Piše: Ružica Ljubičić
U Palestini 1987. godine narod je ustao protiv desetljeća nepravde, okupacije i stalnog straha. Prva intifada (1987.–1993.) predstavljala je glasni vapaj za slobodom i dostojanstvom. U tom pokretu žene su imale ključnu, iako često nevidljivu, ulogu. Bila su to strašna vremena. Roditelji su strahovali da njihova djeca neće moći ići u školu bez zvuka cionističkih pucnjeva te da će se njihove bilježnice vraćati kući uprljane krvlju. Sama riječ intifada (ar. انتفاضة) znači „otresanje“ ili „ustajanje“, što označava čin odbacivanja tereta koji guši tijelo i dostojanstvo. Ustanak je započeo u prosincu 1987. godine u Gazi, neposredno nakon pogibije četvorice palestinskih radnika u sudaru s izraelskim vojnim vozilom (Barber, 2001).
U ovom kontekstu tisuće Palestinki odlučile su se aktivno uključiti u otpor, djelujući kao organizatorice, učiteljice, medicinske volonterke i prosvjednice. Mnoge su pritom uhićene, zatvarane i izložene brutalnom nasilju. Njihove priče rijetko su se našle u službenim zapisima (Martin, 2011). Stoga ovaj tekst nastoji ispričati njihovu stranu priče, pokazujući kako su žene doživjele Prvu intifadu. Bez ženskog otpora povijest Prve intifade ostaje nepotpuna, a istina o borbi za slobodnu Palestinu nedorečena.
Palestinke kao srce i žila kucavica otpora
Često smo navikli na stereotipe o životu žena na Bliskom istoku, koje ih prikazuju kao pasivne, obespravljene i marginalizirane. Prikazane su u limbu između onoga što „smiju“ ili „ne smiju“ činiti. Prva intifada donijela je drugačiju sliku. Ustanak je otvorio prostor za žene da preuzmu važne uloge u borbi za slobodu i dostojanstvo, probijajući dotadašnje barijere.
Ženske organizacije postale su srce otpora protiv izraelske okupacije. One nisu bile pasivne promatračice, već aktivne članice mreže podrške i hrabrosti, povezane zajedničkim ciljem oslobađanja palestinskog naroda i jačanja položaja žena u društvu. U tim turbulentnim vremenima izlazile su na ulice, organizirale prosvjede, bacale kamenje, postavljale barikade te dijelile hranu i odjeću selima i kampovima pod opsadom. Također su održavale nastavu u improviziranim školama i pružale medicinsku pomoć. Svaka od njih riskirala je vlastiti život za veće dobro.
Središnji simbol i poziv na djelovanje bila je poruka izdanog letka ženskih odbora:
Naše herojske žene, majke mučenika, zatvorenih i ranjenih, njihove supruge, sestre i djevojke. Svim palestinskim ženama u kampovima, selima i gradovima koje su ujedinjene u svojim borbama i političkoj konfrontaciji s represijom i terorom… neka naše aktivnosti sudjeluju u popularnim odborima u četvrtima, gradovima, selima i kampovima. Neka sudjeluju u stvaranju programa za promicanje intifade i podršku našem čvrstom narodu. Neka naše radnice sudjeluju u sindikatima i organiziraju se kao radnice; i korak po korak ćemo postići pobjedu… (Hiltermann, 1998).
Iako su djelovale unutar različitih političkih mreža, sve su se ujedinile oko zajedničkog cilja – slobode Palestine. Njihova predanost pokazuje da žene, unatoč rizicima i društvenim ograničenjima, mogu koordinirati akcije, prevladati razlike i postati stvarna snaga zajedničke borbe (Cohoon, 2014). Među najaktivnijim organizacijama bile su Unija odbora za rad žena (WWC, kasnije FPWAC, osnovana 1978.), Unija palestinskih odbora radnica (UPWWC, osnovana 1978.), Unija odbora za socijalni rad žena (WCSW, osnovana 1981.) i Unija palestinskih ženskih odbora (UPWC, osnovana 1981.).
Hrabra aktivistica i majka Naila
Jedna od najhrabrijih bila je Naila Ayesh, studentica i aktivistica iz Gaze. Kada je 1986. uhićena trudna, nitko od obitelji i prijatelja nije znao gdje se nalazi, a izraelske vlasti tvrdile su da nije u njihovoj pritvorskoj nadležnosti. Nakon dana provedenih u pritvoru i mučenja, izgubila je dijete. Ipak, Ayesh se vratila aktivizmu: organizirala je prosvjede, štrajkove, podzemne učionice, građanske klinike i „vrtove pobjede“, te koordinirala distribuciju letaka i komunikaciju podzemnog vodstva.
Dokumentarni film Naila and the Uprising (2017) prikazuje njezinu nevjerojatnu hrabrost i ulogu u Prvoj intifadi kroz prizmu osobnog života. Film pokazuje kako je Naila nosila sina Majda sa sobom dok je noću distribuirala tajne poruke i koordinirala aktivnosti pokreta, unatoč stalnoj opasnosti od uhićenja. Kada je njezin suprug deportiran, ostala je sama podizati dijete i istovremeno održavati vitalnu ulogu u ustanku.
