Ohrabrujuce je cuti Dzevada Karahasana kako saljivim tonom tvrdi da je spreman “svadjati se dok jedno od nas ne padne od umora” ne bi li odbranio svoje uverenje da je Srbija u Evropi

Piše: Danas

Ohrabrujuce je cuti Dzevada Karahasana kako saljivim tonom tvrdi da je spreman “svadjati se dok jedno od nas ne padne od umora” ne bi li odbranio svoje uverenje da je Srbija u Evropi, a njena kultura neodvojiv deo evropskog kulturnog polja – “mada ja stvarno volim sto Srbija cuva vizantijsko nasledje i svoju otvorenost ka Orijentu”.

Dobrom piscu je lako poverovati, a Karahasan medju koricama svojih knjiga nosi pregrst razloga za to; poslednji u nizu, ogleda se u Knjizevnoj nagradi za evropsko razumevanje, urucenoj na prolecnom festivalu knjige u Lajpcigu krajem marta ove godine. Ne samo “Knjigu vrtova”, kojoj su na lajpciskom festivalu ispevani hvalospevi, vec citav svoj opus – ocenio je ziri – Dzevad Karahasan temelji na snazi tolerancije i umecu dijaloga. Autora “Istocnog divana” (Nagrada za jugoslovenski roman godine 1990), kritika i citaoci nemackog govornog podrucja usvojili su gotovo kao svog pisca, na nemacki – ali i druge svetske jezike – prevedeni su mnogi naslovi njegovih romana, zbirki prica i eseja. “Dnevnik selidbe”, pisan u prvoj godini ubijanja Sarajeva sa okolnih brda, proglasen je knjigom godine u Evropi (nagrada “Sarl Vijon”, 1995. u Parizu) te politickom knjigom godine (nagrada “Bruno Krajski”, 1995. u Becu). Nosilac Medjunarodne nagrade za interkulturni dijalog (1997) i Herderove nagrade (1999), Dzevad Karahasan je profesor istorije drame i teatra na Akademiji scenskih umjetnosti sarajevskog Univerziteta, i gostujuci profesor i lektor na austrijskim i nemackim univerzitetima.

– Tvrdim da mi Evropu razumijemo bolje nego oni zato sto smo na granici – kaze u razgovoru za Danas Dzevad Karahasan, koji je ovih dana prisustvovao promociji beogradskog izdanja svog romana “Sara i Serafina” (Forum pisaca). – Evropa od francuske revolucije naovamo zivi u uvjerenju da je nacionalna drzava jedna jako dobra stvar, i da je optimalan okvir za kulturni identitet upravo nacija. Sad odjednom shvacaju da je nacionalna drzava u stvari jedna vrsta pseudo-morfoze, kako bi rekao Spengler, jedna neslavna i glupa epizoda u dugoj historiji drzave. I dok nastaje taj politicki konstrukt koji se zove Evropska unija, ljudi shvacaju da ne mogu napraviti dobru i stabilnu politicku konstrukciju, ako ona ne postaje i kulturnom konstrukcijom. U to smo se mi u Jugoslaviji jako dobro uvjerili. Drzava koja je bila sjajna ideja, dva puta je neslavno propala zbog toga sto je nismo uspjeli uspostaviti kao kulturnu cinjenicu. U Zapadnoj Evropi sad panicno nastoje da tu pametnu i duhovitu politicku konstrukciju ispune kulturnim sadrzajem, kako se ne bi rasula. Opsjednuti su pitanjem kako biti Evropljanin, “evropski unijat”, ne prestajuci biti Austrijanac, Bavarac, Lombardijac… Sve se to naravno moze, treba samo imati na umu da onog momenta kad se u kulturnoj sferi pokusa nametnuti logika ili-ili, neko u stvari priprema opaku zamku.

Muslimani koji cine najveci procenat emigranata u Evropi i dalje su, cini se, “slabo mesto”, pitanje na koje Evropa nema odgovor. Lako je istovremeno biti Evropljanin i Francuz, ali kako se moze biti musliman i Evropljanin a da se niko ne odrice svojih specificnosti? Islamska kultura kao da je u Evropi osudjena na dva stereotipa – ili je “poevropljena”, sekularizovana, ili je izvor ekstremnog verskog fundamentalizma. Podela je zapecacena opstim ratom protiv terorizma, “ili ste sa nama ili protiv nas”, i gotovo da je zabranjeno secanje na doba kada je islam, jednom prilikom u istoriji, sacuvao Evropi njeno nasledje.

