Autor: Jerko Bakotin

Abdeldžavad Omar palestinski je pisac, teoretičar, politički analitičar i profesor na Odsjeku za filozofiju i kulturalne studije na Sveučilištu Birzeit smještenom pored Ramale na okupiranoj Zapadnoj obali. Za nekoliko mjeseci trebala bi biti objavljena knjiga njegovih književno-političkih eseja na hrvatskom jeziku, u izdanju nakladničke kuće Bijeli val i prijevodu Stipe Ćurkovića.

Krajem veljače Omar je zajedno s antropologom Basilom Faradžem posjetio Ljubljanu i Rijeku, gdje su dvojica palestinskih intelektualaca održali javna predavanja, odnosno tribine o izraelskoj okupaciji, represiji nad Palestincima i mogućnostima otpora.

“Nikada nisam bio zadovoljan idejom nomadskog egzilanta (…). Taj me arhetip, toliko voljen u književnoj teoriji, iznevjerava. Iznevjerava mnoge od nas. Zato što mi ne lutamo, prisilno nas se drži na mjestu. Edward Said jednom je opisao egzilanta kao nekog tko je vječno negdje drugdje, van mjesta, kao figuru ironične izdvojenosti, rafiniranog otuđenja. Ali što je s onim tko nije van mjesta, nego je u njemu – i to previše? Što s onim za koga otuđenje nije ironijsko, nego gušeće? Dakle, ne mogu romantizirati egzil. Ne mogu naslijediti držanje svjetskog intelektualca, koji s knjigom pod rukom prelazi granice. Oklijevam svaki put kada pokušam otići. Ne iz izbora, nego zato što je izbor zgusnut do izdaje i prorijeđen do iluzije. Ja nisam lutalica. Ja sam stanovnik zidova”, napisali ste u jednom eseju. Možda ironično, u ovom ste trenutku prisilni egzilant. Uslijed izraelsko-američkog napada na Iran trenutno se ne možete vratiti u Palestinu. Kako to doživljavate?

Tekst koji citirate kontemplacija je o tome da sam kao Palestinac zarobljen u mjestu. U mom slučaju u Ramali, malenom gradu na Zapadnoj obali u kojem ste prisiljeni živjeti rutinu. Tako je u mnogim gradovima, no Ramala je zatvorena izraelskim kontrolnim punktovima, dok vam je uskraćena mogućnost da jednostavno koristite obližnje aerodrome. Uvlači vas klaustrofobija. Mnogi intelektualci imaju iskustvo egzila, uključujući i židovske intelektualce koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili prisiljeni odlaziti diljem svijeta.

Palestinci posjeduju dvostruko iskustvo. Jedno je ono Edwarda Saida, koji je svoje memoare naslovio “Nepripadanje”. Dakle, on je netko tko se ne uklapa u nijedan identitet. I osobno sam putovao kako bih studirao, u Nizozemskoj, Italiji i Sjedinjenim Državama. No posljednjih sam petnaest godina zaglavljen na istom mjestu, gdje se dnevno događaju hapšenja i ubojstva, gdje živite pod autoritarnom vlašću Palestinske samouprave i izraelskog režima terora.

Ne mogu se poistovjetiti s iskustvom nomadskog intelektualca. Prilikom svakog odlaska muče vas anksioznost i krivnja. Ostavljate voljene, dom i smisao, a nikad niste sigurni da ćete se moći vratiti. Upravo su otkazani letovi za Aman i Tel Aviv, da bih se vratio kući moram čekati kraj rata. Brojne figure iz palestinske književnosti, poput Murida Bargutija, zbog rata su morale ostati u egzilu. To nije bio izbor.

Benjamin Netanjahu odavno stremi rušenju iranskog režima kao vrhuncu “preoblikovanja bliskoistočne strateške realnosti”. Što za regiju znači ovaj agresorski rat?

Izrael je ubio iranskog vođu Alija Hameneija i zajedno s Amerikancima ubija i njegove nasljednike na čelu zemlje. Očito je cilj obezglaviti iransku državu i proizvesti što veću nestabilnost. Vjerojatno se računa da će s Hameneijevim odlaskom ojačati borbe unutar i između vladajućih struja: Revolucionarne garde, Basidža (masovne paravojske, op. a.), konzervativno i reformski orijentiranih klerika, manjina i ostalih.

