Piše: Nikola Nikolić
Uzanim stepenicama grabim ka krovu primorske kuće. Otuda puca pogled na izdužen kopneni pojas što izrasta iz plavetnila. To su Brijuni, a ja ih gledam iz Peroja: gore su me izveli Crnogorci, potomci naše najstarije iseljeničke zajednice, čija je selidba 1657. označila novi početak za kugom opustošenu Istru.
Usputnu priču naglo smjenjuje tišina. I navikao sam na nenadane prelaze u tih par sati posjete – po pravilu prizivaju ozbiljnost radi otkrivanja još jednog senzacionalnog čvorišta lokalne mitologije.
“Vidiš ovaj dio mora, iza ostrva, pa desno?” pita me sekretar zavičajnog udruženja, mašući rukom ka zapadu.
“Vidim, vidim”, odgovaram ustreptao od znatiželje.
“E – tuda je prolazio kad je išao za Italiju, a nas nije obišao.”
“A ko to?”, premećem po glavi moguće kandidate – muzičare, sportiste, kakvegod zanimljive putujuće insane – svakako one što pripadaju sadašnjosti, ili barem opipljivoj prošlosti.
“Pa Njegoš“, odgovara on hladno, kao da se to podrazumijeva. “Prolazio je tuda, znao je da smo tu, a nije svratio. Iako je znao da smo tu gotovo 200 godina.”
I više od same informacije zatekao me je način na koji mi je saopštena. Ta neka žilava uvrijeđenost iz davnina, prenošena s koljena na koljeno. Taj kolektivizam u izražaju otporan na racio. Onda mi je sinulo: Njegoševe posthumne moći prevazilaze granice Crne Gore. Oblikuju jezik čak i onih udaljenih stotinama kilometara, za koje bih pomislio kako moraju odolijevati njegošomaniji zaparloženoj u kolektivnoj svijesti matice. Jer, u Crnoj Gori se na tome radi od malih nogu.
Na tom temeljnom indoktriniranju našom “najmudrijom glavom”. Pretvorili smo ga u nekakvu sveprisutnu obaveznost s kojom ne znamo tačno što bismo, a nešto bismo morali, pa ga onda guramo u sve i svašta. Oko nje se zapravo gradi neka čudnovata sorta Adonisovog kompleksa – upumpavamo sebi umjetnu veličinu i značaj, što treba da nadilazi našu geografsku, ekonomsku, političku, kulturnu limitiranost. Njegoš nam još od školskih klupa služi kao generator nacionalnog ponosa.
Osim spoznavanja njegove kolosalne pojave preko istorijskih lekcija, u tinejdžersku svijest utjeruje se i kroz književnost. Nijesam tek onako odabrao glagol prisile: u osmom razredu osnovne škole morali smo naučiti 300 stihova iz “Gorskog vijenca”. Bez toga su ti šanse i za osrednju ocjenu bivale znatno umanjene. Obično je nastavnica sugerisala najpogodnije dionice, ali se ovo reketaško uslovljavanje donekle ublažavalo uz opciju da ih sam odabereš. I onda bi učionica odjekivala mutirajućim tonovima epike.
Svako je morao odrecitovati sve, pa su časovi književnosti postajali maratonska drilovanja uglavnom zbunjenih pripadnika polumaturske loze. Proces se odvijao na nivou instinkta. Nijesmo imali pojma što znače “toke na prsima”, “vrag su sedam binjišah”, “čaša žuči” koja “ište čašu meda”, ili nedajbože “istraga poturica”, ali su nam grla grmjela kao kakvim vaskrslim svjedocima prohujale epohe.
S ovako bizarnim pristupom jednoj nesumnjivo značajnoj ličnosti – vladaru, crkvenom poglavaru, filozofu, preteči jugoslovenstva i genijalnom pjesniku – u proteklih dva vijeka stvorena je frankenštajnska verzija Petra II Petrovića. Stvoren je natčovjek, monstrum, mitološko biće čijim je grotesknim dimenzijama kumovalo nacionalističko prežvakavanje istorije. U njemu se činjenice transformišu u mitove. Savremene predstave nadilaze izvorne modele. Njegoš kao simbol odavno je nadišao Njegoša kao čovjeka, do mjere da bi se original zasigurno prestravio pred slikom sopstvene, čudovišne posmrtne replike.
