Piše: Pascal Lottaz

Sankcije Evropske unije protiv sopstvenih građana i stanovnika predstavljaju strašan razvoj prema totalitarnijoj budućnosti. Njihova ekstralegalna priroda je ono što im daje snagu. Pokušaj objašnjenja.

Mnogima od nas u sferi alternativnih medija došlo je kao šok kada je Evropska unija 15. decembra stavila cijenjenog analitičara, političkog komentatora i bivšeg pukovnika švajcarske vojske Jacquesa Bauda na svoju listu sankcija protiv Rusije. On je bio jedan od nekoliko novo sankcionisanih pojedinaca (uz, na primjer, popularnog francuskog novinara Xaviera Moreaua). Baud je već drugi Švajcarac koji je sankcionisan. U junu 2025. Evropska unija je objavila da će Nathalie Yamb, švajcarsko-kamerunska aktivistkinja protiv neokolonijalizma, biti sankcionisana.

Biti na listi sankcija EU je razarajući događaj za pogođene osobe, posebno ako žive u zemlji EU ili u blisko povezanoj državi poput Švajcarske, Norveške ili Ujedinjenog Kraljevstva. To znači da će banke zamrznuti njihove račune, kreditne kompanije otkazati njihove kartice, ne smiju sklapati ugovore sa kompanijama ili privatnim licima povezanim sa EU, a nijedno preduzeće u EU ne smije imati poslovne odnose s njima – što teoretski sprečava čak i kupovinu hljeba i drugih životnih potreba. Mnoge međunarodne kompanije će otkazati sve svoje usluge njima, uključujući provajdere pošte, društvene mreže itd. Čak i švajcarske banke zamrzavaju ili otkazuju račune iz straha da bi mogle imati problema ako ne poštuju propise EU. Nedavno sam intervjuisao dvoje sankcionisanih osoba, Nathalie Yamb i Hüsseyina Dogrua, a njihova svjedočenja su potresna. Za jednako uznemirujući prikaz od strane Jacquesa Bauda, pogledajte najnoviji intervju s njim na kanalu Nime Alkhorshida „Dialogue Works“. Nathalie je takođe objavila kratak video (post na francuskom, titlovi na engleskom) u kojem daje pregled muka kroz koje prolazi.

[Nathalie Yamb citat – prevod:]

Za sve one koji žele znati šta znači biti stavljen pod sankcije Evropske unije i kakve će biti posljedice za Jacquesa Bauda ili Xaviera Moreaua, dijelim svoje iskustvo, jer sam prva Švajcarkinja sankcionisana (od 26. juna 2025.).

Za Xaviera…

Pour tous ceux qui veulent savoir ce que ça signifie être placé sous sanctions de l’Union européenne et quels seront les impacts pour Jacques Baud ou Xavier Moreau, je partage d’expérience, puisque je suis la première suissesse sanctionnée (depuis le 26 juin 2025).

Pour Xavier,… pic.twitter.com/nzooxL0WsS

— Nathalie Yamb (@Nath_Yamb) December 16, 2025

Da li su sankcije protiv građana i stanovnika EU nezakonite?

Početkom januara 2026. na listi sankcija EU protiv Rusije nalazilo se 59 privatnih pojedinaca. Originalno je ovaj alat bio namijenjen samo ruskim biznismenima i ljudima koji žive u Rusiji (što je već bilo problematično po mom mišljenju), ali od 2024. EU počinje koristiti sankcije kao politički malj za suzbijanje različitih oblika disidentstva. Yamb je, na primjer, sankcionisana uglavnom zbog aktivizma protiv francuskog neokolonijalnog ponašanja u Africi, a Dogru zbog toga što je glasni njemački novinar za palestinsku stvar. Mali tekstovi koji služe kao opravdanje za uvrštavanje na listu čak spominju te aktivnosti koje nisu povezane sa Rusijom.

Naravno, čovjek bi pretpostavio da u slobodnom i liberalnom društvu zasnovanom na vladavini prava sankcije protiv građana i stanovnika moraju biti nezakonite. Zar ne? Zapravo, poslanik Evropskog parlamenta Michael von der Schulenburg naručio je izvještaj koji je vrlo jasan u svojoj presudi. Sankcije, kaže se u njemu, krše postojeće pravo EU o individualnim slobodama. (Vidi moj intervju sa njim)

Međutim, problem je što iako su sankcije nesumnjivo kršenje nekog prava EU, postoji drugo pravo EU koje dozvoljava Savjetu da preduzima ove mjere. Proceduralno, EU ne krši svoje nadležnosti jer sankcije nisu pitanje unutrašnjeg policijskog posla, već odluka spoljne politike.

