Autor: Džefri D. Saks
Razumijevanje taktika hibridnog rata pomaže da se objasniti zašto Trampova retorika oscilira između prijetnji ratom i lažnih ponuda mira.
Pitanje nije hoće li SAD i Izrael napasti Iran, već kada.
U nuklearnom dobu, SAD se suzdržava od totalnog rata, jer on lako može dovesti do nuklearne eskalacije.
Umjesto toga, SAD i Izrael vode rat protiv Irana kombinacijom oštrih ekonomskih sankcija, ciljanih vojnih udara, kibernetskog ratovanja, podsticanja nemira i neumoljivih kampanja dezinformiranja. Ova kombinovana strategija naziva se “hibridno ratovanje”.
I američka i izraelska duboka država zavisne su od hibridnog ratovanja. Djelujući zajedno, CIA, Mosad, saveznički vojni izvođači radova i bezbjednosne agencije podstakle su haos diljem Afrike i Bliskog istoka, u nizu hibridnih ratova, uključujući Libiju, Somaliju, Sudan, Palestinu, Liban, Siriju, Irak, Iran i Jemen.
Šokantna je činjenica da su više od četvrt vijeka američke i izraelske vojske i obavještajne agencije pustošile region sa stotinama miliona ljudi, blokirale ekonomski razvoj, stvarale teror i masovne izbjegličke pokrete, a za to nemaju ništa osim samog haosa.
Nema bezbjednosti, nema mira, nema stabilnog proameričkog ili proizraelskog saveza, samo patnja. Pritom se SAD takođe trude da i potkopavaju Povelju UN, koju su same SAD oživjele nakon Drugog svjetskog rata.
Povelja UN jasno daje do znanja da hibridni rat krši same temelje međunarodnog prava, koje poziva zemlje da se uzdrže od upotrebe sile protiv drugih zemalja.
Postoji jedan korisnik hibridnog rata, a to je vojno-industrijsko-digitalni kompleks SAD i Izraela, s kompanijama poput Palantira i drugih koje profitiraju od svojih algoritama za ubistva podržana vještačkom inteligencijom.
Predsjednik SAD Dvajt Ajzenhauer je upozorio u svom oproštajnom govoru 1961. na veliku opasnost od vojno-industrijskog kompleksa za naše društvo. Njegovo upozorenje se ostvarilo čak i više nego što je zamišljao, jer ga sada pokreću vještačka inteligencija, masovna propaganda i nepromišljena američka spoljna politika.
Posljednjih nedjelja svjedočimo istovremenim hibridnim ratovima protiv Venecuele i Irana. Oba su dugoročni projekti CIA koji su nedavno eskalirali. Oba će dovesti do daljeg haosa.
Hibridni rat protiv Venecuele
Sjedinjene Države već dugo imaju dva cilja kada je o Venecueli riječ: preuzeti kontrolu nad ogromnim rezervama nafte u pojasu Orinoka i svrgnuti ljevičarsku vladu Venecuele, koja je na vlasti od 1999. godine.
Američki hibridni rat protiv Venecuele datira od 2002. godine, kada je CIA pomogla u pokušaju puča protiv predsjednika Huga Čaveza.
Kad to nije uspjelo, SAD su pojačale druge hibridne mjere, uključujući ekonomske sankcije, oduzimanje venecuelskih dolarskih rezervi i mjere za paralizovanje venecuelske proizvodnje nafte, koja je zapravo propala. Pa, ipak, uprkos haosu koji su posijale SAD, hibridni rat nije srušio vladu.
Tramp je sada taj rat eskalirao bombardovanjem Karakasa, otmicom predsjednika Nikolasa Madura, krađom venezuelskih naftnih pošiljki i nametanjem trajne pomorske blokade, što je naravno kontinuirani ratni čin.
Takođe se čini vjerojavatnim da Tramp time obogaćuje moćne procionističke finansijere kampanja koji imaju za cilj da zaplijene venecuelsku naftnu imovinu. Cionistički interesi takođe imaju za cilj rušenje venecuelske vlade, budući da je dugo podržavala palestinski cilj i održavala bliske odnose s Iranom.
Netanjahu je pozdravio američki napad na Venecuelu, nazivajući ga “savršenom operacijom”.
