Autor: Alen Mikec

Johan Grimonprez, belgijski redatelj: Financiranjem NATO-a financira se korporatokracija globalnog konglomerata multinacionalnih kompanija koje proizvode oružje. UN je i dalje kolonijalna institucija, što je postalo očitim tijekom glasanja o Gazi. Veto koji su Sjedinjene Države uložile simptom je činjenice da se situacija u osnovi nije promijenila u odnosu na šezdesete godine i period dekolonizacije Afrike. Neokolonijalna situacija i dalje postoji na štetu žena u istočnom Kongu. Europa je u tome suučesnik.

Ne tako davno, nakladnik je ovoga portala sproveo nagradni natječaj za dizajn plakata u povodu stote obljetnice rođenja Patricea Lumumbe, prvog legalnog izabranog premijera netom dekolonizirane Demokratske Republike Kongo. Malo tko danas pamti, da su Sesvete imale ulicu nazvanu po ovom državniku koji nakon nekoliko mjeseci od preuzimanja premijerskog mandata pao kao žrtva urote američkih tajnih službi, rudarskih kompanija i bivših belgijskih kolonijalnih vlasti.

Film Soundtrack za državni udar govori o nemilim događajima iz 1960. i 1961., ali i još o mnogočemu. Briljantno režiran i montiran, ovaj dokumentarac, u trajanju od dva i pol sata, zaista, kako i sam naziv sugerira, ostavlja dojam isprepletenosti zvuka i slike, muzike i politike.

Krajem pedesetih, administracija američkog predsjednika Eisenhowera šalje svoje „veleposlanike“ u svijet, džeziste koji su trebali impresionirati publiku, a zapravo su postali paravanima za tajne operacije CIA-a, mahom u područjima nekada znanim kao Trećim svijetom. Međutim, ispeglati imidž rasno segregirane zemlje, mahom crnačkim muzičarima postajalo je sve odbojnije.

U trenucima pada Lumumbe, početkom 1961., i samim je muzičarima bila jasna prljava i dvolična igra američke administracije. Puno je Zagrepčana stiglo pogledati Soundtrack, sve od prikazivanja filma na Subversive Film Festivalu, a njegov autor, belgijski redatelj Johan Grimonprez, vratio se u Zagreb na gostovanje na programu u Dokukinu KIC. S redateljem, zanimljivo, sjedimo i razgovaramo, na tek nekoliko minuta hoda od mjesta na kojem je u Zagrebu Dizzy Gillespie održao koncert 1956. u sklopu jedne od turneja smišljenih s ciljem da američka popularna kultura osvoji srca publike Trećega svijeta i realnih socijalizama.

Godina je započela prilično simptomatično u pogledu američkog neokolonijalizma. Kako gledate na sve to? Hoće li ova godina biti prekretnica, kako neki predviđaju?

Mislim da je prekretnica bila prije otprilike 30 godina.

U kojem smislu?

Pa, znate, ne mislim da se radi samo o Sjedinjenim Državama. Radi se i o NATO-u. A NATO, u osnovi, možete zamijeniti riječju Lockheed [američka kompanija koja proizvodi naoružanje].

NATO se predstavlja kao saveznička organizacija koja uključuje Europu, ali u suštini samo distribuira Lockheedov materijal. Svaka europska zemlja koja je članica NATO-a mora kupiti njihov borbeni zrakoplov F-35. Dakle, u osnovi se financira korporatokracija, koja nije nužno samo američka stvar. Korporatokracija, jer se radi o globalnim konglomeratima multinacionalnih kompanija. I to je velik problem, jer ne postoji institucija koja bi te multinacionalne kompanije mogla držati odgovornima. Kompanije čak sklapaju ugovore koji im omogućuju da tuže države. I tako zapravo živimo u naopakom svijetu.

Ne mislim da je problem u Trumpu ili Bidenu ili bilo kojoj administraciji. Naravno, Trump je vrlo uznapredovali simptom, ali ipak samo simptom nečega što je mnogo dublje i sustavnije.

U filmu Shadow World postoji analiza kako korporacije, putem lobističkog sustava i kadrovskim rotacijama, zapravo kontroliraju vlade. A korporacije su multinacionalne. Isto vrijedi i za Europski parlament. Tamo ima više lobista nego političara. U Washingtonu postoje tri lobista za obranu na svakog političara. Mislim da je to pravi problem. A Trump samo jaše na tom valu. Za mene je on simptom sustavnijeg problema.