Spoljna politika, u domaće svrhe

Neću ulaziti u detalje optužbi protiv sankcionisanih pojedinaca. To nije poenta. Da li optužbe imaju osnova ili ne, nije bitno. Problem koji svi treba da shvate je da optužbe ne moraju predstavljati nezakonito ponašanje. Ne postoje zakoni u EU ili njenim državama članicama koji zabranjuju ono što su ljudi sa liste sankcija protiv Rusije radili. Naprotiv. Mnoge od tih aktivnosti, uključujući građanski aktivizam (Nathalie Yamb), novinarstvo (Hüsseyin Dogru) ili objavljivanje geopolitičkih analiza (Jacques Baud), su izričito zaštićene slobode.

To je poenta. Pošto djela koja su počinjena nisu krivična djela, sankcije protiv njih nisu ni sudske mjere. EU to izričito kaže na svojoj stranici za objašnjenje sankcija:

Restriktivne mjere ili „sankcije“ su suštinski alat Zajedničke spoljne i bezbjednosne politike EU. One omogućavaju EU da odgovori na globalne izazove i razvoje koji idu protiv njenih ciljeva i vrijednosti.

Odluke o sankcijama donosi Savjet Evropske unije jednoglasno.

Sankcije EU su ciljane i usmjerene na one koji su odgovorni za politike ili akcije na koje EU želi da utiče. One ne ciljaju zemlju ili stanovništvo.

Sankcije nisu kaznene, već nastoje da dovedu do promjene politike ili ponašanja onih na koje su usmjerene, s ciljem promovisanja ciljeva Zajedničke spoljne i bezbjednosne politike EU.

Divno, zar ne?

EU je uspjela stvoriti sistem u kojem izvršna vlast u okviru svojih zakonskih prava, pod okriljem spoljne politike, može označiti ponašanje svojih građana kao „nepoželjno“ i onda nametnuti najdrakonskije mjere koje se mogu zamisliti – sve bez suđenja ili osude. Sve što su Baud, Yamb, Dogru i drugi radili (i još rade) je savršeno legalno u EU. Ali Savjet Evropske unije ima moć da im nametne prinudne mjere kako bi ih „podstakao“ na promjenu ponašanja. A pošto su države članice ugovorom obavezane da implementiraju sankcije EU, žrtve nemaju pristup domaćim sudovima.

Kakav uspjeh. EU je lukavo zaobišla pravne zaštite svojih država članica protiv proizvoljnog političkog progona.

Nije nelegalno. Ekstralegalno.

Mislim da je ključno shvatiti šta se dešava: sankcije nisu nelegalne u smislu kršenja procedure. One su dio ovlaštenja koja Lisabonski ugovor daje Savjetu EU, i imaju utvrđenu i dobro definisanu proceduru iza sebe. Formalno su legalne (ostavljajući po strani pitanja sukoba sa drugim granama prava EU koja ističe izvještaj von der Schulenburga). Ono što sankcije rade jeste da stvaraju režim koji omogućava zaobilaženje zaštita protiv političkog progona. U tom smislu ih treba shvatiti kao ekstralegalne mjere. One stvaraju prostor za progon ljudi izvan pravnog sistema kakav poznajemo.

Zato se sva uobičajena načela pravde ne primjenjuju na pitanje sankcija. Pravi postupak, pretpostavka nevinosti, pravo da se bude saslušan prije osude itd. – sve to ne dolazi u obzir jer same sankcije nisu sudske mjere.

Jedini pravni lijek koji žrtve imaju je žalba Evropskom sudu pravde (ECJ). Ali – i tu dolazi veliko ali – ECJ će provjeriti samo da li je odluka o sankcijama formalno konzistentna. Neće provjeravati da li su optužbe i nametnuti režim sankcija proporcionalni ili krše osnovna prava sankcionisanih. ECJ će samo osigurati da je dato obrazloženje tačno. To znači da samo ako žrtve dokažu da je mali opis u bazi sankcija faktografski netačan, ECJ može narediti Savjetu da ih skine sa liste. Međutim, ako su optužbe konzistentne, ECJ će podržati sankcije. Dakle, sve dok Savjet ne laže u obrazloženju sankcija, manje-više sve može proći. ECJ će se pokloniti Savjetu EU po pitanju političke važnosti sankcionisanja nekoga. Ne miješa se u logiku uvođenja sankcija. Zvuči nevjerovatno, ali razgovarao sam sa stručnjakinjom za pravo sankcija, Alexandrom Hofer sa Univerziteta u Utrechtu, i ona situaciju objašnjava upravo ovako.

A da stvar bude gora, čak i kada ECJ utvrdi da je Savjet koristio netačno obrazloženje (tj. optužbe su lažne), Savjet u svakom trenutku može ponovo staviti te osobe na listu sa prilagođenim obrazloženjem. Tada pravna trakavica počinje iznova za žrtve, jer moraju pokrenuti novi slučaj pred ECJ. To se desilo, na primjer, Petru Avenu i Mikhailu Fridmanu, dvojici ruskih biznismena koji su 2024. dobili slučaj protiv Savjeta EU, ali i danas ostaju na listi sankcija sa prilagođenim obrazloženjem. Savjet EU efektivno ima apsolutnu i beskonačnu moć nad tim ko će biti sankcionisan.

