Crna Gora treba da zaboravi na referendum. To kaze “beli mag” Lav Gersman, ali i predsjedavajuci Savjeta ministara Evropske unije Bernard Bot

Piše: Andrej Nikolaidis

Crna Gora treba da zaboravi na referendum. To kaze “beli mag” Lav Gersman, ali i predsjedavajuci Savjeta ministara Evropske unije Bernard Bot. Visoki evropski i visoki srbijanski madjionicarski funkcioner imaju i zapanjujuce slicnu elaboraciju. Lav Gersman veli: “Ukoliko u Srbiju 2005. ne dodje kruna, Crna Gora ce se vrlo brzo odvojiti i to ce biti njen kraj kao relativno velike i ponosne zemlje. U roku od tri-cetiri godine od tada Albanci sa istoka i Hrvati sa zapada oduzece joj ogroman deo obale. Bice pretnji S. Stefanu i pravoslavnim spomenicima”. Drugim rijecima: domino efekat, kojega se boji i Bernard Bot. On kaze da EU najvecu paznju posvecuje stabilnosti regiona i ne zeli njegovo rasparcavanje. Bot i Gersman se, obojica iz razloga stabilnosti u regionu, zalazu za zajednicku drzavu Crne Gore i Srbije.

Kada EU vodi spoljnu politiku koja se u dlaku poklapa sa bulaznjenjem “belih magova”, je li pretjerivanje tu politiku nazvati idiotskom? Posto sarlatanska, zbog slicnosti sa Gersmanovom doktrinom, svakako jeste.

Nije pretjerivanje, ali jeste naivno: kao i svako izjednacavanje pokvarenosti i gluposti. Evropska unija prema Crnoj Gori vodi kolonijalnu politiku, u svojoj najboljoj tradiciji. U medjuvremenu smo, pretpostavljam, shvatili: nema nijedne demokratske tekovine, nijednog prava i slobode koji nece biti suspendovani i oduzeti nam, samo ukoliko to Evropska unija smatra probitacnim. Africke, azijske ili balkanske kolonije – posve je svejedno: matrica njihovog ponasanja prema rubnom i Drugom ostaje eksploatatorska, nadmena i represivna. Demokratija je kao takozvana istinska ljubav: bicete povrijedjeni samo ako vjerujete u nju.

Pravo pitanje za nas u Crnoj Gori glasi: zasto EU smatra da nam moze ukinuti osnovno demokratsko pravo, ono na referendum? Odgovor je neugodan, ali jedini moguci: zato sto Crna Gora nije entitet, nego teritorija. Odgovori uvijek leze pred nama, kao smece kraj puta – no ko se jos time zeli baviti? Razlog je isti za sva ponizenja koja nam se dogadjaju: za aktere na politickoj sceni kojih se kao gradjani stidimo, za to sto jedan od lidera opozicije poziva Evropsku uniju da ne ulaze u njegovu zemlju, za to sto festivali kulture u Crnoj Gori ovoga ljeta izgledaju isto kao oni 1993, napokon za to sto nam EU bez ikakvog pravnog, politickog ili moralnog legitimiteta odrice pravo na drzavu, ali jos vaznije, i demokratske procedure – time i demokratiju, jer ona i nije drugo do postovanje zbira procedura. Sve je to moguce zato sto Crna Gora nema identitet i, sljedstveno tome, nema ponos.

Na jednom od televizijskih kanala prje svega godinu-dvije prikazana je emisija u kojoj je reporter seljane iz Kuca, rodnog mjesta crnogorskog mita o cojstvu i junastvu, upitao hoce li se Crna Gora odvojiti od Srbije. Casni domacin je kao iz topa odgovorio: dje da se odvojimo, mi bez Srbije nemamo ljeba da jedemo. Tu, u slici covjeka koji sjedeci na prijestolju crnogorske junacke tradicije priznaje da ne moze sam sebe da prehrani, te mu je stoga nuzna Srbija, kao hranilac, zavrsava svaka prica o ponosu. Bice ili etnos, svejedno, koji zivot podesava prema uvjerenju da je nesposoban da sam prezivi, ispod je linije ponosa onoliko koliko je Titanik ispod povrsine mora. Nista ne moze biti vise ponizavajuce od priznanja takve vrste nesposobnosti da se – postoji.

Prostor naseljen individuama koje na taj nacin razmisljaju nema svojstva: on je teritorija, zbir kvadratnih kilometara, prazni prostor kojim se upravlja iz mjesta gdje identiteta i ponosa ima – iz mjesta gdje zive ljudi koji sami obezbjedjuju vlastitu egzistenciju.

Od Ulcinja do Herceg Novog, svakog ljeta, Crna Gora dokazuje da nije vise od praznog prostora. Tada dolaze turisti, i Crne Gore nestaje. Oni sobom donose sve svoje: od rostilja do albanskih i srpskih folk zvijeda, albanskih i srpskih sajmova knjiga, selektora i pjesnika. Crna Gora je samo izlaz na more, teritorija bez svojstava koju dosljaci u ljetnjim mjesecima pune vlastitim identitetom. Na crnogorskim kafanskim terasama ima svega osim crnogorske muzike, na meniju svega osim crnogorskih jela, na festivalima svih osim crnogorskih umjetnika. Turisti ovdje ne dolaze da upoznaju kulturu, obicaje, identitet Crne Gore. Oni dolaze da udju u more. Samo njega ne donose sa sobom. Prodjite crnogorskim primorjem, s kraja na kraj, i upoznacete albansku i srpsku kulturu. Ali nemoguca je misija pokusaj da strancu prstom pokazete na ono sto tvori crnogorski identitet.

Na Divljem zapadu imali su obicaj da sarlatane, ljude poput Lava Gersamana ili putujucih “eksperata” Evropske unije umacu u katran, potom uvaljaju u perje. To je. pokazalo se, dobar recept za stvaranje drzave – Ameriku danas mozete da mrzite, ali ne i negirate. Crna Gora tradicionalno njeguje drugaciju praksu: ona sarlatane, poput Scepana malog, priznaje za careve. Ali katran i perje, dakako, nisu dostatni za drzavu. Sve je zalud ako nema identiteta i pripadajuceg mu ponosa.

MONITOR