Piše: Raïs Neza Boneza

Postoje trenuci u globalnoj politici kada maska ​​sklizne – ne zato što moć iznenada otkriva moral, već zato što održavanje performansi postaje preskupo.

Nedavno je u Davosu kanadski premijer Mark Karni učinio nešto neobično. Priznao je (gotovo usputno) da takozvani  međunarodni poredak temeljen na pravilima  nikada nije bio sasvim ono što se tvrdilo da jeste.

Da su se pravila neravnomjerno primjenjivala. Da su najjači rutinski sami sebe izuzimali. Da je integracija, nekada prodavana kao uzajamna korist, sve više postajala sredstvo prisile.

Na sekundu, čovjek je gotovo mogao osjetiti olakšanje. Ne zato što je istina bila nova – već zato što je konačno izgovorena naglas. Živjeli smo u ovom sistemu generacijama. Rođeni u njemu. Disciplinovani njime. Govorio nam je da je neutralan, dobroćudan, neizbježan.

Naloženo nam je da poštujemo „pravila“ napisana negdje drugdje, tumačena negdje drugdje, nametnuta negdje drugdje – obično protiv nas. Rezultat nikada nije bio red, već poslušnost; nikada pravda, već upravljanje.

Ipak, sistem je opstao – ne zato što je bio istinit, već zato što su se svi složili da se ponašaju  kao da jeste. To je pravi izvor njegove moći.

I takođe njegova kobna slabost.

Kad čak i jedan glumac prestane glumiti – kad se natpis ukloni s izloga – iluzija počinje pucati.

U tom kontekstu treba čitati propovijed Emanuela Makrona u Davosu. Njegova osuda „zakona najjačeg“ na međunarodnoj sceni zvučala je gotovo… progresivno.

Francuski predsjednik koji govori jezikom antikolonijalnog suzdržavanja. Moglo bi se čak doći u iskušenje da mu se aplaudira.

Ali gotovo.

Jer teško je ozbiljno shvatiti predavanja o moći kada dolaze iz zemalja koje se nikada nisu istinski odrekle te moći – samo su joj dale novi brend.

Francuska, uostalom, insistira na tome da je prevladala kolonijalizam. Ono što ostaje nisu kolonije, već  teritorije . Ne dominacija, već uprava. Ne okupacija, već  prekomorski kolektivi.

Rječnik je elegantan; struktura nije. Od Kariba do Pacifika, obrazac se ponavlja.

Na Martiniku, protesti protiv nepodnošljivih troškova života ne nailaze na strukturne reforme, već na policijske palice i hapšenja. U Novoj Kaledoniji, višedecenijski zahtjevi za samoodređenjem sudaraju se s izbornim inženjeringom i poznatom koreografijom „uspostavljanja reda“.

U Indijskom okeanu, kontradikcija je još veća. Majot ostaje pod francuskom kontrolom uprkos ponovljenim rezolucijama UN koje ga priznaju kao dio Komora. Čini se da je međunarodno pravo obvezujuće – osim kada nije.

Zanimljivo je da su, kada je UN predložio uspostavljanje međunarodnog dana protiv kolonijalizma u svim njegovim oblicima, Francuska, veći dio Zapadne Evrope i Sjedinjene Države odbili da podrže taj dan. Kolonijalizam je očito neprihvatljiv – pod uslovom da definicija završava neposredno prije doma.

Ali moderni kolonijalizam se rijetko više najavljuje zastavama i guvernerima. On preferira bilanse.

CFA franak (franak Afričke financijske zajednice) ostaje jedan od najtrajnijih instrumenata evropskog uticaja u Africi.

Četrnaest zemalja još uvijek koristi valutu čija je vrijednost fiksirana u Parizu, čije se rezerve djelimično drže u inostranstvu i nad kojom lokalno stanovništvo nema nikakvu značajniju kontrolu.

Politička nezavisnost je dodijeljena. Monetarni suverenitet nije.