Pravo sankcionisanih da se žale ECJ-u je u najboljem slučaju tanki papirić kojim EU glumi da postoji pravi pravni lijek. U stvari, davanje žrtvama ovog oblika lažnog pristupa ECJ-u ih vjerovatno čini još teže pobjedivim na drugim sudovima. Na primjer, pošto sankcije predstavljaju teško kršenje ljudskih prava, nema sumnje da bi sudovi za ljudska prava (postoje neki) mogli biti korišćeni za osporavanje režima. Međutim, za te sudove da djeluju, jedan od najvećih problema je dokazivanje da su svi domaći ljekovi iscrpljeni. Dakle, prije nego što se obrati ECJ-u, šanse da sud za ljudska prava prihvati slučaj žrtava izgledaju relativno male (ipak, to je put koji bi žrtve trebalo da istraže sa svojim pravnim timovima).

Okretanje oružja prema unutra

Volio bih da mogu reći da je ovo prvi put da neka zapadna institucija izvodi ovakav prljavi trik na civilno društvo. Ali nije. Kao što je Nathalie Yamb u mom intervjuu sa njom istakla, zemlje EU i SAD decenijama koriste sankcije da vrše ekstralegalni pritisak na aktiviste i novinare u Africi i drugdje. U stvari, to je standardno neokolonijalno ponašanje. Zato ne možemo razgovarati o sankcijama a da ne adresiramo Evropin neriješeni kolonijalni mindset.

I SAD koriste sankcije kao alat za suzbijanje legalnog ponašanja, na primjer napadom na osoblje Međunarodnog krivičnog suda (ICC) ili, najnovije, sankcijama na specijalnu izvjestiteljku UN za okupirane palestinske teritorije Francescu Albanese.

Baš kao što je Patriot Act nakon 11. septembra iznenada dao američkoj vladi mogućnost da koristi interno bezbjednosne službe koje su bile namijenjene samo zaštiti nacije od vanjskih neprijatelja, širenje sankcija EU na ljude unutar EU (ili Šengena) pretvara prljavi alat spoljne politike u još ružniji alat domaće politike.

Oružje za prljavu borbu vani se okreće unutra. Ovo je klasičan primjer zašto šutnja kada naše države čine zločine u inostranstvu na kraju dolazi da nas progoni kod kuće. Pilad se vraćaju kući da se legu. Nažalost, kao i uvijek, prvi koji pate su oni koji su se već borili protiv nepravdi u inostranstvu. Nathalie Yamb je glavni primjer.

Trenutno postoje razni komentatori u blogosferi i mejnstrim medijima koji manje-više govore u stilu „zaslužili su, izdajnici“. I ti ljudi će jednog dana shvatiti šta ovaj sistem znači ako mu se dozvoli da raste u svom drakonskom obimu. Tada će biti prekasno. Ili se ovo sada mora zaustaviti, ili budućnost slobode i demokratije u EU izgleda sumorno.

Evrokratska smrt demokratije

Jedina nada koju imam je u narodnom buntu protiv ovog režima sankcija propasti. Politička represija traži političke odgovore. Međutim, trebaće mnogo da se ovaj duh vrati u bocu. Čak i na nacionalnom nivou, države članice izgledaju prilično zadovoljne novim alatom.

Florian Warweg, hrabri njemački novinar koji je bio gost u mojoj emisiji, zapravo je 17. decembra pitao portparole svoje vlade na Federalnom pres klubu (Bundespressekonferenz) o slučaju Jacquesa Bauda i njegovoj legalnosti. Samouvjereni odgovor koji je dobio od Martina Giesea iz njemačkog Ministarstva spoljnih poslova govori nam najviše što treba da znamo o tome kako ovi sivi birokrate vide svoje postupke i šta imaju u planu:

(…) ljudi koji rade takve stvari mogu biti sankcionisani ako postoje pravni osnovi i ako postoji odgovarajuća odluka Savjeta Evropske unije. To se desilo ovog ponedjeljka, nastaviće se dešavati, dešavalo se i ranije, i svako ko djeluje u ovoj oblasti mora računati da bi se to moglo desiti i njemu. (…)

Svi oni koji se ne slažu sa svojim sankcionisanjem imaju sva moguća pravna sredstva da to ospore. Mogu se žaliti Savjetu, a mogu slučaj iznijeti i pred Evropski sud pravde.

Kakav očigledan pokušaj zastrašivanja. Zvuči kao prilično direktno priznanje da dolazi još. Na kraju krajeva, kao što sam gore utvrdio, sankcije imaju pravni osnov u čisto formalnom smislu, a žrtve zaista mogu pozvati upravo instituciju koja je donijela odluku o sankcijama i njen sud koji će samo provjeriti formalnosti. Zvuči vrlo pravedno, zar ne?

Eto tako umire demokratija (ponovo). Izvršnim dekretom i birokratskom samouvjerenošću. Bravo, Evropska unijo.

S ljubavlju,
Pascal

pascallottaz.substack.com

Prevod: PCNEN