Namjera je smijeniti režim, ili da Iran, nalik Iraku i Libiji, potone u građanski rat. Vjerujem da se interesi Izraelaca i Amerikanaca razlikuju, i da nisu usuglašeni. Donalda Trumpa ove godine očekuju međuizbori za Kongres i ne odgovara mu dugačak sukob. I dio njegove glasačke baze ovaj rat vidi kao izraz politike “Israel-first”.

Nema mnogo želje za kopnenom intervencijom. Namjera SAD-a je da intenzivnom upotrebom zračnih snaga, ciljanim atentatima i specijalnim operacijama što prije završi sukob. Iranski režim ovo vidi kao bitku za opstanak i stoga nastoje nanijeti što veću štetu SAD-u i Izraelu, gađajući američke baze te američke saveznike u regiji.

Izrael će zauvijek biti obilježen moralnom mrljom zbog Gaze i opscenosti genocida koji nisu ni skrivali. Videosnimke vojnika koji slave uništavanje sveučilišta i ubijanje bolničara iskazi su moći. Izrael globalnoj javnosti poručuje “Mi možemo ovo počiniti, bez ikakvih posljedica”
Iranski režim je iznimno represivan, samo pri gušenju nedavnih prosvjeda ubijene su tisuće ljudi. Stoga je značajan dio stanovništva pozdravio Hameneijevo ubojstvo te, barem u prvim danima, podupirao američko-izraelski napad?

Veliki broj Iranaca je zbog sankcija u teškoj situaciji, dok su brojni zaista ogorčeni režimom. SAD i Izrael igraju na to nadajući se da će doći do kolapsa. No to nije sigurno. Dio stanovništva čvrsto stoji uz režim, dok unutar opozicije postoje struje koje nisu oduševljene s idejom da se unutarnje proturječnosti rješavaju stranom intervencijom koja želi urušiti iransku suverenost.

Za Izraelce problem Irana nije pitanje tko vlada zemljom. Prije revolucije je šah bio izraelski saveznik, ali izgleda da Izrael sada priželjkuje fragmentaciju duž etničkih granica i trajno slabljenje države. Čak i ako nova iranska vlast bude sklonija popuštati interesima zapada i Izraela, uvijek će postojati bojazan da bi opet mogao zavladati antizapadni i antiimperijalistički režim.

Konačni cilj je integracija Izraela u regiju i njegova “normalizacija”, ali pod uvjetima izraelske hegemonije i potpunog negiranja palestinskog samoodređenja?

Problem je što Izrael nikada nije imao viziju o tome kako taktička i operativna postignuća prevesti u strateški uspjeh i održivo političko rješenje. Političkog cilja nema. Što znači postizanje hegemonije u regiji, koja iz raznih povijesnih razloga – uključujući i genocid u Gazi – taj Izrael odbija? I sada zemlje Perzijskog zaljeva negoduju zbog napada na Iran, smatrajući da su zanemareni njihovi interesi. Izrael stremi etničkom čišćenju Palestine, što bi za Egipat i Jordan značilo katastrofu.

Normalizacija Izraela je puna kontradikcija. Na djelu je regionalizacija izraelskog terora, kakav u Palestini vlada odavno. Izrael želi potpunu slobodu da bez ikakvih ograničenja odlučuje koga uhapsiti, koga ubiti i čiji dom uništiti – u Libanonu, Siriji, Iraku, Iranu ili Kataru, gdje je napadnut Hamasov pregovarački tim. Takva politika nužno rađa i otpor.

Skrivene istine Gaze

Mnogi smatraju da Iran nije Hamas podupirao iz ideala palestinske slobode, nego da je ta potpora služila interesima Teherana, kao sredstvo odvraćanja Izraela. Kako će se slabljenje Irana odraziti na Palestince?

Palestinsko pitanje nikad nije bilo izoliran izraelsko-palestinski problem, nego je otpočetka dio širih geopolitičkih relacija. Istina, zadnjih je desetljeća Iran jedina država koja se konfrontirala s Izraelom i imperijalizmom. No Palestinci situaciju sagledavaju realno. Jasno je da je riječ o savezništvu iz interesa.

