Piše: Ibrahim Majed
Više od četrdeset godina Sjedinjene Države tretiraju Iran kao središnju prepreku svojoj dominaciji na Bliskom istoku. Sankcije, tajne operacije, kibernetički napadi i vojne prijetnje su uvođene, ali ništa nije dalo odlučujuće rezultate. Umjesto toga, ovi napori stvorili su stratešku zamku, onu u kojoj svaka opcija nosi rizike koji mogu nadmašiti potencijalne dobitke.
Danas Washington ne samo da propituje kako poraziti Iran, već propituje može li preživjeti posljedice pokušaja. Ono što ovaj trenutak čini posebno opasnim jest konvergencija više točaka pritiska: narativa o domaćim nemirima u Iranu, rastućeg regionalnog neprijateljstva prema američkoj prisutnosti, širenja utjecaja Kine i pogoršanja situacije u Venezueli. Zajedno, oni preoblikuju logiku troškova i koristi bilo koje akcije i otkrivaju opterećenje američke moći na previše frontova.
Udar dekapitacije: Prečac do regionalnog rata
Jedna ekstremna opcija je izravan vojni udar na Iran, koji potencijalno uključuje atentat na vrhovnog vođu ajatolaha Seyyeda Alija Hamneija i uništavanje ključne vojne i civilne infrastrukture. Hamnei nije samo politička figura; on je glavni šijitski vjerski autoritet. Njegovo bi se ubojstvo vjerojatno percipiralo kao civilizacijski napad, izazvavši masovnu mobilizaciju, asimetrično ratovanje i odmazdu diljem Iraka, Libanona, Jemena, Zaljeva i šire. Umjesto neutralizacije Irana, takva bi akcija gotovo sigurno izazvala regionalni rat s teškim globalnim posljedicama: šokovima na tržištu energije, poremećenim brodskim putovima i financijskom nestabilnošću. Povijesne paralele, poput američke invazije na Irak 2003. i naknadnih regionalnih posljedica, ilustriraju razmjere potencijalnog povratnog udarca.
Ratovanje za infrastrukturu: Izvoz kaosa
Druga je mogućnost ciljanje iranske civilne i ekonomske infrastrukture, rafinerija nafte, električnih mreža, luka, cjevovoda i transportnih mreža, uz poticanje unutarnjih nemira. Ova strategija tretira društveni kolaps kao oružje. Ali društveni kolaps ne ostaje obuzdana. Ovi bi se napadi percipirali kao kolektivna kazna, legitimizirajući odmazdu ne samo protiv Irana već i protiv američkih i savezničkih interesa u cijeloj regiji. Američke baze, veleposlanstva, logistička središta i korporativna imovina postali bi izložene mete. Umjesto slabljenja Irana, ovaj pristup riskira izvoz nestabilnosti izravno na američke i savezničke interese, stvarajući kaskadu kriza daleko izvan Teherana.
Prikrivena destabilizacija: Strategija koja ne uspijeva
Treći put je prikrivena destabilizacija: podržavanje naoružanih skupina, omogućavanje sabotaže, poticanje atentata i pojačavanje unutarnjeg nasilja. Ova strategija je usporediva s onom koju su SAD razvile tijekom sirijskog građanskog rata, počevši od Obamine administracije. Ova taktika dovela je do produženog sukoba asimetričnog ratovanja u kojem su SAD na kraju svrgnule režim Bashara al-Assada krajem 2024.
Nakon Assadovog svrgavanja, na vlast je došao novi sirijski režim, imenovavši Ahmeda Husseina al-Sharaa za svog predsjednika. Al-Sharaa je prethodno služio kao emir fronte Al-Nusra, povezane s ISIS-om, od 2012. do 2017. i Hay'at Tahrir al-Shama od 2017. do kada je postao de facto vođa zemlje 2024., a zatim i njezin predsjednik 2025. Od preuzimanja vodstva Sirije, zemlja je ostala u previranjima s progonom vjerskih manjina poput Alavita i Druza, što je dovelo do eskalacije sukoba s Izraelom. Ponovni porast ISIS-a u Siriji također je narušio vladavinu al-Sharaa. Ove posljedice najavljuju kaos koji bi stvorio vakuum moći u Iranu.
Do sada (u Iranu) ova je strategija uglavnom propala. Takve skupine nisu generirale masovnu podršku. Naprotiv, napadi na sigurnosne snage i civile često su ojačali unutarnju koheziju i legitimnost države. Umjesto fragmentiranja Irana, prikrivena destabilizacija nenamjerno je ojačala upravo one strukture koje je nastojala oslabiti.
