Referendum nije ratovanje za teritorije, surovost i nasilje, vec civilizovan nacin odlucivanja, kaze generalni sekretar Matice crnogorske

Piše: Marko Spadijer

Generalni sekretar Matice crnogorske Marko Spadijer

Vrijeme eksperimenta sa drzavnom zajednicom u kojoj sada zivimo istice, a nije donijelo napredak u bilo kom pogledu. Prema tome, svaka odgovorna politika mora se pripremati za odluke koje treba donijeti. To je racionalno, ekonomsko, politicko i kulturno rezonovanje o izboru solucija za jedan kolektiv. Taj kolektiv je drzava Crna Gora, jedina koju imamo, onakva kakva je, sa svim protivrjecnostima, kaze Marko Spadijer, generalni sekretar Matice crnogorske.

– Sestotinapedeset hiljada ljudi dijeli jedinstven zivotni prostor. To nije jato ptica koja je tu slucajno doletjelo, vec povezana ljudska zajednica duboko ukorijenjena i sudbinski vezana za taj prostor. Medjutim, iako udisemo isti vazduh, gledamo isti pejzaz, idemo istim cestama, ucimo iste skole, bastinimo istu tradiciju, jedemo slicnu hranu, imamo slicne porodicne probleme, slicno se odijevamo, ponasamo se kao graditelji Vavilonske kule – ne mozemo da nadjemo zajednicki jezik, istice Spadijer.

– Pod ovim suncem Mediterana razvile su se mnoge civilizacije, a mi ne umijemo da organizujemo zivot dostojan covjeka. Ako ne budemo prosirili dimenzije slobode i svojih identiteta iznad i izvan plemenskih, nacionalnih i vjerskih, zivjecemo izolovani kao nekad, standardom nasih predaka, daleko od svake srece, prosperiteta i kulture, a nasa ce se djeca radije nastanjivati bilo gdje po svijetu nego ovdje, ocjenjuje Spadijer.

– Ponekad se cini da na svoju zemlju ne gledamo kao na drzavu ciju su slobodu tolike generacije platile zivotom. Namece se pitanje da li su sve bitke koje su vodili Crnogorci, kroz istoriju, i sve njihove zrtve, bile uzaludne. Makar to djelovalo pateticno, valja reci da nemamo pravo na toliki zaborav i ravnodusnost. Moramo njegovati svijest o vremenu i bremenu koje nam je dopalo. Konacno, moramo vratiti ideale… Ako u strukturi naroda kojima je Crna Gora domovina, nema onog gena koji cuva i proizvodi zajednicke ideale, ljubav, uzajamno postovanje i toleranciju, onda je ideja suverenosti prazna, smatra Spadijer.

– Ta ideja je bila ziva i jaka, ali zbog okolnosti u kojima se odvijao nas politicki zivot, ona je potisnuta. Sada se vraca na glavnu scenu. Pitanje drzavnog statusa Crne Gore daleko je iznad partijskih nagodbi, njihovih domena i moci. To je pitanje svih gradjana i ovoj je generaciji palo u dio da o tome odluci u narednih godinu – dvije, mozda jedini put u ovom vijeku, naglasava Spadijer.

– U posljednjih petnasetak godina postizani su razni konsenzusi. Pocetkom devedesetih sluzbena Crna Gora je bila djavolov segrt u krvavom zapletu jugoslovenske krize i zbog toga nije smjela da prihvati ponudu Evrope da postane suverena drzava. Jedan ratni referendum i Ustav dali su legitimitet hegemonizmu Srbije i zakovali Crnu Goru kao taoca srpskih velikodrzavnih aspiracija. Tada je demokratska i antiratna Crna Gora ostala u manjini. Krajem devedesetih dio vladajuce oligarhije okrece se nacionalnim interesima i otima nadleznosti u mnogim oblastima. Taj stepen suvereniteta Crne Gore legitimisan je Beogradskim sporazumom, sklepana je nova drzavna zajednica i definitivna odluka odlozena za tri godine, podsjeca Spadijer.

