Bivsi predsjednik SDP Zarko Rakcevic objasnjava kako su utanacena dugovanja KAP-a prema Glenkoru, Vektri i Standard banci

Piše: Vijesti

Bivsi predsjednik SDP Zarko Rakcevic objasnjava kako su utanacena dugovanja KAP-a prema Glenkoru, Vektri i Standard banci

Bivsi predsjednik Socijaldemokratske Vlade Zarko Rakcevic u intervjuu “Vijestima” iznio je stav da bi trebalo preispitati duznicko-povjerilacke i komercijalne odnose Kombinata aluminijuma, sa jedne i kompanija Vektra i Glenkor i Standard banke sa druge strane. On je ponovio tvrdnju da, dok je obavljao funkciju predsjednika SDP , ugovor o reprogramu duga KAP-a zbog protivljenja SDP-a nije verifikovan na sjednici vlade, pa je nelegitman i nelegalan.

– Postoji niz ugovora, uglavnom sa najvecim povjeriocima, kojima je napravljena steta Crnoj Gori. O periodu do “98. godine ne bih govorio, jer vjerujem da ce to mnogo bolje mogu uraditi ljudi iz jedinstvenog DPS-a, koji su tada odluci-vali. Oni mogu obrazloziti zasto i ko je u doba jedinstvenog DPS-a omogucio da primarnu emisiju dinara ne koristi KAP, nego firme posrednici, kao i to po kojim cijenama su kupovani repromaterijali i rezervni djelovi, a po kojim cijenama i kome je prodavan aluminijum u uslovima hiperinflacije…

Kako je bilo moguce da se potpise ugovor o upravljanju sa Glenkorom , a da taj dokument nije odobrila Vlada?

– Ono sto se desilo “98 godine je u najmanju ruku cudno, a primjer su i ugovori o kupovini stanova i poslovnog prostora u toruglu Vlada, KAP i Vektra.

Ugovori o kupoprodaji stanova i poslovnog prostora, kao i aneksi potpisani su 1996. godine u doba jedinstvenog DPS-a. Ugovor je vrijedio 50.197.793 maraka, a u dva navrata obavljena je cesija izmedju KAP-a, Vektre i Vlade vrijedna vise od 20 miliona dolara. Vlada je u sustini svoja potrazivanja prema KAP ustupila Vektri. Sve bi to bilo lijepo, ali da li su stanovi i poslovni prostor bili prioritet Vlade u ovakvoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji. Jos teze je pitanje koliko je te 1996. na trzistu na najboljim lokacijama u gradu bila cijena stanova i poslovnog prostora. Odgovorno tvrdim da je bilo najmanje od 30 do 50 odsto niza od ugovorenih 4.000 maraka po metru. Zbog cega je cio posao dat kao informacija na Vladi skoro dvije godine kasnije, 1998. godine. To nije bio jedini slucaj da se prvo zavrsi posao i onda se pokusava verifikovati na Vladi.

Koji su to poslovi u kojima su clanovi Vlade dovodjeni pred svrseni cin. Kako to da kao predsjednik SDP-a koja je bila koalicioni partner nijeste bili upoznati?

– Isti slucaj bio je i ugovor sa Glenkorom. Godine 1998, dok sam bio predsjednik SDP potpisan je ugovor o menadzmentu sa Glenkorom, 7. oktobra. Niko iz SDP-a i Narodne stranke ko je bio u Vladi, nije imao pojma o tome. Mi smo informisani o tome nekoliko dana kasnije i 20. oktobra smo uputili pismo tadasnjem premijeru Filipu Vujanovicu. Organizovan je zajednicki sastanak 6. novembra na kome su bili predstavnici Vlade iz SDP-a, ja kao predsjednik partije i ljudi iz DPS-a. Dakle, ponovo ista prica. Posao sa zavrsi, potpise sve sto treba i onda se trazi odobrenje. Po nama je bilo problematicno da se bez tendera preda Glenkoru menadzment. Tada su i medjunarodni savjetnici insistirali na tenderu.

Sta je sadrzao ugovor sa Glenkorom?

– U tom ugovoru o upravljanju vrlo jasno stoji da je Glenkor duzan da u roku od 90 dana ponudi biznis plan. Taj biznis plan nikada nije napravljen. Covjek kada trazi kredit za samozaposljavanja od 6.000 eura, mora predati biznis plan. Nikad nije predat izvjestaj o efektima upravljanja sto je bila polugodisnja obaveza.

Glenkoru je dato da pripremi reprogram dugova i da modernizuje KAP. Obecanih 25 miliona dolara nije ulozeno u modernizaciju nego je prema podacima “Artur Andersena” 10 miliona dolara iskorsceno da se otplati KAP-ov dug prema Vektri.