To smo analizirali u filmovima Blue Orchids i Shadow World, a na drukčiji način i u Soundtracku za državni udar, gdje je industrija rudarenja problem.

Na što točno mislite?

Katanga je bila privatno vlasništvo belgijskog kralja Leopolda II i konglomerata kompanije Union Minière, u kojoj su poslovne interese i vlasničke udjele imali u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Sjedinjenim Državama.

William Burden, koji je bio predsjednik MoMA-e, savjetnik Pentagona, direktor Lockheeda, a potom i američki veleposlanik u Bruxellesu, zapravo je bio tajni agent CIA-e.

Isto vrijedi i za Fostera Dullesa. Foster Dulles bio je američki državni tajnik. Bio je odvjetnik tvrtke koja je imala udjele u Union Minièreu. Zamjenik ministra obrane u to vrijeme također je imao udjele u toj tvrtki. Dakle, ponovno, nije riječ samo o tome da je Belgija bila uključena u ubojstvo i svrgavanje Patricea Lumumbe, prvog demokratski izabranog vođe Konga. Radilo se i o globalnom konglomeratu koji je imao pipke na obje strane Atlantika.

Mislim da se predsjednik Eisenhower tada bojao raspada NATO-a u kontekstu podjele na Istok i Zapad. Način na koji je svijet bio podijeljen naveo ga je da podrži kolonijalne zemlje.

Mislim da je „postkolonijalizam“ pogrešan naziv. Ja bih takvo stanje stvari nazvao neokolonijalizmom, pojmom koji ste i sami spomenuli ranije. Mislim da je 1960. bila nulta točka u pogledu nošenja Zapada s neovisnošću novih zemalja. Bio je to neokolonijalni grabež. I mislim da je ubojstvo Patricea Lumumbe bila nulta točka. Od tada se situacija samo pogoršava.

Dakle, prekretnica se dogodila mnogo ranije. Ako ne promijenimo paradigmu profita u paradigmu izgradnje društvenog tkiva, nećemo riješiti ovaj problem. Mislim da je to ono što je u konačnici na kocki.

Ujedinjeni narodi važna su tema u vašem posljednjem filmu. Smatrate li da je ta institucija danas potpuno obezvrijeđena?

Petnaesta Opća skupština UN-a koju tematiziramo u filmu Soundtrack za državni udar, bila je izuzetna. Ne samo da je rezolucija o dekolonizaciji predložena i usvojena 14. prosinca 1960., nego je i 16 afričkih zemalja primljeno u članstvo, među njima i Kongo. To je uzrokovalo globalni pomak jer je Globalni jug dobio većinu u skupštini.

No kasnije u filmu imamo Kwamea Nkrumaha koji predlaže da Afrika ima mjesto u Vijeću sigurnosti. Naravno, još uvijek nije dobila svoje mjesto. Dakle, UN je i dalje kolonijalna institucija, što je postalo očitim tijekom glasanja o Gazi. Veto koji su Sjedinjene Države uložile simptom je činjenice da se situacija u osnovi nije promijenila.

Čak i kada mladi ljudi dođu s velikom nadom da će promijeniti svijet, uvijek ih uguše direktive pojedinih država. Direktive koje su i dalje usmjerene isključivo na kontrolu. Mislim da je i tu na djelu autoritarni stav centralizirane vlasti koji ne ulazi u dijalog s onim što se događa na terenu.

Mislim da nedostaje osjećaj dijaloga. On ne mora dolaziti samo odozgo. Može dolaziti i odozgo i odozdo. I mora postojati dijalog između ta dva nivoa.

Manipulacija medijima česta je tema u vašem radu. Kako gledate na trenutačno stanje stvaranja konsenzusa? Je li danas gore nego za vrijeme Hladnog rata?

Mislim da je došlo do ontološkog pomaka. Umjesto da govorimo o manipulaciji medijima, moramo govoriti o manipulaciji same stvarnosti. Tijekom administracije Georgea W. Busha, Karl Rove, zamjenik šefa kabineta, izjavio je da oni u osnovi posjeduju stvarnost. „Mi zapravo stvaramo stvarnost“, rekao je, ovisno o tome kako se društvo mijenja.

