Autor: Bruno Rukavina

Povodom četvrte obljetnice početka rusko-ukrajinskog sukoba naš stručni suradnik spec. pol. Bruno Rukavina organizirao je intervju s Glenn Diesenom, profesorom sa Sveučilišta jugoistočne Norveške (University of South-Eastern Norway). Diesenovo primarno područje istraživanja je ruska strategija Velikog euroazijskog partnerstva, s fokusom na političku ekonomiju Rusije, konzervativizam u Rusiji, rusku vanjsku politiku i euroazijsku ekonomsku integraciju.

    U svom radu često naglašavate sigurnosnu dilemu i širenje NATO-a kao ključne kontekstualne čimbenike sukoba. U kojoj mjeri vjerujete da je ovaj argument i danas valjan, i jesu li protekle četiri godine otkrile dodatne uzroke rusko-ukrajinskog sukoba?

Rat u Ukrajini ima mnogo slojeva: to je domaći sukob unutar Ukrajine, bilateralni sukob Rusije i Ukrajine te regionalni sukob oko europske sigurnosne arhitekture. Bila je to osjetljiva situacija koju je trebalo pažljivo upravljati. Dobra vijest bila je da većina Ukrajinaca nije željela pristupiti NATO-u, a vlada je željela ostati neutralna, što je značilo da nije bilo sukoba s Rusijom, a unutarnje podjele unutar Ukrajine mogle su se upravljati promicanjem prepoznatljivog nacionalnog identiteta koji je bio različit od ruskog, ali ne i anti-ruski. Ono što je započelo ovaj rat bilo je svrgavanje Janukoviča kako bi se Ukrajina povukla u orbitu NATO-a, što je pokrenulo sigurnosnu konkurenciju koja je pokrenula građanski rat i sukob Rusije i Ukrajine. Danas je gotovo nemoguće pronaći rješenje jer se sukob manifestirao i kao teritorijalni spor.

    Po vašoj procjeni, jesu li zapadne sankcije protiv Rusije strateška pogreška koja ubrzava fragmentaciju globalnog gospodarstva, ili dugoročni instrument za slabljenje ruske moći?

Rusija se počela okretati od zapadnih ekonomija 2014. godine kada je postalo očito da neće biti „Veće Europe“ (Greater Europe), i rusko je gospodarstvo stoga bilo orijentirano prema Istoku u okviru formata „Veća Eurazija“ (Greater Eurasia). Ovisnost o zapadnim tehnologijama, industrijama, opskrbnim lancima, transportnim koridorima, valutama, bankama, platnim sustavima i drugim oblicima ekonomske povezanosti smanjena je kroz samodostatnost i diverzifikaciju od Zapada. Sankcije su bile strateška pogreška jer se Rusija mogla diverzificirati od Europe, ali Europa se nije mogla diverzificirati od Rusije. Sankcije stvaraju gospodarsku bol i poteškoće, no one će stvoriti još veću bol za Europu.

    Je li se Europa strateški oslabila prekidom svojih energetskih i gospodarskih veza s Rusijom, ili je time ojačala svoju dugoročnu sigurnost i stratešku autonomiju?

Energetska sigurnost podrazumijeva jeftinu i pouzdanu opskrbu energijom. Ako je Europa bila pretjerano ovisna o ruskoj energiji, tada je rješenje stvaranje samodostatnosti i diverzifikacija kroz više dobavljača. Ono što su Europljani učinili bilo je da su se odrezali od ruske energije i učinili se pretjerano ovisnima o SAD-u. Sada plaćaju više, a njihove energetski intenzivne industrije više nisu konkurentne. Pretjerana ovisnost može se također koristiti od strane SAD-a za izvlačenje političkih koncesija ako je potrebno. Europski vođe slave što su se oslobodili jeftine ruske energije i to nazivaju autonomijom. Međutim, jednostavno pravilo je da ne spaljujete svoju trenutnu kuću prije nego što izgradite drugu. Ako pogledate cijene energije u Europi, upravo je to učinjeno.

    U kojoj je mjeri rusko-ukrajinski sukob ubrzao prijelaz prema višepolarnosti? Je li trenutna rusko-kineska suradnja, partnerstvo nužde ili trajna transformacija globalne ravnoteže moći?

Ubrzalo je jer se Rusija i svaka druga zemlja koja se suočava s prijetnjom sekundarnih sankcija mora diverzificirati od sve nepouzdanijeg Zapada. Sada postoji velika potražnja za novom međunarodnom ekonomskom arhitekturom izvan kontrole političkog Zapada. Kolektivna hegemonija Zapada nije samo nestala, već se i sam Zapad fragmentira. Rat u Ukrajini intenzivira američki pivot izvan Europe jer njihova prisutnost tamo gura Rusiju u naručje Kine i troši previše vojnih kapaciteta, što sprječava SAD da se pivotira prema Zapadnoj hemisferi i Aziji. Ovaj će rat ući u povijest kao velika ludost koja je slomila Zapad.

    Koju su ulogu identitetski i civilizacijski narativi (Zapad vs. Rusija) igrali u eskalaciji sukoba u usporedbi s čisto sigurnosno motiviranim kalkulacijama? Je li ovaj sukob primarno geopolitički, civilizacijski, oboje ili nešto sasvim drugo?

