Poslušaćemo Šerloka Holmsa koji je fino rekao: "Ako odbacimo svako moguće rješenje, ono što ostaje, ma kako nemoguće djelovalo, je istina"

Piše: Slobodan Giga Bosnić

Jeste li čuli za selo Seoce?

Ne, a?

Pa da, bezličan toponim stvara neki neodređeni okus poznatosti, ali onda brzo shvatite da se Seocetom može zvati svako drugo selo u Crnoj Gori.

A ako bih vam rekao da Seoce nije baš seoce?

Smješteno je na oko pet kvadratnih kilometara, ima 120 domaćinstava i jedno je od većih sela u opštini Andrijevica. Na zapadnim obroncima planine Balj, desno od rijeke Lim, koja ga razdvaja od grada Andrijevice, selo čine tri zaseoka: na jugu Kuti, središni dio Vojov Laz i na sjeveru Gunjaje.

Ništa? K vragu! Kako bolje opisati jedno selo?

A možda se sjećate 2006. kada su mještani Seoca pokušali da prodaju svoje selo i odsele se u Srbiju?

Ring any bells?

Sjećate se?

E super.

Sjećam se i ja.

Te postmajske, postreferendumske, postlipkine 2006. selo Seoce-koje-nije-baš-seoce imalo je svojih 5 minuta slave. Zbog nečasnog i pokradenog referenuma kojim je ustanovljena kvazi-država Monenegro mještani su se odlučili da prodaju svoje selo i da se kolektivno odsele u bratsku Srbiju. Prednost da kupe imali su Albanci i Bošnjaci, i to oni sa što više djece, jer su upravo ti natalitetni inozemci izvojevali proglašenje kvazi-države.

Dat’ oglas na radio Andrijevici i radio Skadaru, a mještani jedva čekali da se odsele u Šumadiju gdje ima više Seočana nego u Seocu. Nahrupili ljudi u dotad nepoznato Seoce, doduše više novinari nego kupci, pa andrijevačko selo postalo top story svih medija koji su onako malko pristrasno naginjali neodvajanju sestrinskih država, a bogme i stranih medija koji nisu, jelte, ničem pristrasno naginjali. Bio i japanski reporter.

U trenutku kada je novinar Glasa javnosti bio kod ponosnih Vasojevića, 90% mještana htjelo je da proda vjekovna i da se odseli na manje vjekovna ali kudikamo poštenija ognjišta. Ne pamtim ni ja imena sela. Izblijedilo bi i slavno Seoce iz memorije, kao što će izblijediti slavne Gornje Mrke, da slučajno ne vidjeh novinski podlistak o izbornim rezultatima sa opštinom Andrijevica na prvoj strani. A tamo debela većina slavnog Seoca misli da je „evropsko" Seoce bolje od „boljeg" Seoca. Evropska – Bolja 48 : 22. Bolje od boljeg odlučiše Seočani. „Oni" Seočani.

Eto, ispričao sam.

Kuriozitet, paradoks, tranzicione čarolije, što god, i taman kad sam htio da ga gurnem sa ostalim malim veselostima ovog maja, kao što je onaj asfaltirani put pored Titeksa i latinična Pobjeda sa besplatnim(!) umrlicama, dođoše na red politički analitičari.

Fini ljudi ti naši politički analitičari, neke znam, neke ne, nekima sumnjam u stručnost, nekima u nezavisnost, a nekima, bogami, i u jedno ni u drugo. Svi se nekako složili posle izbora:

1. DPS ušao u biračko tijelo SNP-a. &

2. Ujedinjena opozicija nije uspjela dovoljno sa se ideološki profiliše, usaglasi i odredi svoje primarne ciljeve, opet je forsirala negativnu kampanju.

Slažem se i sa prvim i sa drugim, vidljivo je golim okom i bez analitičara. Ali kada povezaše to dvoje uzročno posljedičnom vezom, e tu nešto zasmrđe. Da li stvarno mislite da su dobri i pošteni Vasojevići iz Seoca koji zamalo prodaše čitavo selo, usled nedovoljno usaglašenog programa i nastupa opozicije, izašli na izbore i zaokružili DPS. Da li je Seočanin, pošto je namirio stoku, na putu do glasačkog mjesta rezonovao: „E nećeš stvarno vojvodo Andrija Mandiću u koalciju za Medom i Batrićevićem, Dukljanima ukrivenim, miraševcima raspopovskim, što pljunuše na krs časni. Nećeš očina mi oca, sad ću Mila da glasam. Iz ovija stopa."

Stvarno?

Problem je, ipak, malo veći od Seoca.

Analitičari po deafoult-u političku realnost u Crnoj Gori objašnjavaju u terminima političke teorije. Tako dolazimo do situacije da se, pri analizi izbornih rezultata akcenat stavlja na kampanje, ličnosti, slogane. Može to da upali. Kad se, recimo, birač srpske političke provinijencije odlučuje za glasanje, kampanje, marketing, slogani i ličnosti nose važnu ulogu. Sve se stavi na skalu srpstva, pa se onda izmjeri, što je teže, titula vojvode ili cijepanje crnogorskog ustava, vojnik na Kosovu ili predavač u Srpskom Sarajevu. Ko pretegne njemu glas. Ali, kada se rade „prelomi u mozgu", kad se prelazi na „onu stranu", kada to DPS ulazi u biračko tijelo opozicije, e tu zakoni političkog marketinga malo manje važe. Tu se koriste neki drugi termini. Recimo „DPS iscijedio još vode iz suve drenovine" „DPS otvorio crnje od crnih fondova" „DPS zaposlio i dje stolice više nema".

Znam ja da je teško cijeđenje drenovine staviti u zavisne varijable, ali negirati ovakvu političu realnost, nepošteno je, a bogme i nestručno. Možda postoji strah da će ovakvo predstavljanje realnosti nekom zazvučati kao teorija zavjere, pa bi analitičar brzo otišao putem Milana Popovića, ali je, ipak, poštenije reći – ne znam. „Ne znam kako je to DPS ušao u izborno tijelo opozicije."

Eto, nije teško.

A, možda, nisam ni ja u pravu. Ne bi tako DPS, u izbornoj demokratiji koja je već dosadna i svjetskim posmatračima.

Ali šta onda?

Poslušaćemo Šerloka Holmsa koji je fino rekao: „Ako odbacimo svako moguće rješenje, ono što ostaje, ma kako nemoguće djelovalo, je istina".

Seočani su izgleda stvarno prodali svoje selo, a za DPS su glasali Albanci i Bošnjaci. To je to, case closed.