Film također smješta njezinu osobnu priču u širi kontekst ustanka: mjeseci intifade bili su ispunjeni neizvjesnošću i opasnostima, ali ženski pokret postigao je stvarne rezultate – aktivistice su zauzele mjesto u palestinskoj delegaciji s više ženskog predstavništva nego ijedna druga stranka u povijesti palestinskih pregovora. Ayesh objašnjava da su žene često preuzimale ključne uloge u pokretu jer su bile manje nadzirane od muškaraca, što im je omogućavalo učinkovitije organiziranje otpora. Ona također ističe da je međusobna podrška i solidarnost među ženama, posebno u zatvorskim iskustvima, bila ključna za očuvanje njihove snage i ljudskosti.
Uzori djevojčicama
Borbe Palestinki imale su dalekosežan odjek, ne samo u otporu, nego i u osnaživanju brojnih djevojčica. Jedna palestinska tinejdžerka opisala je kako su žene u njezinoj okolini postale inspiracija za mlade: „U svom društvu vidim nekoliko vrlo snažnih žena koje zaslužuju poštovanje, ne zbog svog izgleda, nego zbog onoga što jesu […] Njihovo prisustvo među nama jača moju vjeru u same sebe“ (Harb, 1999: 1039–1041). Njen iskaz pokazuje da su žene intifade svojim primjerom širile osjećaj samopouzdanja i mogućnosti djelovanja, ne samo među vršnjacima nego i unutar cijelih zajednica.
Promjene su se osjetile i u svakodnevnom životu. Jedna Palestinka prisjetila se: „Prije intifade nijedna djevojka nije smjela sama hodati ulicama. Sada se vraćam kući i poslije deset sati navečer“ (Gluck, 1995: 8). Ustanak je proširio prostor za slobodu kretanja i građanske aktivnosti žena, a društvena percepcija ženskog učešća počela je evoluirati kroz aktivizam i otpor.
Žene su sudjelovale iz svih slojeva društva, od ruralnih radnica i urbane srednje klase do studentica i tinejdžerica, uključujući se u javne prosvjede i demonstracije. Ustanak im je omogućio da kroče stazama revolucije kroz organizaciju zajednica, pružanje medicinske pomoći i u nekim slučajevima izravnu borbu protiv izraelskih cionističkih snaga.
Bogato naslijeđe
Žene Prve intifade pokazale su da otpor može biti i žensko vodstvo protkano svakodnevnom hrabrošću i brigom za zajednicu. Podučavale su djecu u improviziranim školama, dijelile hranu i lijekove, organizirale prosvjede i postavljale barikade, često znajući da svaka odluka može značiti zatvor, mučenje ili gubitak voljenih. Ipak, mediji su često zatvarali oči pred njihovom hrabrošću. Zapadni narativi favorizirali su priče o nasilju i fundamentalizmu dok su ženski otpor i organizacijske sposobnosti ostali nevidljivi, prikriveni iza stereotipa o pasivnosti žena.
Danas njihov primjer još glasnije odjekuje. Aktivistice, novinarke i borkinje za ljudska prava širom svijeta mogu učiti iz njihove predanosti, iz sposobnosti da se organiziraju, pomažu i bore čak i kada su opasnosti genocida svuda oko njih. Žene Prve intifade pokazuju da hrabrost, solidarnost i upornost ne samo da mijenja društvo, već i oblikuju povijest ostavljajući nasljedstvo koje nadahnjuje generacije djevojčica koje dolaze.
Izvori korišteni u tekstu:
Bacha, J. (Director). (2017). Naila and the Uprising [Film]. Just Vision.
Barber, B. K. (2001), Political violence, social integration, and youth functioning: Palestinian youth from the intifada’, Journal of Community Psychology, 29. 259–280.
Cohoon, M. M. (2014). Palestinian women of the Intifada: The women’s committees, 1987–1988 (University Honors Thesis, Portland State University). PDXScholar. Dostupno na https://pdxscholar.library.pdx.edu/honorstheses/ stranici pristupljeno 11. 2. 2025.
Gluck, S. B. (1995), ‘Palestinian women: gender politics and nationalism’,Journal of Palestine Studies, 24. 5–15.
Harb, S. A. (1999), ‘Notes from a Palestinian girl’, Signs, 20. 1039–1041.
Hiltermann, J. R. (1998). The women’s movement during the uprising. S. Sabbagh (ur.), Palestinian women of Gaza and West Bank (str. 41–52). Bloomington, IN: Indiana University dostupno na Press. http://hdl.handle.net/2027/heb.04742.0001.001 stranici pristupljeno 10. 2. 2025.
Martin, J. D. (2011). Palestinian women, the western press and the first intifada. Journal of Arab & Muslim Media Research, 4(1), 95–112. dostupno na https://doi.org/10.1386/jammr.4.1.95_1 stranici pristupljeno 10. 2. 2025.
0 Comments