Iran ima vlastite geopolitičke ciljeve, zbog kojih je voljan financijski i materijalno podupirat palestinski otpor. Nikada nismo očekivali da Iran zbog nas žrtvuje vlastite ekonomske i političke interese. Svakako, nije točno da zloupotrebljava Palestince. Hamas je rat u Gazi pokrenuo bez iranskog odobrenja. Istovremeno, iranska retorika o Izraelu i američkoj ulozi u regiji uvelike se slaže sa stavom znatnog dijela palestinskog društva.

Izjave iranskih dužnosnika, poput onih bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmedinedžada, o tome da Izrael treba biti uništen Palestincima nisu koristile.

O. Ideja da su Palestinci odgovorni za sve što netko kaže o Izraelu vrlo je problematična. A zapadna javnost ignorira da na izraelskoj strani postoji istovjetna retorika, okrenuta Iranu i Palestincima. Ne radi se samo o retorici. Izrael je počinio etničko čišćenje i genocid nad Palestincima te ih drži pod okupacijom. U izraelskoj vladi sjede mesijanski fundamentalisti Itamar Ben-Gvir i Becalel Smotrič koji predvode teror.

Na zapadu njihova genocidna retorika ne izaziva pretjerano ogorčenje. Nije Iran upravo napao Izrael, nego je Izrael napao Iran, i to s ciljem uništenja. Apsurdno je tvrditi da Palestinci i drugi narodi regije nemaju pravo takvu državu dovoditi u pitanje, odnosno raspravljati o tome ima li Izrael pravo postojati na štetu drugog naroda. Trebamo razmišljati o drugim načinima uređivanja odnosa ljudi koji žive na području od rijeke Jordan do mora.

Na Zapadnoj obali desetljećima postoji Palestinska samouprava, koja potpuno udovoljava izraelskim sigurnosnim i drugim interesima. Velik dio palestinskog vodstva prihvatio je rješenje koje ne podrazumijeva potpuno pravo povratka izbjeglih.

Unatoč tome, na izraelskoj strani nikad nije postojala stvarna spremnost za kompromis i mir. Umjesto toga Izrael je odabrao “menadžment” sukoba i neprestani rat. Da je Izrael, primjerice, zaista bio posvećen dvodržavnom rješenju, pitanje je u kojoj bi mjeri Iran mogao utjecati na palestinsko društvo.

Niz intelektualaca ističe da je genocid u Gazi pokazatelj stanja svijeta, toga što je u današnjem svijetu moguće. I vi ste o Gazi govorili kao o trenutku, odnosno katalizatoru, prekida dosadašnjeg poretka. Možete li to pojasniti?

Izrael će zauvijek biti obilježen moralnom mrljom zbog Gaze i opscenosti genocida koji nisu ni skrivali. Videosnimke vojnika koji slave uništavanje sveučilišta i ubijanje bolničara iskazi su moći. Izrael globalnoj javnosti poručuje “Mi možemo ovo počiniti, bez ikakvih posljedica” i izaziva moralnost čovječanstva. Ako ovakvo ubijanje, počinjeno najmodernijim tehnologijama i umjetnom inteligencijom, normaliziramo, pripremamo teren za ponavljanje takvih masakra u još većim dimenzijama.

U tom smislu Palestina znači mnogo više od sebe same te svijetu postavlja hitna pitanja. Gaza je razotkrila neslaganje svjetske javnosti s njenim vođama i mainstream medijima, kao i licemjerje institucija poput američkih sveučilišta, koja su se izdavala za utočišta slobode izražavanja, a potom su izdala vlastite studente. Kao događaj, Gaza je razotkrila skrivene istine i suočila nas s istinama koje smo izbjegavali.

Genocid u Gazi je politički formativan trenutak generacije, koji otvara horizont za borbu protiv svih oblika diskriminacije, rasizma, fašizma, pa i klimatske krize. O svemu tome se raspravlja na protestima vezanim za Palestinu. Ona je katalizator novih oblika organizacije. Ipak, ljevica zaostaje. Desne snage u Europi i SAD-u su mnogo spremnije za definiranje ishoda budućnosti, čemu Izrael ideološki i tehnološki doprinosi.

Ministar obrane Izrael Kac izjavio je kako se Izrael nikada neće povući iz Gaze, a povodom novog zakona o zemljištu na Zapadnoj obali rekao je kako će izraelske vlasti “nastaviti ubijati ideju palestinske države”. Kako se razvija situacija na terenu otkada je prošle jeseni započelo takozvano primirje?

