Piše: Srećko Pulig

Američki marksist, urednik časopisa Monthly Review John Bellamy Foster – i ne samo on – postavlja pitanje otkuda ovaj rast iracionalnosti u mišljenju i djelovanju intelektualaca i teoretičara. I to ne samo na ekstremnoj desnici već u svim sferama teorijske proizvodnje. Geopolitička nestabilnost, činjenica da smo sve izraženije prepušteni valovima događaja koji premještaju fokus javnosti s jednog mjesta na drugo, kao da zahtijeva jednaku brzinu teorijske proizvodnje i novih i novih konceptualizacija.

Ne mari se za to što u političkim događajima nema toliko kvalitativne novosti da bi zahtijevali neku potpuno novu teoriju i da situacija ne bi mogla biti označena i nekim “starim” pojmovima.

Primjeri se svakodnevno množe. Uzmimo jednu pomodnu tezu koja tvrdi da više ne živimo u kapitalizmu, već u tehnološkom feudalizmu. Pojam je popularizirao Yanis Varoufakis u svojoj knjizi “Tehnofeudalizam: Što je ubilo kapitalizam”. Reći da ta provokacija nema utemeljenje u marksizmu ima smisla iako autor za sebe ionako tvrdi da je on “nepredvidivi marksist”. A u čemu je ta njegova “nepredvidivost”?

Pa u tezi da najprije treba urediti kapitalizam, a tek onda možemo razmišljati o nekakvom socijalizmu. A kako Varoufakis zamišlja taj uređeni kapitalizam? Pa uglavnom kao onaj iz njegovih tzv. zlatnih godina u Evropi i SAD-u, između 1950-ih i 1970-ih godina.

No da to nije bilo nikakvo zlatno razdoblje za sve opominju kritičari naklonjeni globalnom jugu, napominjući da je za taj dio svijeta to bilo vrijeme ratova i borbe protiv imperijalizma. Uza svu inače vrijednu kritiku, kaže Bellamy Foster, Varoufakisova pozicija podsjeća na onu evrokomunista sredinom prošlog stoljeća, koja je i tada bila zakašnjela jer se atmosfera u Evropi već bila okrenula od svake mogućnosti nekog evropskog socijalizma.

Pa u kakvom svijetu još uvijek živimo? Ili je neznanje o njemu tako veliko da možemo samo improvizirati u teoriji iz dana u dan? Foster drži da treba i dalje krenuti od teorije o monopolnom kapitalizmu, kako su je izložili još Paul A. Baran i Paul Sweezy u knjizi “Monopolni kapital”, izdanoj još 1966. godine, baš u Monthly Review Pressu, a tri godine kasnije prevedenoj i u nas u izdanju zagrebačke Stvarnosti.

Koliko god se svijet u međuvremenu promijenio – nabujali mjehur financijalizacije, mjere štednje itd. – osnovne teze knjige i dalje stoje. Imperijalizam je trenutni, ako ne i najviši stadij kapitalizma, a njegov osnovni oblik je monopolni kapitalizam. To najjednostavnije znači da je globalni kapital sklon stvaranju monopola, a ne razvijanju nekakvog navodno slobodnog tržišta.

Dugo vremena trajala je ideologija neoliberalne globalizacije, kojoj je, kažu neki, došao kraj. Razlog nije samo u Trumpovim carinama, kojima se on poigrava na dnevnoj bazi, već u činjenici da u ideologiju neoliberalne globalizacije navodno više nitko ne vjeruje. Jer je u ideji globalizacije postojao i oblik nagovora, dobrovoljnog pristanka onoga na koga se globalizacija odnosi. Sada je ostala samo prisila. Dakle, pogrešno je reći da je neoliberalna globalizacija ukinuta – ona je samo za neke postala neželjeni način igre u međunarodnim odnosima.

Ako i treba unositi inovacije u stare teorije, to ne znači da su one za svoje vrijeme bile pogrešne, pa ni da su sasvim pogrešne i danas. Ako je još Lenjin spojio teoriju o imperijalizmu s onom o monopolima, nema razloga da mi sve to naprosto napustimo. Imperijalizam se promijenio od Lenjinova vremena, kada je označavao suparništvo velikih sila u ovladavanju poznatim svijetom.

Nakon Drugog svjetskog rata, imperijalizam je postao ono što smo donedavno označavali kao kolektivni imperijalizam. A to znači da je SAD, kao jedina svjetska supersila nakon raspada SSSR-a, predvodio, a ostale zapadne države su ga na tom imperijalističkom putu slijedile. Je li danas drugačije, otkako je Trump bacio oko i na Evropu? Ili je još rano govoriti da će se zapadnoevropske države geopolitički osamostaliti? Njemačka to najavljuje, no od veće brige za vlastitu obranu do protjerivanja američkih vojnih baza iz Njemačke dug je put.

