Haski tribunal je postao znacajan faktor nestabilnosti u ovoj oblasti koja vapi za stabilnoscu

Piše: Vilijem Montgomeri

Veliki dio posla koji sam obavljao kao americki ambasador, prvo u Hrvatskoj, a zatim u Srbiji i Crnoj Gori, ogledao se tokom posljednjih sest godina u snaznoj podrsci Medjunarodnom krivicnom sudu za bivsu Jugoslaviju. Trebalo je, preciznije receno, nagovarati, ubjedjivati, ohrabrivati i vrsiti pritisak na vlade Hrvatske i Srbije da isporuce optuzene za ratne zlocine u Hag ili ubijede optuzenike da se predaju ovom sudu. Veliki procenat americkih nevladinih organizacija i mali, ali uticajan broj kongresmena koji prate dogadjaje u ovoj oblasti vise od jedne decenije smatraju da je ovo bio – i jos jeste – posljednji lakmus test napretka koje vlade u regiji postizu u procesu demokratske tranzicije. Klintonova i Busova administracija nije bila tako iskljuciva po ovom pitanju, ali je tadasnja situacija ipak nesumnjivo bila kriticna.

Sjecam se kada sam diskutovao o temi ratnih zlocinaca sa predsjednikom Izetbegovicem u Bosni 1996.godine. Upitao sam ga koliko se ratnih zlocinaca iz razlicitih regija nalazi na prostoru Bosne, i on je, poslije pauze od nekoliko sekundi, odgovorio da vjeruje da ih ima oko 10.000. Nijesam mogao ni da pogadjam koliko ih je ukupno na prostoru cijele bivse Jugoslavije. Ono sto znam jeste da sam se susreo sa bukvalno hiljadama njihovih zrtava iz svih republika, razlicitih etnickih pripadnosti i svi oni zahtijevaju jedno – pravdu. Znam i to da ekstremno veliki broj ovih zlocinaca nece nikada snositi odgovornost za uzase koje su pocinili.

Kada se sve ovo ima na umu, postaje jasno da je Medjunarodni krivicni sud za bivsu Jugoslaviju veoma vazna institucija i glavno sredstvo za sprovodjenje pravde. Medjunarodna zajednica je do sada investirala jednu milijardu (da, JEDNU MILIJARDU) dolara u rad ovog specijalnog suda, koristeci njegova sredstva da uhvati optuzene i ulozila dosta politickog kapitala da bi uspostavila saradnju sa vladama u ovoj regiji. Sada, medjutim, dok boravim u Cavtatu i razmisljam o dogadjajima iz nekoliko posljednjih godina, shvatam da je Haski sud oblast u kojoj smo svi mi: regionalne vlade, sam sud i medjunarodna zajednica mogli uraditi bolji posao. Prvobitno obecanje Medjunarodnog krivicnog suda da ce pomoci proces pomirenja (sto je bio i jedan od ciljeva njegovog mandata) nije ispunjeno, i, umjesto toga, ova institucija je postala znacajan faktor nestabilnosti u ovoj oblasti koja vapi za stabilnoscu.

Naravno, Djindjic je bio u pravu

Nije tacno reci da je Zoran Djindjic, preminuli srpski premijer, ubijen samo zbog Haskog tribunala. Ali je ispravno reci da je njegova upornost da uhapsi Milosevica i ostale i isporuci ih u Hag bila vazan faktor koji je doveo do njegovog ubistva. Dok je, sa jedne strane, kriminalna grupa koja je izvrsila atentat velikim dijelom bila motivisana uvjerenjem da ce Djindjic odlucno djelovati protiv njih, sa druge strane, imamo cinjenicu da je covjek koji je povukao okidac rekao da je uradio to zbog toga sto mu je receno “da ce nas on sve poslati u Hag.” Stavise, pobuna i bijes Crvenih beretki u novembru 2001. godine izazvani su cinjenicom da su, ne znajuci to, uhapsili dva haska optuzenika po naredjenju vlade. Ta pobuna koja je prijetila da ugrozi demokratsku vladu Srbije u mnogo sirem obimu nego sto je vecina ljudi shvatala, ugusena je tek kada je Djindjic, natjeran na taj postupak, odobrio, kako se ispostavilo, pogubne ustupke Legiji i ostalima, ustupke koji su ga kasnije progonili i koji su ugrozavali stabilnost zemlje i njen put ka demokratskoj tranziciji. Zoran je bio duboko svjestan opasnosti koje nosi suprotstavljanje nacionalizmu i kriminalu, kao i nacina na koji se oni spajaju i podrzavaju jedno drugo. U jednom od prvih razgovora koji smo vodili nakon pada Milosevica u oktobru 2000.godine, on je iznio svoj optimalni scenario za Srbiju: u toku dvije godine, medjunarodna zajednica bi trebalo da obezbjedi znacajnu podrsku rastu ekonomije, ali da se u isto vrijeme uzdrzi od pokretanja politicki osjetljivih pitanja kao sto je Kosovo ili saradnja sa sudom u Hagu. On je tvrdio da se Srbi opredjeljuju za ulazak u tri vrlo slicne grupe: jedna visoko nacionalisticka i u potpunosti nerekonstruisana; druga demokratska sa teznjama da se krece ka Evropi i treca kriticna grupa u sredini koja se odaziva zovu truba nacionalistickih pjesama, ali sposobna za pozitivne korake. Njegov cilj je bio da usmjeri ovu srednju grupu ka demokratskom pravcu i smatrao je da je rjesenje problema ekonomski prosperitet. Znao je, ipak, da clanovi njegove koalicije imaju radikalno drugacije stavove u vezi sa Kosovom i specijalnim sudom i da bi se, ako bi uskoro doslo do suocavanja sa ovim pitanjima, koalicija raspala i njegove sanse da promijeni mentalitet srpskog birackog tijela bile bi unistene.