Izrael od izbijanja rata u Gazi na Zapadnoj obali nastoji intenzivirati raspadanje palestinskog društva te logikom prostorne kompresije što više ograničiti palestinske živote. Naseljenički napadi uništavaju prihode poljoprivrednih i stočarskih zajednica i sprečavaju običnu šetnju po brdima, što u kombinaciji s preko tisuću kontrolnih punktova znači drastično ograničenje kretanja.

S ciljem gušenja palestinske ekonomije ograničava se poslovanje banaka. Ukinute su bilo kakve prepreke ilegalnom preuzimanju palestinskog zemljišta. Intenziviraju se izgradnja naselja i etničko čišćenje, naročito beduinskih zajednica. Palestince se gura u sve veće siromaštvo, sprečava se ikakva mogućnost stabilne egzistencije, uključujući planiranje braka ili djece. Neprestano se koristi nasilje, sa svrhom poticanja Palestinaca na odlazak. S njenih otprilike 5,500 kvadratnih kilometara, Zapadna je obala pravi izraelski cilj, više nego Gaza.

Prošle godine su Hamas i Fatah potpisali sporazum o formiranju zajedničke vlade, no do nje još nije došlo. Nagađa se da bi Palestince mogao ujediniti Marvan Barguti, član Fataha koji se dva i pol desetljeća nalazi u izraelskom zatvoru, i koji podupire dvodržavno rješenje. Što vi mislite?

Znatan dio problema proizlazi iz toga da Izrael ne želi stvaranje ujedinjenog palestinskog vodstva, jer bi takvo političko vodstvo diplomatski mnogo legitimnije i sposobnije zastupalo ostvarenje neke vrste suverenosti. Mnogi Fatahovi vođe funkcioniraju kao pripadnici kompradorske klase, koja u zamjenu za suradnju s Izraelom dobiva mogućnost izvlačiti financijsku dobit iz oskudne palestinske ekonomije. Teško da će palestinski pokreti otpora surađivati s elitom koja udovoljava Izraelu. Istina je da Barguti još uvijek uživa ugled borca za palestinsku stvar, dok istovremeno zastupa pragmatičan pristup. Možda bi zaista mogao ujediniti palestinske frakcije.

Pišete knjigu o 7. listopadu 2023., odnosno o Hamasom predvođenom proboju iz Gaze, u kojem su ubijene stotine izraelskih civila. U Rijeci ste istaknuli kako Gaza nije samo potpuno nadzirani koncentracioni logor, nego i “san kolonijalne moći” jer Izrael zahvaljujući iznimno naprednoj tehnologiji može dominirati i ubijati sa sigurne udaljenosti. No Hamas je, kako je rekao i bivši izraelski premijer Ehud Barak, cijeloj regiji pokazao kako je moguće srušiti izraelsku nedodirljivost?

Spomenuti san nije specifično izraelski. Naročito zapadne vojske nastoje svoje ciljeve ostvariti zračnom moći, bez rizika za vlastite vojnike. U Gazi to prate vrhunska nadzorna tehnologija, podzemni zidovi i sve ostalo. Ako ste palestinski borac, postavlja se pitanje kako da rat ponovno pretvorite u borbu protiv ljudi, umjesto protiv strojeva. U tom smislu je operacija “Poplava al-Aksa” predstavljala pokušaj da se ukine udaljenost između potlačenog i okupatora, a tehnološka superiornost učini irelevantnom.

No “Poplava al-Aksa” predstavlja masovni ratni zločin u kojem su palestinski borci masakrirali stotine civila te otimali djecu kao taoce. Kako palestinsko društvo danas vidi taj masakr?

Etičke i moralne rasprave o 7. listopadu nisu toliko izražene. U palestinskom iskustvu izraelski civili vrlo brzo postaju vojnici i obratno. Također, izraelsko društvo podupire svoju vladu u postupcima prema Palestincima, a prava opozicija ne postoji. Naravno, postoje Palestinci koji iz etičkih razloga smatraju da se 7. listopada nije smio dogoditi ili da se nije smio odviti onako kako se odvio. Ipak, prevladavaju diskusije o tome što je taj dan značio u strateškom smislu.

