Piše: Aleksandar Saša Zeković

Dva ozbiljna slučaja koji potvrđuju da bez djelotvornije socijalne politike i koordinaranih pristupa državnih organa i lokalnih samouprava nije moguće obezbijediti poštovanje vrijednosti i mehanizama UN i garantovanje punog ljudskog dostojanstva i zaštitu prava đece u Crnoj Gori.

Slučaj familije Simović iz Podgorice

Familija Simović iz Podgorice suočena je prijetnjom iseljenja iz prostora u kojem u kontinuitetu živi od 1978. godine. Pokojni Mijo Simović, u osnovnoj školi „Marko Miljanov", kao invalid prve kategorije, radio je punih 25 godina. Svega pet dana od penzionisanja 2003. godine je umro a njegova supruga i đeca nastavili su da žive u predmetnom prostoru do danas. Riječ je prostoru koji je vlasništvo navedene škole i tretira se kao stan namijenjen za domara.

Uprava škole je još 2001. godine pismeno potvrdila da se domaru Simoviću ne može uskratiti pravo stanovanja u službenom stanu škole namijenjen za domara ukoliko imenovani pođe u penziju, a prije ne riješi stambeno pitanje. I pored obećanja niza državnih organa i funkcionera to pitanje je ostalo otvoreno do danas.

Simović je kao radnik škole koristio sva prava i redovno konkurisao za raspodjelu stanova. Više puta je bio vodeći na odgovarajućim bodovnim listama. Stan za života nije dobio upravo pod obrazloženjem da on u stvari ima stan. Prilikom jedne od raspodjela, prigovor je 2001. godine dao i suprug aktuelne direktorke škole g. Miomir Jukić upravo navodeći u svom prigovoru sljedeće „da učesnik oglasa za stan Simović Mijo koristi dvosoban stan škole pune 22 godine pa se ne može tretirati kao radnik škole sa neriješenim stambenim pitanjem što je Komisja pogrešno vrijednovala i po mom mišljenju dala mu maksimalni broj poena".

Više godina je trajao spor Simovića sa familijom aktuelne direktorke. U međuvremenu gospođa Zlatija Jukić, inače ranije pedagoškinja, postala je direktorka škole a sudski postupak, okončan je u korist škole odnosno Jukića. Tako je familija Simović ostala bez prvog stana na Starog aerodromu nastavljujući da živi u službenom prostoru škole.

Prema navodima familije Simović, konflikti između njih i aktuelne direktorke su se intenzivirali nakon smrti Mija Simovića i ogledali su se posebno u opstrukciji redovnog snabdijevanja strujom i vodom domarskog stana.

Godine 2005. godine Ilija Simović  (1977) je pozvan od strane pomoćnika ministra prosvjete i nauke Radovana Damjanovića koji mu je saopštio da im ovaj organ dodjeljuje   jednu ruiniranu baraku na Zabjelu, u Podgorici. Pošto su utvrdili da se radi o potpuno uništenom prostoru, bez prozora, vrata i sa oštećenim krovom, u kojem su boravili uglavnom alkoholičari, i koji zahtijeva značajna finansijska ulaganja, inače njima nedostupna, ponuđeno rješenje nijesu bili u mogućnosti prihvatiti.

Osnovni sud u Podgorici je donio, krajem prošle godine, na osnovu pravosnažne i izvršne sudske presude, od 28.maja 2009. godine rješenje o ispražnjenju stana od lica i stvari i predajom u državinu nepokretnost osnovnoj školi „Marko Miljanov" kao i popis svih stvari zatečenih u stanu radi naplate troškova parničnog postupka od oko 3000 eura.

Ukoliko se najavljene mjere provedu Simovići ostaju bez svoje kompletne imovine i minimalnih uslova za život. Rođaci koje su kontaktirali nijesu u stanju da ih prime , čak ni na neki kraći vremenski period. Primjenom svih ovih mjera svi članovi familije Simović će postati beskućnici. Slijedi im jako nepovoljna situacija koju nijesu u stanju da riješe sopstvenim angažovanjem i prihodima. Zapošljena je jedino majka Vukosava.