Iranske crvene linije: Izvjesnost odmazde
Iran je eksplicitno stavio do znanja svoje crvene linije: svaka američka vojna akcija izazvat će odmazdu. Takva odmazda ne bi bila ograničena na američke baze. Izrael bi vjerojatno podnio najveći teret, s vojnim instalacijama i infrastrukturom ciljanim uz američke snage. Iz Teheranove perspektive, Izrael nije promatrač, već ključni sudionik u svakoj antiiranskoj kampanji. Dvanaestodnevni sukob protiv Izraela u lipnju ističe kako su SAD djelovale kao kanal za postizanje izraelske misije promjene režima u Iranu. Tijekom posljednjeg sastanka izraelskog premijera i američkog predsjednika Donalda J. Trumpa krajem prosinca 2025., obnovljeni napadi na Iran ostali su središnja tema u njihovim razgovorima. Za razliku od ograničenih strateških napada na ključna iranska nuklearna razvojna postrojenja u lipnju, svaki nadolazeći veliki američki napad usmjeren na svladavanje sadašnje iranske vlade riskira pokretanje rata na više frontova, dramatično povećavajući cijenu eskalacije. Rat s Iranom nije bilateralan, već regionalni, sistemski sukob.
Kineske strateške crvene linije
Kina Iran manje doživljava kao sentimentalnog partnera, a više kao stratešku okosnicu: čvor u energetskoj sigurnosti, regionalnoj stabilnosti i kopneno-morskim koridorima koji povezuju Bliski istok sa Srednjom Azijom i Europom. Za Peking, glavna briga nije “odanost Teheranu”, već sistemski rizik koji stvara destabilizirani Iran – poremećeni energetski tokovi, nestabilne brodske rute i presedan za prisilni raspad režima u regiji koja je središnja za globalnu trgovinu. Dva ishoda, posebno, mogla bi izoštriti percepciju prijetnje Pekinga i povećati vjerojatnost snažnijeg kineskog odgovora (ne nužno vojnog, već značajno konfrontacijskog u ekonomskom, diplomatskom i geopolitičkom smislu):
– Trajno slabljenje Rusije koje uklanja glavnu protutežu i koncentrira zapadni utjecaj diljem Euroazije.
– Odlučno demontiranje iranskih državnih kapaciteta i regionalne mreže, što bi proizvelo ili dugotrajni nered ili strateško preusmjeravanje koje učvršćuje utjecaj SAD-a nad kritičnim energetskim i tranzitnim točkama.
U oba slučaja, Peking bi američki “uspjeh” mogao protumačiti ne kao krajnju točku, već kao probu za pojačani pritisak na samu Kinu. Implikacija nije da će Kina automatski ući u izravni sukob – već da bi sprječavanje scenarija sloma Irana za Peking moglo postati pitanje obuzdavanja rizika i samoodržanja, a ne ideološkog usklađivanja.
Venezuela: Paralelna neugodna situacija
Istodobno, SAD se suočava s pogoršanjem krize u Venezueli. State Department izdao je upozorenja za putovanja 4. razine, pozivajući Amerikance da odu zbog otmica, građanskih nemira i naoružanih kolektiva. Velike američke energetske tvrtke sada smatraju Venezuelu “neprikladnom za ulaganje”, navodeći sigurnosne rizike i političku nestabilnost. Ova dinamika vrši pritisak na Washington prema izravnom, terenskom odgovoru kako bi se zaštitili životi i imovina, dodatno opterećujući američke vojne i političke resurse. Venezuela više nije periferni problem; to je močvara koja zahtijeva pažnju uz Iran, Izrael i Kinu, prisiljavajući Washington na paralelne krize s malo prostora za manevriranje.
Strateško prenaprezanje: Kolaps kontrole
Izazov za SAD više nije odabir “prave” opcije, već upravljanje kumulativnim posljedicama previše neriješenih sukoba. Napad na Iran izaziva odmazdu protiv američke i izraelske imovine, uvlači regionalne saveznike u sukob, remeti energetska tržišta i eskalira napetosti s Kinom. U međuvremenu, Venezuela troši pozornost i resurse, smanjujući fleksibilnost drugdje.To stvara povratnu petlju: svaki potez za rješavanje jednog problema pojačava drugi. SAD se čini aktivnim svugdje, ali nigdje ne kontrolira. Moć se više ne mjeri sposobnošću udara, već sposobnošću sprječavanja lančanih reakcija, a to je upravo ono što Washington sve više ne može učiniti. Strateško prenaprezanje ne dolazi iznenada; dolazi kao nekoherentnost: previše frontova, previše neprijatelja i premalo opcija. Suočavajući se s Iranom, SAD se ne angažira samo protiv države, već se suočava s međusobno povezanom mrežom koja se ne može bombardirati do pokornosti bez zapaljenja cijelog sustava.
Kraj lake moći
Američka dilema u Iranu nije neuspjeh sile, već neuspjeh konteksta. Svijet je previše međusobno povezan, reaktivan i otporan da bi jednostrana moć djelovala kao nekada. Udar na Iran neće ostati u Iranu. Širi se na Izrael, američke snage, kineske strateške izračune, energetska tržišta i globalnu stabilnost. Pitanje više nije mogu li SAD napasti Iran, već mogu li preživjeti lančanu reakciju koju bi takav udar izazvao.
0 Comments