– Tako je, stalno se zaboravlja da je Mediteran kolijevka evropske kulture, odnosno citave zapadne kulture i tu mozete mirno dodati i Sjevernu Ameriku, a Mediteran ukljucuje i Sjevernu Afriku koja je Rim hranila zitom. Zaboravlja se da je islamska kultura, hvala vam za napomenu, Zapadu sacuvala kompletno helensko naslijedje, zaboravlja se da je Rajmundus Lulus (franjevacki filozof iz 13. veka, prim. aut) ucio arapski da bi mogao citati Aristotela. Zaboravlja se da Toma Akvinski kad pise filozof velikim slovom misli na Aristotela, a kad pise “Komentator” misli na Ibn Rusda, kojeg u Zapadnoj Evropi zovu Averoes. Jos uvijek je u Evropi u prilicnoj mjeri moguce biti musliman, jer jos uvijek i u Francuskoj i u Njemackoj i u Austriji odlicno funkcioniraju mehanizmi demokratske zastite i tolerancije.

Napisao sam u jednom eseju kako mi ne pada na um odredjivati se prema teroristickim napadima i ogradjivati se od njih, jer mi ne pada na um svesti svoju osobu na bilo koju pripadnost. Ja sam ono sto preostane nakon sto se pobroje sve forme moje pripadnosti, i ako bih pristao da me se svodi na neku od tih pripadnosti, poceli bi mi konacno ispostavljati racune za sva krivo parkirana auta koja su Bosanci krivo parkirali, za sve ukradene knjige koje su ukrali muslimani, za sve neplacene racune u hotelima iz kojih su pobjegli eks-Jugoslaveni. Aman, znate li vi koliko ja pripadnosti imam!

Nazalost i u Zapadnoj Evropi sve su glasniji razni fundamentalisti i konzervativci, koji vjeruju da ce sadrzajem najlakse popunit okvir Evropske unije ako ga najpre suze. Zbog toga politicka klima postaje sve losija, jer naravno da suzavanje ne pomaze… Najlakse je neku grupu homogenizirati, okupiti, ako joj ponudite neprijatelja. To funkcionira, i kada ne bude niti jednog jedinog muslimana u Beogradu, kao sto nema vise ni Bajrakli dzamije, opet ce funkcionirati onako kako u onim dijelovima Evrope u kojima uopce vise nema Zidova antisemitizam i dalje pali… Vazno je ponudit neprijatelja. Jedna od komponenti nastanka Evrope kao politickog identiteta bio je otpor prema islamu, potiskivanje Arapa sa Iberskog poluotoka, otpor Turcima na Balkanskom poluotoku…

Bogacenje preko kolonija…

– Naravno! I jako je zanimljivo da je antiislamska histerija u Zapadnoj Evropi bila mnogo jaca pocetkom 19. stoljeca nego u 16. stoljecu, zato sto je trebalo ljude pripremiti na osvajanje Severne Afrike i Arapskog poluotoka. I sada, kad treba valjda nanovo uspostaviti kontrolu nad naftom, siri se ta histerija.

Kriticari vase delo opisuju terminom “poetika granica”. U roman “Sara i Serafina” smestili ste jedan mali esej o otvaranju vrata, izveden iz profesorove pomisli da nikad u zivotu nije usao na tako potpuno otvorena vrata, misleci na dobrodoslicu u opsednutom i bombardovanom Sarajevu. To su granice o kojima govorite, ne drzavne vec granice privatnih domovina?

– Krasno, volim to pitanje! Jednom sam cuo primjedbu da je naslov mog romana “Istocni divan” u biti pleonazam, jer jer se “divan” ionako uvijek vodi na istoku, i da bi bilo mnogo tacnije govoriti o zapadnom divanu. Taj se naslov, naravno, odnosi na Getea, na njegov “Zapadno-istocni divan” – jer knjige, kao i ljudi, zive jedna s drugom, jedna protiv druge, jedna uz drugu – ali mene nije zanimao toliko dijalog Istoka i Zapada, granica izmedju, recimo, islamskog i krscanskog svijeta, mene su zanimale podjele granica unutar islamskog svijeta, odnos ortodoksije i heterodoksije, odnosno ortodoksije i mistike unutar islamskog svijeta, zanimala me je granica izmedju perzijske i arapske kulture, zanimala me je granica izmedju zenskog i muskog. Nikad nisam uspio prihvatiti pojednostavljujuce generalizacije u kojima se jedno drustvo promatra kao homogena cjelina.

Sta se to desilo na Balkanu da smo poverovali da mozemo stati u jednu grupu, svako sa svoje strane? U Srbiji je pruzena aklamativna podrska politici koja mulja sa granicama i finim medjuljudskim razlikama, pristali smo da svu svoju drugost u sebi zaboravimo i prihvatimo taj degradirajuci najmanji zajednicki imenitelj. Kako se covek vraca sebi posle takvog ponizenja?