Holandija nudi svoju verziju ovog tihog kontinuiteta. Od karipskih ostrva još uvijek vezanih za Hag, do dugog ekonomskog života nakon eksploatacije u Indoneziji, do korporativnih struktura koje usmjeravaju bogatstvo kroz postkolonijalne asimetrije, holandski kolonijalizam nije nestao – profesionalizovao se.

Prepustila je nasilje ugovorima, a dominaciju računovodstvu.

Diljem Evrope, obrazac je prepoznatljiv. Kolonijalna moć nije umrla. Diverzifikovala se. A kada finansijska poluga nije dovoljna, pojavljuju se drugi alati.

U Sahelu, naoružane grupe terorišu civile usred magle vanjskog uplitanja. Bivše kolonijalne sile predstavljaju se kao garanti sigurnosti, čak i dok se množe pitanja o protoku oružja, mrežama obuke i strategijama destabilizacije.

Kada afričke vlade upiru prstom, zapadni mediji reaguju nevjericom – ili šutnjom. Što nas dovodi do još jednog trajnog instrumenta kontrole: “naracije“.

Francuske ili zapadne medijske korporacije i dalje dominiraju većim djelovima afričkog informativnog prostora, oblikujući percepciju legitimnosti, otpora i “terorizma“. Naoružane grupe postaju “pobunjenici“ kada im to odgovara.

Vlade koje tvrde da imaju suverenitet postaju “hunta“. Kada zemlje suspenduju ili protjeraju strane medije optužene za manipulaciju, ogorčenje u Evropi je trenutno. Kada se afrički glasovi ušutkaju, ogorčenje je opciono.

Vojno, poruka iz Afrike postala je nedvosmislena. Mali. Niger. Burkina Faso. Senegal. Čad. Francuske snage su zamoljene da odu.

I diljem frankofonske Afrike, protesti protiv francuskih kolonijalnih težnji i dalje rastu – ne iz mode, već iz sjećanja.

Sjećanje na prisilni rad u centralnoj Africi. Sjećanje na nuklearne eksperimente u Alžiru, trovanje zemlje i tijela generacijama. Sjećanje na senegalske  Tirailleurs* – poslane da umru za Francusku, a zatim strijeljane kada su tražile svoju platu.

Brojke ostaju “nejasne“. Nasilje nije.

Evropa voli da vjeruje da je okrenula stranicu.

Ali stalno iznova čita isto poglavlje – samo uz bolje osvjetljenje.

Zato su nedavna zapadnjačka priznanja o slomu poretka utemeljenog na pravilima važna – ali samo ako se shvate ozbiljno. Jer ovaj sistem nikada nije održavan pravednošću, već ritualima. Učešćem. Šutnjom.

Ta pogodba sada se raspada. Integracija je postala ranjivost. Trgovina je postala poluga. Finansije su postale oružje. Institucije koje su se nekad predstavljale kao neutralne (STO, UN, multilateralni forumi) sve se više otkrivaju kao arene selektivnpg sprovođenja.

Kad te pravila prestanu štititi, ne reformišeš ih pristojno. Štitiš sebe.

Dakle, da – priznanje kome pripada. Kad zapadni čelnici priznaju fikciju, to je korak naprijed. Ali budnost je neophodna.

Jer istorija nas uči jednostavnu lekciju: Ništa istinski dobro nikada nije proizašlo iz carstava koja su otkrila poniznost pred mikrofonom. Pogotovo kada je i dalje odbijaju praktikovati kod kuće.

*Tirailleurs (tirajeri) su bile pripadnici kolonijalnih pješadijskih jedinica francuske vojske, regrutovani iz različitih francuskih kolonija tokom 19. i 20. vijeka. Najpoznatiji su Senegalski tirajeri (formirani 1857.), koji su igrali značajnu ulogu u Prvom i Drugom svjetskom ratu, boreći se za Francusku.

Raïs Neza Boneza autor je fikcije i publicistike, knjiga poezije i članaka. Rođen u pokrajini Katanga u Demokratskoj Republici Kongo (bivši Zair), Raïs je član Uredničkog odbora Transcend Media Servicea  i osnivač  Transcend mreže za mirovno razvojno okruženje za centralna i afrička Velika jezera.

Prevod: PCNEN

peoplesdispatch.org