Oko Njegoša se danas vode i dnevnopolitičke, ali i one dugoročne, ideološke borbe. Nekima je neprikosnoveni stub nacije, nekima ideolog sanjanog velikodržavlja i etničkog čistunstva, a nekima tek genocidni pjesnik. Jedni odlučno čuvaju njegovo monumentalno počivalište na vrhu Lovćena, dok drugi u tome vide satanizam i pozivaju na hitno oslobađanje pokojnika, kako bi se, kako vele, iz bezbožničkih katakombi preselio u kapelu, pod kupolu istinskog božjeg zdanja.
I tako, u koškanju različitih težnji da ga uzdignemo na dostojne visine, čini se da smo otišli previsoko. Planinski vrh između Cetinja i Boke, okrunjen zdanjem od jablaničkog granita – a.k.a. grobnica Njegoševa – danas je simbolički lavirint što mrgodno nadvisuje Crnu Goru, u kom se fatalno gube pokušaji da rastumačimo prošlost i pomirimo je sa sadašnjicom.
A ispod svih tih značenjskih slojeva, u samom jezgru enigme, krije se zaboravljena suština: ljudsko biće od krvi i mesa. Mlađani Radivoje Petrović, od majke Ivane i oca Toma, kojeg je zapalo da na svoja bolešljiva pleća uprti sudbinu malog brđanskog naroda, iscrpljenog ratom i nemaštinom. I to sve tuđom voljom, na osnovu amanetske direktive vlastitoga strica i prethodnika na prijestolu. U Crnoj Gori se smatra kako je uzvišenim životom i djelom zadužio jednu sirotu, pasivnu sredinu dok je svijeta i vijeka, toliko da mu i danas bjesomučno uzvraćamo, vođeni nagonom primitivne zahvalnosti.
Činio je Njegoš za svoga kratkoga vijeka što je mogao u nemogućim uslovima državnosti, nastale kao rezultat viševjekovne strategije zbjega. Vladao i državom i crkvom, gradio puteve i škole, pružao otpor Osmanlijama, a s druge strane davao oduška svome izmorenom biću gotovo avangardnim aktivnostima. Pisao je književno-filozofska djela, u svojoj cetinjskoj rezidenciji igrao karambol, okolinu zabavljao duhovitošću i demonstracijom neviđenih streljačkih sposobnosti, a stigao je i da – kao monah grešno sklon čarima ovozemaljskoga – čak napiše i jednu od prvih erotskih pjesama na ovim prostorima, “Noć skuplja vijeka”.
Zahvaljujući svemu tome, kultni status zavrijedio je još za života, da bi ga on pratio do današnjih dana. Tako je bilo i za vrijeme obje Jugoslavije, budući da je upravo Njegoš – ideološki srodnik Ljudevita Gaja i bana Jelačića – jedan od začetnika vizije južnoslovenskog ujedinjenja i nacionalnih oslobađanja.
Današnjim nama jedino preostaje da ga napokon sagledamo kao čovjeka, s raznolikim vrlinama i manama. Da razbijemo natrule mitologeme kojima smo ga oklopili i napokon ga očovječimo. Samo ovakvim civilizacijskim manevrom može se uzeti najbolje od Njegoševe ostavštine i riješiti problem prezasićenosti njegovim avetinjskim sveprisustvom.
A Crnogorci ne bi bili Crnogorci ukoliko bi iznevjerili svoj opjevani stereotip. Očito tu leži klica iskrenog sabiranja. Njegoš je odnedavno i državni praznik. Kako god mu sudili, svi ćemo drage volje – uprkos razlikama – par dana plandovati Njegoševom rođenju u čast.
0 Comments