Piše: Marijan Vogrinec

Što se u Bruxellesu prije shvati da je neuspjeh Unije u ukrajinskom ratu već gotova stvar, to su veći izgledi za obustavu ubijanja i razaranja i za kakav-takav mir.

„Ursula, ne daj kaput, najprije dogovor, a onda na put!“ – tom bi se parafrazom stiha regionalne estradne legende Đorđa Balaševića dalo popratiti 16-satno neki dan (do 1,30 sati idućeg dana) skupno i jedan na jedan pripetavanje čelnika EU-a u Bruxellesu i lidera zemalja članica o odluci za 90 milijardâ eura vojne i ekonomske potpore sljedeće dvije godine ratom već gotovo uništenoj Ukrajini. Novac će prikupiti 24 od 27 zemalja Unije – Mađarska, Češka i Slovačka ne žele preuzeti obaveze vraćanja tih milijardâ – zajedničkim zaduživanjem na tržištu kapitala. „To ćemo učiniti pojačanom suradnjom uz osiguranje prostora u proračunu EU-a i jednoglasnim dogovorom o izmjeni višegodišnjeg financijskog okvira“, tvrrdi šefica Europske komisije Ursula von der Leyen.

Ukrajina bi trebala vratiti zajam iz sredstava „kojima će joj Rusija platiti reparacije, ratnu štetu“, a to će se dogoditi kada na vrbi rodi grožđe. Do tada će zamrznuta ruska imovina ostati zamrznuta, a „Unija zadržava pravo koristiti ju za financiranje zajma“, ali zbog „kompliciranosti“ – ta odluka sada nije donesen. Predsjednik Europskog vijeća António Luís Santos da Costa tvrdi kako su eurolideri „dali mandat Europskoj komisiji da nastavi rad na zajmu za reparacije utemeljenom na zamrznutoj ruskoj imovini. Uz to, dogovorili smo se o produljenju sankcija protiv Rusije. Naš cilj nije produljiti rat, naprotiv, naše su odluke ključan doprinos uspostavi mira u Ukrajini“.

Von der Leyen to naziva „mirom kroz snagu“, što je ekonomski i sigurnosno suicidna fatamorgana neodgovorne političarke koja živi u paralelnu svemiru, pa ne vidi vidljivo i političkom slijepcu. To da su Kijev, Bruxelles, London i tzv. partneri/saveznici praktično izgubili rat u Ukrajini i nemaju ga šanse prepraviti u pobjedu niti da su kadri, a nisu, već 1. siječnja 2026. odjednom uplatiti svih 135 milijardâ eura, koliko je Kijev procijenio svoj ratni opstanak u sljedeće dvije godine. Razliku bi od 90 do 135 milijardâ, očekuje se, imale platiti Velika Britanija i Kanada.

Podijeli li se 90 milijardâ eura zajma brojem žitelja u 24 države EU-a koje su ga pristale uzeti, uključivo Hrvatsku, svaki će taj građanin uplatiti u sljedeći europski proračun 214 eura za izgubljeni rat u Ukrajini: 8,83 eura na dan! Svaki CRO građanin je uz to obavezan platiti 1,054 eura dnevno, ili 385 eura godišnje ili ukupno 1,5 milijardâ eura godišnje. Godine 2016. je taj trošak iznosio pet tadašnjih kuna na dan, gotovo euro manje.

„Plan europskog financiranja Ukrajine mehanizmom pojačane suradnje znači uzalud bačen novac, pa su Mađarska, Slovačka i Češka potpuno izvan toga, ne želimo sudjelovati“, komentira mađarski premijer Viktor Orbán. „Mislim da je europski plan iznimno loša odluka, koja Europu približava ratu. Izgleda kao zajam, ali ga Ukrajinci nikad neće moći vratiti. To je u osnovi izgubljen novac, a oni koji stoje iza tog zajma će preuzeti odgovornost i financijske posljedice.“ Dio europolitičara smatra tu opciju Orbánovom diplomatskom pobjedom u odnosu na ratnohuškačko uže vodstvo Unije, ostavljeno bacakati se na cjedilu američke administracije Donalda Johna Trumpa.

„Iza stajališta koje čujem od mnogih pametnjakovića u EU stoje stotine leševa“, kazao je neki dan predsjednik RH Zoran Milanović za službenog posjeta Slovačkoj. „Lako je vitlati saboljom ili bacati koplje koje na kraju ne padne na tvoju kuću ili u tvoj vrt. Pouzdano znam da će se cijena tog razmišljanja brojati u glavama i životima Ukrajinaca i Rusa, ne Nijemaca i Francuza. Teritorijalni ustupci i teritorijalne koncesije su stvar Ukrajine. Određene snage, države i krugovi guraju štetne i opasne odluke za EU i europske države. Unija, Europska komisija i europske institucije su tijela prema kojima – s obzirom na ono što govore, poduzimaju i rade – uvijek treba imati kreativnu skepsu. To je temeljni pristup prema birokraciji i prema onima koji su neizabrani, odnosno nisu demokratski izabrani.“