To više nije manipulacija medijima. Na kocki je sama stvarnost. Nekada su mediji morali sustići stvarnost, a danas stvarnost mora sustići medije. Mislim da je to ontološki pomak.

Kada se taj pomak dogodio?

Jedanaesti rujna je dobar primjer. Slavoj Žižek govori o tome kako je, unutar politički nesvjesnog, izgledalo kao da je Hollywood pretekao stvarnost. Ono što smo vidjeli 11. rujna već je živjelo u političkom nesvjesnom mainstream medija i vratilo se Sjedinjenim Državama kao stvarnost. Tako to definira Žižek.

Primjerice, u Siriji je 2014. na dnevni red stavljeno uklanjanje Bašara al-Asada, sirijskog lidera, i stvoren je ISIS. Stvarnost je stvorena i sponzorirana.

Bandar bin Sultan Al Saud, koji je tada bio poznat kao Bandar Bush, pomogao je u stvaranju ISIS-a u Siriji. Time je stvoren posrednički rat, koji proizvodi stvarnost koja potom utječe na odluke, poput slanja projektila ili dronova iz Sjedinjenih Država. Dakle, ne radi se o manipulaciji medijima, nego o tome kako se manipulira stvarnošću. Karl Rove je to otvoreno rekao. To je mnogo perverznije od manipulacije medijima.

Novinarstvo je danas u osnovi glasnogovornik korporativnih medijskih konglomerata, a ako se bavite pravim istraživačkim novinarstvom, proglašavaju vas kriminalcem, poput Juliana Assangea. Pravo novinarstvo je kriminalizirano. Mediji su sami po sebi stvaratelji stvarnosti.

Tko su danas „korisni idioti“ imperijalnih projekata velikih sila?

Dopustite da vas ispravim.

U filmu vidimo Abbey Lincoln zajedno s Rosom Guy i Koalicijom za prava žena u Harlemu kako upadaju u Vijeće sigurnosti UN-a. Ne mislim da su one bile „korisni idioti“. One se zapravo suprotstavljaju korisnim idiotima, a to su američki predstavnici u Ujedinjenim narodima.

Istina je da su neki bili korišteni kao jazz-ambasadori, ali to je bilo vrlo shizofreno, jer su mnogi od njih u Sjedinjenim Državama bili građani drugog reda. Većina njih nisu bili pasivni akteri.

Čak i kada Louis Armstrong sjedi nasuprot Larryja Devlina u Katangi u istočnom Kongu – a upravo taj Devlin iste večeri kuje zavjeru i plaća Mobutua, koji planira ubojstvo Patricea Lumumbe – koristi Armstronga, ali on se protivi Moïseu Tshombeu, tadašnjem predsjedniku Katange i marioneti kompanije Union Minière. Armstrong mu se suprotstavlja i govori da igra za veliki novac. Armstronga koriste kao propagandno sredstvo, ali on odbija šutjeti.

„Korisni idioti“ se danas možda nalaze u glazbenoj industriji koja je postala dijelom sistema koji nas pretvara u potrošače umjesto u građane. Mislim da se industrija zabave, u određenom smislu, prodala.

Belgija i ova područja koja su bila dio bivše socijalističke Jugoslavije, jedne od osnivačica Pokreta nesvrstanih, imaju znatno različita iskustva Hladnog rata. Kako se danas u Belgiji gleda na razdoblje Hladnog rata i sudjelovanje zemlje u prvim godinama neovisnosti Konga?

Vrlo ograničeno. Ali postoji priljev Afro-Europljana koji doprinose neokolonijalnoj raspravi. Dakle, promjena je u tijeku. No treba znati da je tek prije dvije godine Lumumbin zub vraćen, a Juliana Lumumba, kći Patricea Lumumbe, pozvana je u Kraljevsku palaču.

Kada je Ludo De Witte 1999. objavio knjigu o ubojstvu Patricea Lumumbe, osnovana je parlamentarna komisija sa slabim efektima.

Film završava tvrdnjom da je belgijska vlada bila suučesnik u ubojstvu. Još uvijek nisu to u potpunosti priznali. I dalje se pokušava zataškati. Kada je kraljevski par prije dvije godine posjetio Kongo, vodila se rasprava o tome trebaju li se ispričati ili tek izraziti žaljenje. Ako se ispričaju, priznaju zločin i moraju dopustiti razgovore o reparacijama. Ako kažu da žale, nema daljnjih posljedica.