Izrazimo to drugim terminima. Rasprostranjena je naprimjer teorija da se svijet od unipolarnog, sa SAD-om kao jedinim predvodnikom, mijenja u multipolarni, ako ne i bipolarni, u kome se za prevlast natječu SAD i Kina. Međutim, koliko vojnih baza širom svijeta i koliku vojnu prisutnost – a neki navode u čak 120 država – ima SAD, a koliku Kina? Je li ekonomska prisutnost Kine u Africi i Južnoj Americi dovoljna da govorimo o kineskom imperijalizmu? Jer, za razliku od SAD-a i EU-a, Kina državama u kojima ima utjecaj ne govori u kojem smjeru se one moraju politički razvijati. Dok se to za Zapad, što god taj izraz još značio, ne može reći.

Još jedna konceptualizacija govori o novom hladnom ratu. I opet se postavlja pitanje tko bi, kako i protiv koga zamrznuo odnose do razine da se može govoriti o hladnom ratu? Na kakve blokove je podijeljen današnji svijet? A ako pak mislimo na rivalstvo SAD-a i Kine, možemo li zamisliti SAD a da ne ulazimo u priču o visokoj tehnologiji ili robi široke potrošnje koja zadovoljava potrebe širokih masa? Ako se svijet i dijeli na blokove, ta podjela još nije dospjela do hladnog rata među njima.

Nije sasvim neumjesno pitanje nismo li mi ipak pred svjetskim sukobom. Ili je on već započeo? Drugim riječima, nije li počeo treći svjetski rat? Puno je popularnih teorija, npr. u anarhizmu, da gledamo započinjanje četvrtog svjetskog rata. Jer, za one koji su htjeli vidjeti, treći se već dogodio, baš u onim “zlatnim” vremenima između 1945. i 1991. godine. Jer kada se zbroje svi lokalni sukobi, u tome vremenu navodnog blagostanja bačeno je više bombi npr. na Vijetnam negoli na zemlje vinovnice Drugog svjetskog rata.

Kako bilo, jedno je sigurno: ni ovaj put nitko neće objaviti da započinje svjetski rat. Tako je bilo i u povijesna dva. Ono što mi danas zovemo Prvim i Drugim svjetskim ratom u realnom vremenu svoga događanja nije se tako zvalo. Još 1941. za angloamerički svijet Hitler je bio malo neuračunljivi konzervativac, ali s naše strane obrane kapitalizma.

Tek kad su SAD i Velika Britanija odlučile ući u rat, počela je demonizacija Hitlera i fašista u kolokvijalnom smislu riječi. Razvio se diskurs da je Hitler napao našu civilizaciju. Danas se sa drugih pozicija napada neke države kao nepripadajuće civiliziranom svijetu te ih se kao takve smatra “legitimnim” metama napada. “Civilizacionizam” opet postaje politička kategorija.

Što su bili svjetski ratovi, gdje i koliko su trajali, očito je konvencija općeprihvaćena nakon samih ratnih događaja. Zašto ne vjerovati da će tako biti i ovaj put ako sukoba svjetskih razmjera bude? Pitanje je samo hoće li u novim ratovima biti dovoljno jasnih pobjednika, da kao takvi pišu povijest.

Ratovi su danas obesmišljeni do mjere u kojoj ih nitko ne može dobiti, pa onda na neki način ni izgubiti. Odlazak američkog imperija s vodeće pozicije u svijetu očito je “prisilno slijetanje” u koje uvlači sve nas. A to, ma koliko sada ne izgledalo tako, nije nužno. Biti drugom zemljom na svijetu nije najveća zamisliva katastrofa. Ako si ju sami ne priredite.

Teorija može biti samo teoretizacija prakse. A kada se praksa čini totalno nestabilnom, nije čudo da i teorija izbacuje lozinke dana. Svijet smo “preteoretizirali”, ali zbog nemoći velikih teorija da zahvate političku praksu, u onom smislu da bi ju mijenjale.

Digitalizacija je učinila da izgleda kao da svaki teoretičar od formata sjedi pred svojim kompjuterom i cijele dane priča – danas su to podcasti, sutra tko zna što. Neki govore da se razvilo nešto kao teorijska industrija, u kojoj ljevica vodi važnu riječ. A opet se ne možemo otarasiti osjećaja nemoći. Jer, potrebno je da teorija stremi istini konkretnog. Ali i da tzv. realna politika ima uho za teoriju. A to se ne događa.

Portal Novosti