Milanović to ne bi nazvao tzv. dubokom državom: „EU nije država niti će ikad postati, jer je to put u propast. Ali udruženje i način djelovanja europskih slobodnih država i nacionalnih država – to da. Uniju vidim kao prostor tolerancije, slobode, putovanja, a nikako kao okomiti, vertikalni pristup u kojem navodno svi odlučujemo u zajednici sretnih i razdraganih nacija, a ustvari odlučuje njih nekoliko. Ruska zamrznuta sredstva su rusko suvereno vlasništvo i to se ne dira. Dira li se, to je trebalo napraviti prvi dan ili u prvoj godini rata. Činjenica da to nije napravljeno tada, nego se čini na isteku četvrte godine rata, govori o logičkoj i argumentacijskoj neodrživosti te intervencije.

Protiv toga su Europska središnja banka i niz aktera, jer su svjesni kamo to vodi. Fascinira me neodgovornost jedne grupe ljudi koja trenutačno izdaje naređenja, jer znaju da za to sutra neće odgovarati: nakon mene potop, baš me briga što će biti iza mene, tko će vraćati stotine milijardâ eura, kako će uistinu završiti rat. To je neodgovornost ljudi koji imaju jako visoko mišljenje o sebi. To je smišljeno drugdje, a Europska komisija to provodi. U tom lancu interakcije sudjeluje i Hrvatska, a mi s tim nemamo veze. Sažalijevam one koji misle da nešto predstavljaju“.

Naravno da CRO premijer Plenković ne samo nije pitao sugrađane smije li na summitu u Bruxellesu solirati na njihovu štetu već nije ni usuglasio s CRO predsjednikom, ustavnim sukreatorom vanjske politike, državno stajalište prema preuzimanju obaveza iz tog reparacijskog zajma Ukrajini. Izdajničke medijske tv-kamere uhvatit će ga, međutim, kako u stankama euroskupova sluganskim strahopoštovanjem namještena osmijeha i blistavih očiju odobrava EU “autoritetima“.

Da bi reč rekel kontra, kada njemački kancelar Friedrich Merz nakon 16-satne muke po reparacijskom zajmu i zamrznutim u EU 250 milijardâ ruskih eura (samo u Belgiji 185 milijardâ, za što ova traži neograničena jamstva o podjeli odgovornosti za financijske i pravne rizike od ruske odmazde) slavodobitno izvještava novinare: „Ovo su dobre vijesti za Ukrajinu i loše za Rusiju, a to nam je i bila namjera“. Sastanak EU-a na vrhu nije smio završiti bez odluke, jer bi bez tog novca – nema veze koliko će to stajati Europljane novim otimanjem iz usta njihovih obitelji!? – „Ukrajina ostala u drugom tromjesečju 2026. godine prazne blagajne i najvjerojatnije izgubila rat od Rusije, a Europa se našla na udaru ruske vojne agresije“.

Jest da je to notorna izmišljotina radi plašenja žitelja Starog kontinenta, koji se već neko vrijeme masovno bune protiv vrlo skupe ratnohuškačke politike EU-a i svojih vlada, jer ne djeluju u korist mira i sigurnosti. Rusija niti ima ekonomsko-vojnog potencijala napasti Europu niti razloga za to i potrebe. Moskva opovrgava i ismijava inducirani strah te vrsti kao alibi za sabotiranje američko-ruskog mirovnog plana, koji bagatelizira europske jastrebove i izborno već nelegitimnog predsjednika Ukrajine Volodimira Oleksandroviča Zelenskog, koje ni „ruski car“ Vladimir Vladimirovič Putin posprdno naziva „praščićima“.

Netko tko je namjerno izazvao rat protiv Rusije – Zelenski i EU/NATO na mig i obećanje sudjelovanja američke administracije Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. – nije kvalificiran sudjelovati u rješenju za obustavu rata. Bez obzira na to što će mir biti uspostavljen kada bude uspostavljen prije ili kasnije, ali bit će uspostavljen i o njemu će sporazumno odlučiti Washington i Moskva. Nitko drugi. Pokazat će se neminovno: Zelenski i njegovi europski mecene (na bolan trošak vlastitih građana) suvišni su u  ozbiljnijoj  budućoj kombinaciji. Oni to znaju, i zato sabotiraju mirovno rješenje. A tzv. koalicija neuspješnih će morati progutati gorak zalogaj, koji četiri godine glasno žvače.

„U ovim trenucima zbunjenosti Europe i drame koja još čeka katarzu u Ukrajini, gdje su poginule stotine tisuća vojnika, nama ostaje nadati se da će biti više razuma“, naglasio je predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović na obilježavanju 34. obljetnice Hrvatskog vojnog učilišta Dr. Franjo Tuđman u Zagrebu. „Ne želim da hrvatski političari i lideri budu među krivcima i među odgovornima, jer za tim nema potrebe. Treba gledati svoje poslove i svoje interese, ne gurati se ni u kakve tzv. koalicije voljnih, jer čemu onda služi NATO? Europa se dramatično promijenila, ali zbog stajališta SAD-a i stanje u NATO-u. Teško je povući paralelu, ali što je NATO bez SAD-a!? Postoji i ne postoji.