Naravno da je bio u pravu. Nije bilo moguce dati Srbiji dvije godine da nadje rjesenje za tako kriticne probleme kao sto je situacija na Kosovu i neslaganje po pitanju suda za ratne zlocine. I kada je doslo do hapsenja i, kasnije, isporucenja Milosevica u Hag, koalicija DOS se zaista nepovratno raspala. A Zoran Djindjic je ubijen. Popularnost ultra desnicarske Radikalne stranke Srbije u starom sastavu naglo je porasla i to velikim dijelom na osnovu neprestanih kontroverzi u vezi sa Medjunarodnim krivicnim sudom i sada ova partija prijeti da preuzme kontrolu nad vladom. U medjuvremenu, neispunjeni zahtjevi ovoga suda i dalje stvaraju prepreke na putu Srbije ka integracijama u evroatlantske strukture.

Sud u Hagu posjeduje veliki uticaj i na politicku scenu u Hrvatskoj gdje su se smjenjivale jedna vlada za drugom, a sve su morale da se bore sa silama nacionalizma i bijesom koji se radjao svaki put kada bi bila iznijeta nova optuznica. Neuspjeh Hrvatske da uhapsi generala Anta Gotovinu usporio je njeno priblizavanje Evropskoj zajednici. Dragocjeno vrijeme i energija koje je moglo i trebalo da bude potroseno na ubrzanje procesa tranzicije, ulozeno je na rjesavanje problema vezanih za Hag. U isto vrijeme, u objema zemljama, kao i u cijeloj regiji, odrzava se misljenje da je specijalni sud za ratne zlocine politicki pristrasan i nepravedan zbog cega je njegova popularnost veoma opala.

Da li je postojao drugaciji put?

Vjerujem da su se stvari mogli drugacije odvijati. Vazno je reci da nijedna od demokratski izabranih vlada na ovom podrucju nije ulozila ozbiljan napor da razdvoji patriotizam i potrebu istrazivanja ratnih zlocina. Ratni zlocinci i njihove pristalice dobile su dozvolu da se ogrnu drzavnom zastavom i na taj nacin se odbrane od optuzbi za pocinjena djela. Vlade su se opredjelile za privlacan laksi put i okrivile zapad za “jak pritisak” da se optuzeni predaju Haskom sudu. Ovo je imalo veoma kontraproduktivan efekat. Ne samo sto se stekao utisak da se optuzenici “prodaju” za inostranu pomoc, vec je stvorena i slika nesposobnih vlada koje nemaju volju da podrze princip suprotstavljanja stranom pritisku. Rezultat ovog neuspjeha i konstruktivne analize dogadjaja od proslih 15 godina je generacija mladih ljudi koji su vjerovatno veoma daleko iza svojih roditelja kada se govori o pravom znanju i razumijevanju stvari. Ovo je los znak za buducnost i pomirenje uopste.

Takodje vjerujem da se politika americkog kongresa da, nakon hapsenja i izrucenja Milosevica sudu u Hagu, i dalje uslovljava pomoc Srbiji dok se ne postigne potpuna saradnja sa haskim tribunalom za ratne zlocine, konacno pokazala kao kontraproduktivna. Svjedoci smo da je broj haskih optuzenika porastao, a ovakva politika je ozivjela nacionalizam u Srbiji i otezala funkcionisanje demokratski izabranih vlada. Realnost je da su sve metode asistiranja kreirane da pomognu demokratsku tranziciju u Srbiji. Ukinuti njih, sto je sada uradjeno zbog nedovoljno saradnje sa tribunalom, znacilo bi naskoditi vlastitom interesu. Zbog ovoga je jako antiamericko raspolozenje, nastalo devedesetih godina, i dalje prisutno na ovim prostorima.