Još uvijek postoje teme o kojima se ne smije govoriti. Na primjer, genocid iz 1964. Neki komandosi i dalje slave oslobođenje bijelaca u Kisanganiju, nekadašnjem Stanleyvilleu. No sam genocid i dalje se gura pod tepih.

Postoji svojevrsni balon, kao i oko svakog važnog svjetskog događaja.

Rekao bih da to vrijedi i za narative koji se tiču Ukrajine. Mislim da i tamo također ima puno dezinformacija.

Na što točno mislite?

Malo tko se sjeća da je Gorbačov doslovno dobio obećanje Zapada da će se zaustaviti širenje NATO-a kada je povukao trupe iz zemalja Istočnog bloka. O tome se nikada ne govori. Pregovori o miru s Putinom mogli su se dogoditi mnogo ranije, ali je nastavak rata namjerno potaknut kao način da se nastavi prodaja oružja.

Zelenski dobiva 40 milijardi dolara američkih poreznih obveznika. Možda se 20 milijardi vrati američkim korporacijama za kupnju oružja, a možda nešto završi i u Monte Carlu. Tih 100 milijuna dolara o kojima se nedavno puno pričalo u kontekstu Zelenskijeve vlade vrlo je mali iznos kada govorimo o sumi od 40 milijardi.

Ne govorim to zato što zagovaram rat ili zato što sam Putinov apologet. I dalje možete kritizirati i biti kritični prema načinu na koji Zapad gura određenu agendu. Vrlo često se nekoga etiketira kao teoretičara zavjere kako bi se izbjeglo suočiti s istinom.

Jeste li film Soundtrack to a Coup d’État prikazivali u afričkim zemljama? Ako jeste, kako je publika reagirala?

U osnovi, tamo nema puno kina, ali film je piratiziran u Kongu, što ja doživljavam kao kompliment. Film je distribuiran u Nairobiju. Lumumbina unuka ga želi prikazati u Kinšasi. Premijera je bila u Bruxellesu, u Matongeu, u četvrti u Bruxellesu gdje živi velika kongoanska zajednica.

Kongoanska zajednica je organizirala projekciju u Harlemu, u Maysles Centru. Imao sam dug razgovor s aktivistom Kambaleom Musavulijem u Harlemu, gdje je bio glasnogovornik organizacije udruženja prijatelja Konga.

Vrlo otvoreno govorim o onome što se događa u istočnom Kongu, jer je danas u Kongu deset žena silovano svake minute, što je izravna posljedica onoga što je uspostavljeno nakon događaja prikazanih u filmu. Na kraju filma prikazujemo statistike. Postoji izravna povezanost između rudarskih nalazišta u istočnom Kongu i statistike silovanih žena. Takva situacija traje i dalje.

M23, privatna paravojna organizacija koja je izravno odgovorna za ta silovanja, također se održava uz potporu Kagamea, vođe Ruande, a Europski parlament mu čuva leđa jer mu i dalje šalju oružje. Nazivaju ga čovjekom koji je riješio probleme u Ruandi, ali to je smijurija, jer on zapravo ispražnjava istočni Kongo i šalje resurse u Kinu, kao i zlato koje preko Ruande završava u Saudijskoj Arabiji, a Ruanda uopće nema zlato.

Dakle, ta neokolonijalna situacija i dalje postoji na štetu žena u istočnom Kongu. Europa je u tome suučesnik. U dijalogu sam s Malijamungu Muhande, koja je objavila članak u magazinu The Nation o „suučesničkoj šutnji“. Rekla je: „Svi gledaju Soundtrack, ali što ćemo dalje?“

Njezin stric nedavno je također ubijen od strane M23 u istočnom Kongu i ona je snažna zagovornica ove teme. Kada smo išli na dodjelu Oscara, pripremili smo govor o silovanim ženama u istočnom Kongu.

No Other Land je pobijedio, a ipak se ništa nije promijenilo na Zapadnoj obali ili u Gazi. Sva ta priznanja na kraju djeluju poput flastera na rani. Ljudi iz filma i dalje umiru u Palestini.

Kolonijalizam kakav imamo danas