Neko je u ime, a bez odluke Vlade, dao garancije sto je kao i kod reprograma iz 2001. godine suprotno Zakonu o zaduzivanju iz 1991 godine. U clanu 3 tog zakona jasno stoji da Vlada odlucuje o zaduzivanju Republike i davanju garancija do 10 miliona dolara, a preko tog iznosa neophodno je donijeti odluku u parlamentu.

Glenkor je dobijao kamatu, sto je normalno. Ali, da li je normalno da Glenkor pored milion eura godisnje za menadzment dobije ekskluzivno pravo za kupovinu aluminijuma po diskontnim cijenama.

Potpisana su dva stetna ugovora. Prvi, ugovor o kupovini aluminijuma od 16.12.1998. u kome se Glenkoru garantuje da ce kupiti 160 hiljada tona aluminijuma ili 77 odsto od ukupne godisnje proizvodnje sa popustom od 80 do 120 dolara po toni. Na 160 hiljada tona, uz prosjecni diskont od 100 dolara, to je zarada od 16 miliona dolara. Tokom rasprave se culo da na to treba dodati i premiju od 80 dolara po toni.

Drugi komercijalni ugovor sa Glenkorom napravljen je 26. juna 2000. godine i u pitanju bilo 200 hiljada tona aluminijuma koji je izlazio iz Crne Gore bukvalno kao trupci, a zanemarivali su se preradjivacki kapaciteti. Glenkor je takvim ugovorima scepao KAP i Crnu Goru za vrat. Diskonti su manji, oko 50 dolara, ali Glenkor ovaj put kupuje aluminijum na FOB i ima i manje transportne troskove.

Glenkor je za dvije i po godine izvukao mnogo, a dug nije smanjen vec povecan na 36,3 miliona dolara.

Kako to da, pored ugovora o menadzmentu nijeste znali za ugovor o reprogramu duga?

Ponovo se bez znanja SDP-a 27. aprila 2001. godine potpisuje ugovor o reprogramu dugova izmedju KAP-a i povjerilaca. Po ustaljenom mehanizmu potpise se reprogram dugova i to dolazi kao informacija na Vladu. Mi kazemo da smo apsolutno nezadovoljni i odbacujemo informaciju i takav predlog reprograma. SDP to ne prihvata na Vladi nego trazi javnu raspravu. Predlog reprograma ministri iz SDP-a dobijaju svega nekoliko casova prije sjednice Vlade, na kojoj je trebao biti usvojen. Medjutim, potpuno mimo poslovnika o radu Vlade i Zakona, garanciju u ime Vlade neko je ocigledno ipak potpisao. Osnovno pitanje ko je imao pravo da mimo zakona da vladinu garanciju za aranzman koji je u tom casu bio 126 miliona dolara.

Kada je potpisan ugovor sa Glenkorom, ukupni dug KAP-a bio je oko 200 miliona dolara. Dug KAP-a od tada je porastao na 240 miliona dolara,a Glenkor nije postovao ugovorne obaveze. Zato kazem da su to stetni ugovori. Uprkos povoljnim cijenama struje i boksita, KAP je tonuo, a povjerioci su cijedili citavi repro lanac i povecavali svoja potrazivanja.

Sta je sporno u ugovoru o reprogramu duga?

Sporno je i tajnovita, nelegitimna i nelegalna procedura i sam sadrzaj. Glenkor, Vektra i Standard banka su maksimalno zasticeni i Vlada se obavezuje da obezbijedi punu podredjenost domacih povjerilaca prilikom placanja glavnice i kamate. Kad se izmire ova tri povjerioca mozemo da govorimo o zadovoljavanju potreba i dugova prema Elektroprivredi, Jugopetrolu, Boksitima, Luci Bar , Zeljeznici. Medju domacim povjeriocima napravljena je razlika u tretmanu, klasifikaciji i subordinaciji vracanja dugova, predvidjena je i razlicita sudska nadleznost. Vektra je prebacena u inostrane povjerioce. Neko je potpisom bukvalno Crnoj Gori stavio kamen oko vrata.

Izmedju ostalog, pored glavnice i kamate koje se po ovom dokumentu cementiraju bez ispitivanja osnova nastanka, prihvata se obaveza da 22,5 odsto neto prihoda od KAP-ove privatizacije bude isplaceno u kesu glavnim kreditorima.

Uz to, u ovom casu dugovi KAP su preko 283 miliona dolara. U odnosu na prvi ugovor sa Glenkorom dug je porastao za vise od 80 miliona. Kako je moguce da su ugovori dobri ,da je upravljanje dobro, da KAP propada, sa sobom vuce Elektroprivredu i Boksite, a da glavnim povjeriocima permanentno raste dug.