– Bojim se da ljudi tesko podnose slobodu i odgovornost. Precesto se ljudi nalaze u potrazi za nekim ko bi preuzeo odgovornost umjesto njih, ko bi ih lisio slobode. Da li se to dogadja tako sto delegiramo odgovornost i svoju slobodu na svetu partiju, ili na milu nam naciju, ili uzvisenu potrosnju, firmu… k vragu, ne znam, ali znam otkako se bavim ljudima uvijek se iznova uvjeravam kako velika vecina ljudi ne zna sta bi sa sobom, sa svojom slobodom i svojom odgovornoscu.

U jednom ste tekstu kritikovali nerazumevanje Evrope za Bosnu, ostar ste kriticar vlada vodecih zemalja u svetu. Da li je tesko balansirati izmedju antiglobalizma i antinacionalizma?

– Nazalost jeste. Imao sam cast svojim govorom otvoriti jedan od najvaznijih festivala opere, i tada sam govorio upravo o tome problemu, kako su neki ljudi povjerovali da se ekstremnim nacionalizmom moze suprotstaviti ekonomskom totalitarizmu, globalizmu, zovite ga kako hocete. Kao da se kuga najefikasnije lijeci kolerom, ma hajte lijepo vas molim. A pitanje je izlazite li vi u setnju ili hocete da vas neko vodi gdje mu padne na pamet. Ne mislim da je porobljenost sovinista u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni, gora ili bolja od porobljenosti nesretnika koji su obolili od bolesti kupovanja ili nesretnika koji ozbiljno vjeruju da pripadaju firmi u kojoj rade. Te porobljenosti su jednako opake.

Jezik je izdrzljiviji od nase gluposti

Jezik na kom razgovaramo, nista manje razumljivo nego pre raspada zajednicke drzave, danas ima tri imena i oznacava se skracenicom koja podseca na skracenicu jedne engleske psovke. Kojim jezikom vi govorite, kojim pisete?

– Jednom prilikom, 1993. godine posjetio sam profesora Katicica, tada sefa becke Slavistike, i upitao ga s kojeg se jezika sada prevode moje knjige. Da budem iskren, prije rata sam taj jezik naprosto zvao “nas jezik”. Kolega Katicic mi je tada citirao Vatroslava Jagica, svog velikog prethodnika sefa Slavistike na beckom Univerzitetu s kraja 19. stoljeca, koji je rekao “Gospodo, bosanski jezik je realnost”. Ja sam njegovo misljenje usvojio, i poceo svoj jezik nazivati bosanski, ako imam posla sa strancima, a ako imam posla sa Juznim Slavenima ja ga i dalje zovem “nas jezik”. Ja ne znam od kojeg se stupnja leksicke, morfoloske, sintaksicke razlike pocinju proizvoditi dva razlicita jezika, a do kojeg stupnja su u pitanju naprosto razliciti idiomi, ali kao zanatlija koji radi u jeziku osjecam da mi svi govorimo i dalje jedan jezik. Duboko vjerujem da ce se sve ove intervencije, sav ovaj silni trud da se proizvedu cetiri razlicita jezika u relativno bliskoj buducnosti pokazati besmislicom, da je jezik siri i dublji, konacno mudriji i izdrzljiviji od nase gluposti. Problemi s jezikom kod nas su zapravo mentalne prirode, jedno vrijeme je zajednicki jezik bio ono sto je nas Bosance odvajalo od vas Srba, da parafraziram Karla Krausa. To je vrijeme kad je rijec “biblioteka” za mene bila Vjecnica u pozaru a za vas zgrada ugodna, tiha u koju se ide po knjige, kad je rijec “dijete” za svakog covjeka u Sarajevu znacila paniku, prekinut dah, a za vas je znacila upravo dijete. Nadam se da su ta vrijemena, u kojima se zajednicki jezik dijelio i sluzio nam za proizvodnju nesporazuma, prosla i da cemo se sad prema jeziku poceti odnosit onako kako jezik to zasluzuje. Zahvaljujuci jeziku ja se ne osjecam cak ni kao emigrant, granice moje domovine ne poklapaju se sa politickim granicama koje prelazim. Izmedju slavenskog juga i germanskog sjevera lezi jedna, izmedju ostalih, i granica psovki, granica koja dijeli prostor genitalne psovke od prostora digestivne psovke. To su prave granice, koje odredjuju i razlike kako se gleda lijepa zena, kako se navija za fudbalski klub, kako se svadja sa drskim vozacem…

Milica Jovanovic
Danas