U pokusaju da pobjegne bar nakratko od politike, sto danas sve vise lici na stoglavu azdaju koja prije ili kasnije prijeti da nas dokrajci, obican gradjanin Srpske s pravom se nalazi u dubokoj nedoumici, gdje naci malo smiraja za svoju, politikom iscrpljenu i siromastvom napacenu dusu

Piše: Pero Simic

U pokusaju da pobjegne bar nakratko od politike, sto danas sve vise lici na stoglavu azdaju koja prije ili kasnije prijeti da nas dokrajci, obican gradjanin Srpske s pravom se nalazi u dubokoj nedoumici, gdje naci malo smiraja za svoju, politikom iscrpljenu i siromastvom napacenu dusu.

Ako izuzmemo alkohol, nasu prirucnu disciplinu za kratko bjezanje od surove stvarnosti, onda je kultura bez sumnje istinski lijek koji bi takvom gradjaninu Srpske, cini mi se propisao svaki vidjeniji vidar ljudskih dusa na ovome svijetu.

Oni imalo upuceniji ce potvrditi, nakon ovlas izvrsenog uvida u nase duhovne potrebe, da smo toliko zarozali da su nam potrebni visestruki kulturni tretmani. Jedino bi tako donekle mogli ozivjeti pomalo vec otupjela osjecanja i izvidati oziljke koje nam ostavlja ova nakaradna politika kojom nas svakodnevno zagadjuju.

Posten da budem, nismo mi bez kulture i kulturnih manifestacija i sadrzaja. Uglavnom istinska kultura je u rukama entuzijasta sirom Srpske koji se snalaze kako znaju i umiju i koliko im dzepovi sponzora dozvoljavaju. Negdje to poguraju i opstine, udruzenja, a pred izbore (ne)kulturom se rasipaju i same stranke koje svojim pristalicama i simpatizerima nude predizborne cjelovecernje i poluvecernje muzicke “premijere” rumeno debelih i silikonskih turbo-folk umjetnica.

Pod parolom: “Voli to nas narod”, tad se narodu izmiksa i podastire sve i politika i erotika i muzika. Da je prisustvovao nevidjenom spoju politicke i estradne pornografije, zbunjeni gradjanin vidi tek drugi dan, kad se probudi isprazniji nego sto je bio, sa jos vise otupjelim osjecanjima. A kulture nigdje ni za lijek!

Naravno ima tu primjera za pohvalu, poput malobrojnih pozorista kod nas, zatim kulturno-umjetnickih drustava, izvanrednih horova, kompozitora, solista, instrumentalista, reditelja, slikara, vajara, pjesnika, pisaca i drugih. Sav taj kvalitet koga ipak nose pomenuti, isklesan je skoro iskljucivo njihovim entuzijazmom, bez nedostajece logistike, koju uglavnom ne pruza ni sredina u kojoj rade, a o Republici da i ne govorimo. Kako se onda boriti protiv kulturnih surogata koji ovdje i te kako dominiraju?

Posebna prica je invazija (citaj tezga) novokomponovanih “umjetnika” iz Srbije i Crne Gore. Kao pasionirani ljubitelji geografije, nema grada i sela sirom Srpske, a sada i Federacije, gdje ispod satora nisu razbacivali svoj “umjetnicki” talenat. U zemlji kao sto je ova, gdje su glavonje iz vlasti devalvirale sve sto vrijedi, ne cudi da je izvjesna debelguza Seka Aleksic idol nezanemarivom broju mladih i starih. Tako se, dobro uhranjene bebi bifovske obline doticne i slicnih estradnih debelguza, u nedostatku istinskih mjerila vrijednosti, ovdje proglasavaju za idealne mjere, a njena karnevalska oskudna i drecava odjeca posljednjim krikom mode.

Da smo prava drzava pod hitno bi trebali formirati stab za zastitu mladih od tolike kolicine primitivizma i neukusa. O nekim elektronskim medijima koji su fabrike tog neukusa pricacemo drugi put.

Prica za sebe su i pohodi drugorazrednih i trecerazrednih glumaca, komicara i trupa na nase prostore koji su za sve te estradne mesetare postala, obecana zemlja. S nabrzinu sklepanim predstavama za dva ili tru glumca i uz stolicu i sto kao scenografiju, bicete izlozeni socnim psovkama i to je to. Te predstave bez ikakve price, dramaturgije, postavljaju se vrlo lako po zadruznim domovima, autobuskim i zeljeznickim stanicama, holovima osnovnih i srednjih skola i memljivim bioskopskim salama. Od ujutro do uvece odrzi se i po pet sest predstava. Vazna je lova. A narod! Valjda su zadovoljni?!

Zanimljivo je da pred takvom invazijom primitivizma narod nema ko da brani, jer se ovdje ne vodi nikakva kulturna politika. Zato nije cudo sto po pitanju kulture izgledamo pomalo zapusten narod. Ruku na srce ima kulturnih manifestacija i dogadjaja koji zavredjuju paznju javnosti, prije svega, kvalitetom kulturne ponude, ali ih je malo, a potrebe su i te kako vece za ozdravljenje naseg duha. Jedan takav primjer su i “Banjalucke letne igre”, u organizaciji Srpskog kulturnog centra. Posebno su bile zanimljive prve dvije godine.

Posljednje dvije godine, ova najznacajnija ljetna kulturna manifestacija kod nas, izgubila je na zanimljivosti, svjezini i dobila pomalo bledunjav sjaj. Svake godine gostuju skoro isti umjetnici. Ne zelim da dovodim u pitanje njihov kvalitet, ali cini mi se da se banjolucka publika zasitila Biljane Krstic, Jovana Maljokovica, Vlatka Stefanovskog, “Legendi” i slicnih. Posebno ce ostati nejasno neuspjesno petodnevno prenosenje “Banjaluckih letnih igara” u Beograd gdje nisu naisli na interesovanje tamosnje javnosti. A kako i bi kada je vecina ucesnika ljetnih igara bila iz Beograda, a ne iz Banje Luke i Republike Srpske.

Ocigledno da bi ovu znacajnu manifestaciju trebalo prepustiti novim, mladim i kreativnijim snagama kojih u Banjoj Luci ima. Banja Luka bi se mogla uostalom ugledati i na Sarajevo koje je ovog ljeta bilo prepuno kulturnih dogadjaja sa aktuelnim avangardnim umjetnicima.
Na kraju jedan savjet. Posto bauk primitivizma i neukusa kruzi Srpskom, oduprite mu se na sve nacine, a najprije kulturnim nokautom.

NEZAVISNE NOVINE