da je internalizovao tu logiku i okrenuo je prema van. Udar na Dimonu nije samo odmazda. To je replikacija. Teheran primjenjuje istu doktrinu natrag na njene tvorce, pretvarajući odvraćanje u zajednički i nestabilan okvir.
Udarite Natanz, i Dimona više nije nedodirljiva. Proširite bojno polje, i bojno polje se dalje širi. Ono što je nekad bila jednostrana doktrina dominacije postaje obostrani mehanizam eskalacije.
Ova dinamika uznemirila je Vašington. Američki mediji, pozivajući se na obavještajne procjene, izvještavali su sredinom marta da je Trampova administracija bila upozorena na iransku odmazdu, ali razmjeri i koordinacija odgovora premašili su očekivanja.
21. marta, dok su vojne operacije trajale, Tramp je naznačio da Vašington razmatra opcije za „smirivanje“ rata, čak i dok su se dodatne snage raspoređivale. Povlačenje bi značilo geopolitički poraz; eskalacija reskira dublji.
Izrael se suočava s drugačijom, ali jednako opasnom stvarnošću. Za premijera Benjamina Netanjahua eskalacija je često funkcionisala kao strategija, produžujući sukob i odgađajući unutrašnje krize. Ali iransko usvajanje iste logike eskalacije komplikuje taj pristup.
Kad obje strane prihvate eskalaciju kao princip, odvraćanje počinje slabiti.
Iran, međutim, izgleda da djeluje s dužim horizontom. Njegove sposobnosti nadilaze razmjenu projektila i uključuju uticaj na pomorske uske prolaze, regionalne saveze i aktere sposobne vršiti pritisak na više frontova.
Među njima je i tjesnac Bab al-Mandeb, gdje Ansaralah zadržava sposobnost ometanja globalnog brodarstva. To dodaje još jedan sloj sukobu koji se već širi izvan konvencionalnih bojišta.
Neke iranske sposobnosti su vidljive. Druge ostaju namjerno nedefinisane. To Teheranu omogućuje eskalaciju uz očuvanje strateške dubine, održavajući pritisak bez iscrpljivanja opcija.
Paradoksalno, doktrina koja sada oblikuje rat ona je koju je Izrael pomogao normalizovati.
21.marta, kad su Natanz i Dimona povezani u istom danu udara, ta transformacija postala je nedvosmislena. Rat više nije definisan time ko eskalira – nego time što se događa kad obje strane odluče, namjerno, da „polude“.
Prevod. PCNEN
0 Comments