Visoka cijena slobode

Ishod se i strateški doima kao katastrofa. Izrael je u kampanji istrebljenja pobio više od 70 tisuća ljudi, dva milijuna ljudi proživjelo je apokalipsu, Gaza je pretvorena u pustoš, više od polovine njenog teritorija je okupirano. Bez ikakve relativizacije ili opravdavanja genocida, Hamas je morao znati da će izraelska osveta biti krajnje disproporcionalna i užasna te u tom pogledu nije bez odgovornosti. Unatoč svemu, Hamas 7. listopada vidi isključivo kao trijumf, što je bešćutno i prema pobijenim Palestincima. Geopolitički gledano, strateške izraelske pobjede nad Hezbolahom i Iranom također su omogućene ratom u Gazi s kojim je indirektno povezan i pad Asadovog režima u Siriji.

Iako se trudite ne pripisati snagama palestinskog otpora odgovornost za genocid, za vas su taj otpor i genocid očito u nekom smislu povezani. Svakako, 7. listopad je predstavljao izbor i odluku, ali odluku donesenu u okolnostima u kojima su 2,2 milijuna Palestinaca podvrgnuti opsadi i gušenju svakog oblika normalnog života, u uvjetima u kojima nemate nikakvu suverenost odlučivanja. U odnosu na mogućnosti oružanog pokreta otpora, možda se radilo o izboru i nužnosti istovremeno. Naravno, moguće je pozivati na odgovornost one koji su tu odluku donijeli. O njenoj svrhovitosti vodi se živa unutarpalestinska rasprava.

Istovremeno, struktura u kojoj smo živjeli i prije 7. listopada već je sadržavala logiku eliminacije. Postojala su geopolitička ograničenja, ali Izrael bi realizaciji tog projekta pristupio čim se otvori prilika, bez obzira na to postoji li ili ne postoji palestinski otpor. Isto važi i za širi geopolitički kontekst.

Izraelska operacija u kojoj su Hezbolahu podmetnuti eksplodirajući pejdžeri pokrenuta je davno prije 7. listopada, a ni plan rata s Iranom nije rođen tog dana. Točno je da antiizraelske snage prolaze kroz niz značajnih poraza. Gaza možda jest za Izrael predstavljala strateško otvaranje. Međutim, izraelsko iznuđivanje regije ratom nesigurna je oklada, koja bi se zbog svoje neumjerenosti mogla obiti o glavu.

I otpor je također oklada. Pitanje je što vam daje više šansi da preživite, otpor ili kolaboracija. Naime, oboje dolaze iz istog izvora. I palestinski političari koji se zalažu za suradnju s Izraelom govore iz perspektive preživljavanja, samo što se oni klade na izraelsku milost.

Kolaboracija je pasivni oblik preživljavanja, u kojem prihvaćate stvarnost i sve što okupator radi, a svoju egzistenciju ulažete na njegovu dobrostivost. A otpor je, osim što predstavlja pokušaj da preživite, ujedno i, možda uzaludan, pokušaj da se oslobodite pasivne uloge, da zadržite nešto dostojanstva i steknete političku polugu.

Globalni pokret solidarnosti s Palestinom izuzetno je ojačao, no je li to vrijedno enormnih žrtava? Također, kako vidite mogući izlaz iz aktualne, iznimno mračne, situacije?

U povijesti se nitko bez plaćanja visoke cijene nije oslobodio kolonijalizma. Alžirci i Vijetnamci su podnijeli ogromne žrtve. Vjerojatno na te primjere gledamo pozitivnije zato što su uspjeli. Možda će se retrospektivno ispostaviti da su Palestinci doživjeli neuspjeh i da je 7. listopad zaista bio najkatastrofalnija odluka u povijesti Palestine te potpuni strateški promašaj.

Mislim da je još uvijek prerano donijeti konačan sud. Još uvijek ne znamo kako će se događaji odviti. Što se drugog pitanja tiče, iako prema Palestincima i dalje postoji sljepoća, uvelike smo pobijedili u borbi za naklonost svijeta. To je probudilo imaginaciju brojnih pokreta te će imati i političke posljedice.

Izrael bez vojne, ekonomske i diplomatske pomoći SAD-a ne bi mogao ratovati dvije i pol godine. Ne vjerujem da će Izrael ikada priznati Palestincima ljudskost, no ukoliko izraelskoj nekažnjivosti dođe kraj i izraelska država bude izvrgnuta ekonomskom pritisku, možda nastane izraelski mirovni pokret koji bi bio mnogo snažniji od trenutno beznačajnog broja Izraelaca koji Palestince podupiru iz moralnih razloga.

www.portalnovosti.com