Problem u privatizaciji Kombinata aluminijuma su i buduci odnosi sa Elektroprivredom

Jedno kratko vracanje u proslosti. Recimo, 2003. godine EPCG je KAP-u fakturisala milijardu i 903 miliona kilovat casova puta 2,216 euro centi, odnosno 47,59 miliona eura, a KAP je platio dva dolarska centa po kilovatu, sto znaci oko 30 miliona eura. Razlika je preko 17 miliona eura koliko je Vlada subvencionisala, odnosno koliko se prelilo iz sistema EP, gradjana i drugih preduzeca ka KAP-u, odnosno povjeriocima.

Predlaze se da 2005,2006,2007 i 2008. godine KAP placa milijardu i 204 miliona kilovat casova po 0,02044 eura, a 2009. i 2010. KAP-u treba obezbijediti godisnje po 903 miliona kilovat casova. Crna Gora nema tu struju, nego ce je uvoziti, a ona na granici danas kosta 32 eura megavat, plus prenos i drugi troskovi. Gubitak Elektroprivrede, koji ce biti prevaljen na druge potrosace bice minimalno oko 70 do 80 miliona eura do 2010.

Gubitak ce snositi gradjani Crne Gore kroz vece racune za struju i vece poreze. I u ovom slucaju se analize medjunarodnih eksperata koriste selektivno. Postoje medjunarodni eksperti koji se nijesu slagali sa ovakvim pristupom, a oglasila se i Evropska agencija za rekonstrukciju koja je protiv takvog pristupa. Frontier ekonomik predlaze trzisne odnose i nabavku uvozne elektricne energije. KAP i njihov menadzment su nagovjestavali da oni mogu jeftinije da nadju elektricnu energiju. Izvolite, pa na trzistu kupite struju, nemojte ocekivati da se dopunskih 70-80 miliona eura u narednom periodu prelije iz Elektroprivrede ka novim ili starim vlasnicima Kombinata aluminijuma. Predlozeni pristup je u suprotnosti sa Zakonom o energetici.

Kakvo je Vase misljenje o nacrtu strategija privatizacije KAP-a o kojoj se vodila javna rasprava?

Ponekad mislim da javnost Crne Gore nije svjesna kako se prodajom KAP-a opredjeljuje, ne samo ekonomska, nego i politicka buducnost Crne Gore. Ko bude kontrolisao KAP i imao koncesije nad Rudnicima boksita imace nevjerovatnu moc.

Za mene je ono sto je ponudjeno kao rjesenje i dalje lose. Strategija krajnje problematicna, ne samo zbog netransparentnosti, nego i samim sadrzajem. Zaista je cudno da se pocne posao, a da se ne daju osnovni elementi i procjena koliko ce to da kosta Crnu Goru. Kaze se saniranje eko-sistema, a ne kaze se koliko ce da kosta.

Nemoguce je da se u strategiji na ovakav nacin tretira pitanje boksita. Ko je taj ko moze da olako preda rezerve boksita koje se procjenjuju minimalno na 23 miliona tona, a neki upozoravaju da su realna nalazista boksita u Crnoj Gori 120 miliona tona? Crna Gora se pretvara u sirovinsku bazu.

Misljenje inostranih eksperata uzima se u obzir samo kada ide u prilog pojedincima. Zasto se preskace cinjenica na strani 51. dijagnostickog izvjestaja, koji prethodi staregiji privatizacije gdje se govori o zamjeni duga konvertibilnim obveznicama i o pregovorima o otpisu dugova glavnih povjerilaca? Zasto toga nema ako se strategija privatizacije bazira na dijagnostickom izvjestaju? Zasto je izbacena opcija programiranog stecaja? Zasto u strategiji privatizacije nema, za razliku od dijagnostickog izvjestaja, osvrt na ugovor sa Anotekom oko anoda za KAP? Zasto se sva prica oko racionalizacije troskova proizvodnje svodi na nizu cijenu struje i na to da treba ici u modernizaciju? Ako je smisao modernizacije izmedju ostalog i smanjenje troskova proizvodnje zasto je sa firmom Anotek sa Djevicanskih ostrva sklopljen ugovor po kome anode u toni aluminijuma ucestvuju za 100 dolara vise nego sto je berzanska cijena (CRU STRATEGIES). Gdje to ima da ulozite 15 ili 19 miliona BOT sistemom i prema BNP medjunarodnom savjetniku izvlacite ulog i jos 105 miliona dolara razlike u cijeni anoda za sedam godina? Zasto se selektivno koristi informacija iz dijagnostickog izvjestaja da ce novi vlasnik moci da inicira plan otpustanja radnika poslije godinu dana?

VIJESTI