Sadrži pomalo od oboje. Od svrgavanja Janukoviča, Zapad ga je predstavio kao „civilizacijski izbor“ za Ukrajinu između liberalne demokracije ili autoritarizma. Za Europljane, pobjeda nad Rusijom značila je da će imati moćan SAD iza sebe i oklopnu ukrajinsku obranu ispred sebe. Kako Europa gubi ovaj rat, SAD će otići, a Ukrajina će biti uništena i djelomično apsorbirana od strane Rusije. Cijelo razdoblje liberalne hegemonije nakon Hladnog rata nestalo je. Kao i uvijek, interesi moći intrinzično su povezani s identitetom i vrijednostima. S ruskog stajališta, ovo predstavlja kraj ekspanzionističkog i dekadentnog Zapada koji 300 godina odbija priznati Rusiju kao europsku silu.

    Kako tumačite napetost između principa teritorijalnog integriteta i prava naroda na samoopredjeljenje u ukrajinskom kontekstu? Je li se međunarodni pravni poredak već urušavao prije 2022. godine?

Princip teritorijalnog integriteta nasuprot principu samoopredjeljenja intenzivirao se 2008. kada je Kosovo ilegalno priznato kao neovisna država. Zapad je tvrdio da je to „jedinstven slučaj“ koji ne postavlja presedan, ali to je otvorilo Pandorinu kutiju. Međunarodno pravo počelo se raspadati nakon Hladnog rata jer je ravnoteža moći nestala. Međunarodno pravo temelji se na međusobnim ograničenjima, što je moguće kada postoji ravnoteža moći. Države se ne suprotstavljaju, a u unipolarnom poretku bilo je predvidljivo da će zapadni kolektivni hegemon uzdići ideje suverene nejednakosti poput humanitarnog internacionalizma, promocije demokracije i samoopredjeljenja kako bi uklonio ograničenja za sebe.

    Iz realističke perspektive, kako biste procijenili položaj malih i srednjih država u Istočnoj Europi? Jesu li imale održivu alternativu euroatlantskoj integraciji ili je usklađivanje bilo racionalna strategija samopomoći?

U fragmentirajućem saveznom sustavu, male i srednje zemlje u Istočnoj Europi lako bi mogle postati ranjive države na prvoj liniji. Alternativa je uspostaviti uključivu paneuropsku sigurnosnu arhitekturu u kojoj sve europske države traže sigurnost s drugim članicama, umjesto da budu povučene u ekskluzivne saveze koji traže sigurnost protiv nečlanica. Skoro smo to uspostavili nakon Hladnog rata prije nego što smo krenuli u ekspanziju NATO-a.

    Kako bi praktično izgledao održivi europski sigurnosni poredak ili nova sigurnosna arhitektura koja uključuje Rusiju, a da jamči suverenitet istočnoeuropskih država?

Temelji se na Povelji iz Pariza za novu Europu (1990.) koja je zamišljala europsku sigurnost na principima nedjeljive sigurnosti i suverene jednakosti u Europi bez granica. To je postavilo temelj za osnivanje OESS-a 1994. kao uključive paneuropske sigurnosne institucije. Međutim, širenje NATO-a učinilo je OESS nemoćnim i pretvorilo ga u organizaciju u kojoj bi zemlje zapadno od Beča trebale nadzirati zemlje istočno od Beča.

    Koji minimalni uvjeti bi danas učinili rusko-ukrajinske pregovore realističnima? Postoji li značajan prostor za kompromis bez odlučujuće vojne pobjede jedne strane?

Rusija zahtijeva neutralnu Ukrajinu bez ikakvih značajnih sigurnosnih jamstava koja bi ugrozila tu neutralnost, te teritorijalne ustupke. Neutralnost je neupitna i bila je razlog ruske invazije, dok postoji prostor za kompromis oko teritorijalnih ustupaka. Važno je prepoznati da Ukrajina sama po sebi nije smatrana egzistencijalnom prijetnjom za Rusiju, nego NATO u Ukrajini predstavlja prijetnju. Ovo je važna razlika, jer bez zapadnog protoka oružja u Ukrajinu i operacija zapadnih obavještajnih agencija, Ukrajina ne bi mogla imati vojsku od 800.000 ljudi.

    Gledano u širem povijesnom kontekstu, predstavlja li rusko-ukrajinski sukob povratak konfrontaciji blokova u stilu Hladnog rata ili kvalitativno novu fazu u transformaciji globalnog poretka?

Hladni rat podijelio je svijet na dva centra moći s dvije nespojive ideologije. Multipolarni sustav ima nekoliko centara moći i ideologija je manje važna, što sugerira da će politika blokova oslabiti. Doista, pretpostavka da će ovaj rat ojačati NATO vjerojatno će se pokazati netočnom jer SAD mora smanjiti svoju prisutnost u Europi, a Europljani se sami počinju fragmentirati, osim ako se ne uspiju organizirati oko solidnih geoekonomskih ideja, a što ne omogućava posrednički (proxy) rat s Rusijom.

Razgovor s profesorom Glennom Diesen: O ukrajinskom ratu; tko je pogriješio i postoji li izlaz?