Politika uskracivanja pristupa Partnerstvu za mir sve dok Mladic ne bude uhapsen je takodje negativna u svojoj nepopustljivosti. Kretanje vojske Srbije ka NATO organizaciji i evroatlanskim strukturama je u interesu citavog regiona. Ono sto je trebalo da uradimo jeste da pratimo Evropu i proglasimo saradnju sa Haskim sudom za prioritet i uslov za clanstvo u evroatlanskim strukturama, a NE da je direktno vezemo za trenutnu pomoc ili prijem u Partnerstvo za mir.

Medjunarodni krivicni sud je sam svojim ponasanjem i procedurama koje je sprovodio uveliko smanjio svoju sposobnost da donese pravdu i pomirenje u region. Agresivno i arogantno drzanje glavne tuziteljke, Karle del Ponte, osnazilo je nacionalisticke snage i dovelo u pitanje rad demokratskih vlada. Ona je uz to svakom politicaru otezala saradjivanje sa specijalnim sudom. Cinjenica da je prosle godine dobila novi mandat, uprkos njenom proslom radu i uprkos sugestijama onih koji su iz prve ruke vidjeli rezultate tog rada, potvrdjuje postojanje visokog nivoa ignorisanja stete koju ona rutinski nanosi demokratskim vladama i politickoj stabilnosti na ovom podrucju.

Medjutim, osnovni problem sa haskim sudom je suptilniji. Kao institucija, trebalo je da uzme u obzir nacin na koji ce je posmatrati pravni strucnjaci, zapadne zemlje koje su je ustanovile i obezbjedile neophodna finansijska sredstva i, konacno, ljudi koji zive u ovoj oblasti. Smatram da haski sud nije dovoljno osmislio metode koje bi efikasno pokazale ljudima u ovom regionu da se pravda sprovodi. Njegovi cinovnici su se oprijedjelili za sljedece zakonske postupke i procedure koje ce zadovoljiti legaliste, ali koje su imale suprotan ucinak na njegovu efikasnost. Evo nekoliko primjera:
– Skoro sve optuznice trebalo je isporuciti dvije godine po zavrsetku ratova u svim relevantnim podrucjima. Umjesto toga, specijalni sud vec deset godina podize nove optuznice koje svakog puta razgore nacionalisticke emocije koje je tako tesko suzbiti.
– Proces sudjenja morao bi biti ubrzan. Postoji rizik da ce se sudjenje Milosevicu zbog svoje duzine pretvoriti u farsu. Optuzeni ce mozda umrijeti prije nego presuda bude donesena.
– Trebalo je posvetiti vise paznje optuzbama za “odgovornost u vojnom komandovanju”. Svako u regionu zna da grafikoni koji opisuju linije odgovornosti imaju malo slicnosti sa stvarnim komandovanjem i kontrolom. Oslanjajuci se previse na ovaj koncept, tribunal ne samo da je doprinio smanjenju javne podrske za svoje akcije, vec je takodje propustio da podigne optuznice za neke od pravih ratnih zlocinaca koji sada vjerovatno nikada nece biti dovedeni pred lice pravde.
– Trebalo je kreirati program koji bi pomogao da se dosegnu zrtve iz ovih oblasti kako bi se stvorila osnova podrske i takodje osiguralo privodjenje bar nekih ratnih zlocinaca, a lokalni sudovi su morali biti angazovani u vecoj mjeri kako bi se pripremili da preuzmu zadatak suda u Hagu kada se bude priblizio kraj njegovog funkcionisanja.

Sta uraditi sada?

Posljednje optuzbe Medjunarodnog krivicnog suda trebalo bi da budu podignute krajem ove godine. Ostalo je jos da se uhapse preostali bjegunci i sprovedu zakonske procedure sudjenja i zalbi. Srbija i Hrvatska ce se potom suociti sa izazovom sudjenja novim zlocincima, a moguce je da ce preuzeti na sebe neke od okrivljenih protiv kojih je optuznica podignuta u Hagu. Moj savjet pomenutim vladama je da razmisle veoma pazljivo prije nego prihvate bilo koji od haskih “slucajeva” (narocito onih koji se bave “odgovornoscu u vojnom komandovanju”), zato sto ce pritisak sa svih strana biti vrlo jak. Do toga trenutka, obrazujte vase gradjane po pitanju razlikovanja ratnog zlocina i patriotizma. I konacno, bez obzira na neke od gresaka haske procedure i, mozda, neke njene nepravedne aspekte, jedini izbor za vlade u ovom regionu jeste da u potpunosti prihvate optuznice i i izadju u susret zahtjevima za informacijama i svjedocima. Odbaciti ovo znacilo bi ugroziti dobrobit svih u zemlji. Na kraju, moram istaci veoma interesantnu cinjenicu da pojedinci koji su odbili da se predaju i koji se nalaze u bjekstvu izgleda ne brinu o ogromnoj steti koju njihovi postupci nanose zemljama, iako tvrde da su patriote.

Vilijem MONTGOMERI
Republika