– Srecni narodi na referendumu odlucuju o ekonomskim, ekoloskim ili monetarnim pitanjima, a mi smo prinudjeni da na taj nacin legitimisemo pravo na postojanje. To je ponizavajuca pozicija u koju smo dosli sto svojom voljom, sto diktatom mocnih. Referendum i samoopredjeljenje, kao univerzalno pravo naroda nastoje da Crnoj Gori onemoguci mnogi u Evropi, Srbiji i samoj Crnoj Gori. Evropa i velike sile nijesu uvazavale prava Crnogoraca i cak su ih grubo ignorisale, kada su odlucivale, prema mjeri svojih intersa, o drzavnim zajednicama na Balkanu. Pouzdane prijatelje i postovanje u svijetu nemaju poslusnici, vec oni koji vode principijelnu politiku i zastupaju nacionalne interse. Mnogo je vaznija sreca jednog crnogorskog djeteta, nego politicka karijera nekog briselskog birokrate. Gradjani Crne Gore imaju pravo da se izjasne da li se u svojoj zemlji osjecaju kao domaci ili kao stranci, da li imaju svoje osjecanje nacionalnog ponosa ili pristaju da ih patriotizmu poducavaju pravoslavni fundamentalisti, istice Spadijer.

– Referendum nije ratovanje za teritorije, surovost i nasilje, vec civilizovan nacin odlucivanja. Demokratskim sredstvima u miru, bez tenzija i trezveno. Za taj posao nijesu potrebni savjetnici sa strane. To jedino mi mozemo, sami. Treba sve uraditi da to bude po pravilima, fer i demokratski. Svima koji zele da se uvjere u ispravnost izjasnjavanja na referendumu treba sirom otvoriti vrata. To je legitimni i demokratski put da se utvrdi nacionalni konsenzus. Volju izrazenu na referendumu duzni smo da postujemo. Siguran sam da ce je postovati i drugi. Mislim da treba okupiti sve sto dijeli ideal ili prakticnu ideju o Crnoj Gori kao suverenoj drzavi, kako bismo mogli svoje argumente slobodno i jasno saopstavati i pripremiti se za dan kada ce se o tome odlucivati na referendumu, kaze Spadijer.

– Ne treba davati lazna obecanja da ce sa suverenoscu nestati problemi, vec stvarati svijest o slozenoj borbi za izgradnju standarda i institucija po mjeri gradjana. Crna Gora, kao stara drzava, mora preuzeti odgovornost i naci vitalnost da osmisli buducnost i stvori uslove za zivot i slobodno stvaralastvo svojih gradjana. Ona na taj nacin ne bi ostala provincija, vec bi se siroko otvorila za susjede i cio svijet, a svoje parce podneblja i kulture njegovala i ponudila Evropi kao razlicitost, naglasava Spadijer.

– Referendum za suverenost Crne Gore predstavlja se kao bauk i zavjera uperena protiv Srbije. U evropskom kontekstu, crnogorska i srpska drzavna samostlanost ne mogu ugroziti polozaj Srba u Crnoj Gori ili Crnogoraca u Srbiji. Naprotiv. Medjutim, nema mogucnosti da, u zajednici sa Srbijom, Crna Gora moze biti ravnopravna, jer se tome protivi ne samo iskustvo, nego i zdrav razum. Razdvajanje Srbije i Crne Gore znaci postovanje pojedinacnog interesa i specificnih puteva u modernizaciju. Ako tu odgovornost nijesu spremne da preuzmu, onda one, ni zajedno ni pojedinacno, nikad nece biti ni evropske, niti demokratske drzave, ocjenjuje Spadijer.

Gorko iskustvo

– Ideoloska i emocionalna struktura iz rata za srpske zemlje ostala je da zivi iza demokratskih fasada. Konsolidovane su snage protivnika crnogorskog suvereniteta. Dok god je rasprostranjena svijest da Haski sud nije reciklaza balkanskog politickog otpada, vec lavra mucenika, ciju politiku nastavljaju da slijede, ne moze se ocekivati konstruktivan politicki dijalog. Oni koji se zalazu za zajednicku drzavu, temelje svoja ubjedjenja na zastiti srpstva i pravoslavlja u Crnoj Gori i mazohisticki osporavaju crnogorsku nacionalnu i drzavnu individualnost. Da nemamo gorko iskustvo sa okrutnoscu srpskog hegemonizma u odnosu na Crnu Goru u trajanju vise od jednog vijeka, mogla bi se razumjeti dosta rasprostranjena odanost Srbiji, jednog broja Crnogoraca. Njihovo pravo na licno nacionalno osjecanje i politicko ubjedjenje dobija prizvuk kalkulacije, jer je sluzenje srpskim interesima na stetu Crne Gore, uvijek bilo isplativo, kaze Spadijer.

Pobjeda