Mjerodavne strukture države Crne Gore i Glavnog grada  dužne su, kao i svim drugim slučajevima, priznati ljudsko dostojanstvo ovim licima i uvažiti objektivne socijalne prilike i siromaštvo u kojem se nalaze.

Iz tog razloga obratio sam se ministru rada i socijalnog staranja dr Suadu Numanoviću i gradonačelniku Glavnog grada da učine sve što je potrebno kako bi familiji Simović bio obezbijeđen odgovarajući alternativni smještaj.

Takođe pozvao sam i koordinatora Ministarstva prosvjete i nauke prof. dr Vujicu Lazovića, inače potpredsjednika Vlade, da reaguje i učini sve što je u moći prosvjetnih vlasti kako bi se država Crna Gora suzdržala prinudnog iseljenja po nepovoljnom periodu  i mjera kojima se proizvode beskućnici.

Uvjeren sam da Ministarstvo prosvjete i nauke ima kapacitete da kod uprave škole obezbijedi, do daljnjeg, odlaganje ispražnjenja i predaju nepokretnosti u kojoj trenutno borave Simovići.

Slučaj familije Dautović iz Rožaja

Isljam Dautović (1960) iz rožajskog sela Balotići je od IV razreda osnovne škole slijep. Tada je i prekinuo dalje školovanje. Nasljednik je očeve penzije i po tom osnovu prima 113 eura. Zapošljenje supruge Hadije (1970), završila osnovnu školu, nije moguće upravo zbog Isljamovog trajnog oštećenja vida i pažnje koju zahtijeva domaćinstvo. Po osnovu tuđe njege primaju još 60 eura što ukupne mjesečne prihode čini oko 170 eura. Familija Dautović se dodatno izdržava od poljoprivrede i držanjem jedne krave.

Hadija i Isljam imaju četvoro đece. Svi su redovni i odlični učenici. Zilha (1992) i Alisa (1993) učenice su III odnosno II razreda Srednje stručne škole „30. septembar"  u Rožajama  dok su sinovi Rijad učenici završnog odnosno II razreda seoske osnovne škole u Balotićima. Pješače oko 3 km do seoske škole odnosno 12 km do škole u gradu i roditelji nemaju sredstava da plate školski prijevoz.. Đece ne primaju đečiju dodatak od kada je otac postao korisnik ranije đedove penzije.

Familija Dautović nema pristup pijaćoj vodi već je Hadija i đeca svakodnevno pune i nose sa sesokog bunara udaljenog oko 2 km. Ministar poljoprivrede nije im odgovorio na broje n molbe i zhatjeve tim povodom.

Isljam nije u stanju da izmiri svoj dug prema Elektroprivredi Crne Gore (EPCG). Tim povodom se obraćao poslovodstvu ove kompanije kao i nizu državnih organa. Nikada nije dobio odgovor. Lokalne vlasti u Rožajama su obećale otpis duga ali od toga nije bilo ništa.

Prije nekoliko dana mu je došao nalog da dug od 638 eura plati EPCG u roku od 8 dana. Međutim prije isteka navedenog roka ovlašćeni radnici EPCG su isključili struju i familiju Dautović gotovo dva dana držali u mraku. Nakon odgovarajuće intervencije da nije ispoštovan rok struja je sinoć ponovo uključena ali sa obavezom da mora biti plaćena u naznačenom roku koji Dautovići definitivno ne mogu ispoštovati jer ne mogu prikupiti potrebni iznos.

Od ministra rada i socijalnog staranja zatražio sam da odgovarajućim socijalnim strukturama na terenu naloži hitnu provjeru stanja i prilika u kojem žive Dautovići, te naloži upućivanje hitne pomoći kako bi problem sa pristupom struji i vodi bio što kvalitetnije i tranije bio riješen.

*Mr Aleksandar Saša Zeković je istraživač kršenja ljudskih prava