Hibridni rat protiv Irana
Sjedinjene Države i Izrael istovremeno eskaliraju svoj hibridni rat protiv Irana. Možemo očekivati dalje američke i izraelske subverzije, vazdušne napade i ciljane atentate.
Razlika u odnosu na Venecuelu je u tome što hibridni rat protiv Irana može lako eskalirati u razorni regionalni rat, čak i globalni rat. Zapravo, čak su i američki saveznici u regionu, posebno zemlje Persijskog zaliva, uložili intenzivne diplomatske napore kako bi uvjerili Trampa da odustane i izbjegne vojnu akciju.
Rat protiv Irana ima istoriju čak i dužu od rata protiv Venecuele. SAD su počele stvarati velike probleme Iranu još 1953. godine, kada je demokratski izabrani premijer Mosadek nacionalizovao iransku naftu prkoseći tadašnjoj anglo-iranskoj naftnoj kompaniji (današnji BP).
CIA i MI6 su orkestrirali Operaciju Ajaks kako bi svrgnuli Mosadeka kombinacijom propagande, uličnog nasilja i političkog uplitanja. CIA je postavila šaha i podržavala ga do 1979.
Tokom šahove vladavine, CIA je pomogla u stvaranju zloglasne tajne policije, SAVAK-a, koja je gušila neslaganje nadzorom, cenzurom, zatvaranjem i mučenjem. Na kraju je ta represija dovela do revolucije koja je ajatolaha Homeinija dovela na vlast.
Usred revolucije, studenti su u Teheranu uzeli američke taoce kada su SAD primile šaha na liječenje, što je izazvalo strah da će ga SAD pokušati ponovno dovesti na vlast. Kriza s taocima dodatno je zatrovala odnose SAD i Irana.
Od 1981. i nadalje, SAD kuju zavjeru kako bi mučila Iran i, ako je moguće, svrgnula vladu. Među bezbrojnim hibridnim akcijama koje su SAD preduzele, SAD su 1980-ih finansirale Irak kako bi vodio rat protiv Irana, što je dovelo do stotina hiljada smrti, ali nije uspjelo srušiti vladu.
Američko-izraelski cilj prema Iranu suprotan je dogovorenom rješenju koje bi normalizovalo iranski položaj u međunarodnom sistemu, a istovremeno ograničilo njegov nuklearni program.
Pravi cilj je održati Iran ekonomski slomljenim, diplomatski stjeranim u ugao i pod unutrašnjim pritiskom.
Tramp je više puta potkopavao pregovore koji su mogli dovesti do mira, počevši od povlačenja iz Zajedničkog sveobuhvatnog akcionog plana (JCPOA) iz 2016. kojim bi se nadzirale iranske aktivnosti u području nuklearne energije, a istovremeno bi se uklonile američke ekonomske sankcije.
Razumijevanje taktike hibridnog rata pomaže da se objasni zašto Trampova retorika tako naglo osciluje između prijetnji ratom i lažnih ponuda mira.
Hibridno ratovanje napreduje na proturječjima, dvosmislenostima i otvorenoj prevari u američkim namjerama. Prošlog ljeta, SAD je trebao imati rundu pregovora s Iranom 15. juna 2025., ali je potom podržao izraelsko bombardovanje Irana 13. juna, dva dana prije nego što su pregovori trebali biti održani.
Zbog toga znakove deeskalacije u posljednjih nekoliko dana ne treba uzimati zdravo za gotovo. Vrlo lako ih može pratiti direktan vojni napad u dolazećim danima.
Najveća nada svijeta je da ostalih 191 zemalja UN, osim SAD-a i Izraela, konačno kaže ne američkoj zavisnosti o hibridnom ratu: ne operacijama promjene režima, ne jednostranim sankcijama, ne pretvaranju dolara u oružje i ne odbacivanju Povelje UN.
Američki narod ne podržava bezakonje vlastite vlade, ali mu je vrlo teško da izrazi svoje protivljenje. Oni i gotovo cijeli ostatak svijeta žele da brutalnost američke duboke države prestane prije nego što bude prekasno.
Džefri D. Saks je univerzitetki profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Univerzitetu Kolumbija, gdje je vodio Institut za Zemlju od 2002. do 2016. Takođe je predsjednik Mreže UN za rješenja za održivi razvoj i povjerenik Komisije UN za širokopojasni pristup internetu.
Prevod: AI/PCNEN
0 Comments