Američka je pak  strategija o sigurnosti jedno, a nastup glavnog tajnika NATO-a (Mark Rutte, op. a.) nešto treće. Ljudi slušaju glavnog tajnika te nekolicine predsjednika država/vlada najvećih europskih država da je samo pitanje dana kada će doći do sukoba s Rusijom, i nije im svejedno. Strahuju, boje se je li to istina i je li to moguće? Mislim da nije moguće i da je to s one strane pameti.“

U svomu tradicionalnom godišnjem izvještaju o stanju nacije, Putin je već iksti put opetovao kako „Rusija nema namjeru napasti Europu“, da je to ratnohuškačka izmišljotina Bruxellesa i Londona, ali „spremni smo za rat, ako to Europa želi, i tada će završiti jako brzo. Upotrijebe li zamrznutu rusku imovinu za financiranje ukrajinske obrane, žestoko ćemo uzvratiti svim raspoloživim sredstvima Uniji i svakoj zemlji koja u tome sudjeluje. Krađa nije prava riječ. Krađa je tajno oduzimanje imovine, a ovdje to žele učiniti javno. To je pljačka! To ruši povjerenje u eurozonu, gdje mnoge države drže svoj novac, kao i Rusija. Posljedice za EU će biti ozbiljne“.

CRO premijera Andreja Plenkovića, danonoćno spremnoga na svaki aport iz Bruxellesa, uopće ne brine to što je samovlasno bio na summitu EU-a, ugurao Hrvatsku među 24 zemlje koje neodgovorno prihvaćaju opasne financijske, međunarodnopravne, ekonomske, sigurnosne i ine rizike još neviđenoga reparacijskog zajma od 90 milijardâ eura i otimanja ruske zamrznute imovine. „EU je donio stratešku odluku o financiranju Ukrajine i pokazao da stoji uz tu zemlju“, pohvalio se. „Omogućili smo joj dobro financiranje za sljedeće dvije godine. Imali smo i ranije situacije (kao sada s Mađarskom, Slovačkom i Češkom, op. a.) da su neke zemlje napravile tzv. opt-out, to da ne sudjeluju. Dakle, imali smo jednoglasnu odluku, ali bez zemalja koje su izrazile rezerve.“

Nekako su na tom tragu i moskovski odjeci bruxelleskog kompromisa na EU-ovu summitu na vrhu, pa će glavni ruski pregovarač o miru u Ukrajini Kiril Aleksandrovič Dimitriev – imenujući predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačkog kancelara Friedricha Merza i britanskog premijera Keira Starmera – objaviti na Telegramu: „Zasad su prevladali pravo i zdrav razum i to je smrtni udarac ratnim huškačima. Nekoliko glasova razuma unutar EU-a za sada je spriječilo da se ruske rezerve ilegalno koriste za financiranje Ukrajine. Više puta smo upozorili da će Rusija odgovoriti na krađu svoje državne imovine korištenjem zapadnih sredstava, posebno onih što pripadaju privatnim ulagačima i tvrtkama, za svoje potrebe“.

Dimitriev se na društvenoj mreži X-u/Twitteru izravno obratio Von der Leyen, Merzu i Starmeru: „Poraženi ste! Cijeli svijet je samo gledao kako ne uspijevate zastrašiti druge kako bi kršili zakon“.

Ishod sastanka EU-a na vrhu, međutim, podebljao je spoznaju o neslozi i nejedinstvu glede tzv. mainstream politike Unijina vodstva, pa je francuski predsjednik Emmanuel Macron neuvjerljivo pokušao kontrolirati štetu: „Unija je izbjegla kaos i podjele te ostala ujedinjena (24 prema tri, op. a.) i vjerujem da bi za Europu bilo korisno nastaviti dijalog s Putinom. Neki već razgovaraju s njim, pa i mi, Europljani i Ukrajinci, imamo interes pronaći odgovarajući okvir ne bismo li se na ispravan način opet uključili u razgovore. U protivnom, raspravljamo među sobom, dok ti pregovarači djeluju samostalno, iako razgovori s Rusima nisu savršeni.“

„Jednostavno si više ne možemo priuštiti neuspjeh“, objavljuje šefica vanjske politike EU-a Kaja Kallas, nesvjesna činjenice da je neuspjeh Unije u ukrajinskom ratu već – gotova stvar. Što se to u Bruxellesu prije shvati, to su veći izgledi za obustavu ubijanja i razaranja te kakav-takav mir u zemlji u kojoj više nikad ništa neće biti kako je bilo prije nepotrebne veljače 2022. godine. No, jesu li politčki kockari napokon ostali i bez donjeg rublja?

Gorak zalogaj koalicije neuspješnih