Zbližavanju pljačkaša i njihovih žrtava doprinosi i dužina vremena provedenog u takvoj situaciji

Piše: Duško Kovačević

Ako smo pali,bili smo padu skloni (B. Miljković)

Jedna agencijska vijest od prije desetak dana me je navela na razmišljanje i pokušaj dekonstrukcije crnogorskih stranputica i bespuća koji su već postali tradicionalni i opšte prihvaćeni obrazsci i narativi našeg etosa čije fenomenologije nas uporno i hronološki prate kroz čitavu istoriju, a u naših danima doživljavaju svoj epski karakter. Da li ti crnogorski „ludizmi" i društvene antinomije dolaze iz više sfere koju čini duh čitave nacije?                            

"Crnogorska burza(berza)je doživjela najveći pad u cijelom regionu", glasila je ta vijest.                           

Naš region slovi, kao što je dobro poznato, za „crnu rupu" i „tamnu sijenku" Evrope koju čine desetak problematičnih država, odrođenih i udaljenih od svakog smisla i normalnosti. Biti najgori u takvom društvu je strašnan usud i ponižavajući pad, dok u isto vrijeme, gebelsovskom doktrinom upornog ponavljanja laži, svakodnevno slušamo iz usta autoritarnih vladajućih zloduha opsenarske frazeologije tipa: primjer u regionu, iskorak u evropske, atlantske integracije, oaza blagostanja… dok odstrjeljeni mladići leže u lokvama krvi! Ovo je samo jedan ferment našeg bezsmisla, a đe je korupcija, opšta kriminalizacija društva, skaradno sudstvo i univerzitet, zarobljeni mediji i, naravno, naše zaleđene sudbine… u čemu smo ponovo najgori od najgorih. U ovoj zemlji prevara i straha postoji jedan egzemplaran primjer kojim ćemo objasniti svu disperzivnost nesrećne egzistencije na ovom turobnom prostoru vječitog stradanja. To je, upravo, crnogorska burza!

Dijagram koji pokazuje tendenciju rasta i pada crnogorske burze, gdje imamo u početku enormni rast preko svake mjere i realnog pokrića, pa odmah zatim strmoglavi pad na dnu dna, kakav ne pamti ni jedna država – najvjernije predstavlja sudbinu crnogorskog društva u svim njegovim pojavnim manifestacijama. 

Sve velike prevare poslednjih dvadesetak godina, koje su ojadile ovaj naivni narod, precizno su se razvijale po već pomenutoj burzanskoj šemi. Sjetimo se piramidalnih banaka Dafine i Jezde s'početka devedesetih. Asronomske visine kamata na mjesečnom nivou kakve ne poznaje nijedan bankarski sistem na svijetu. I onda kada su narod "navukli" – naravno, bezočna prevara. Da će se istom brukom završiti veliki investiciono-turistički bum ili nju dil već je jasno kroz afere Zavala i Lipci, dok se pravda kompenzuje i trenira na sirotinjskim kućicama na Malom Brdu i Zagoriču!

Sjetimo se samo Stiva Henkea – lika koji kao da je izašao iz filmova Živka Nikolića – od premijera predstavljen kao mesija međunarodne ekonomije i izbavitelja posrnulih privreda.Tek kada je nestao i olakšao nas za par miliona, čuli smo da ga traže sudovi desetak egzotičnih država!

Bili smo i svjedoci magijske metamorfoze kada su se italijanski dobroćudni turisti preobrazili u najokorelije kriminalce i mafijaše koji su kasnije osuđeni na višedecenijske zatvorske kazne.

U svim nabrojanim prevarama – a koliko ih je još bilo – kao što sam rekao, logika i kompozicija priče uvijek je ista. To nije sofisticirana predstava kada se planirana represija i otimačina rafinirano prikriva iza viših interesa. U Crnoj Gori se to radi primitivnom, šibicarskom i prostačko-balkanskom logikom, baš kao na dijagramu burze: "Prvo ga navuči, pa onda opelješi". Izuzetno jednostavna metoda imanentna prevarantima sa margina autobuskih stanica i pijaca! I, evo, jednog crnogorskog antropološkog specifikuma samo nama svojstvenog za čiju analizu je najpozvanija analitička psihologija, a to je neobjašnjiva činjenica, da je posle svakog šibicarenja do gole kože, šibicar sve popularniji i omiljeniji kod svojih "pacijenata"!!!

Sličan fenomen je  poznat pod nazivom "štokholmski sindrom". To je psihološko-patološko stanje pojedinca ili grupe ljudi, ali nikako cijelog naroda, izazvano jakim traumatološkim stresom. Taj naziv je uveo kriminolog i psihijatar Nils Bejrot poslije neuspjele pljačke banke na Normalmstrongu u Štokholmu, od 23 do 28.avgusta 1973. Taoci su se emocionalno vezali za pljačkaše i otmičare, pa su posle opravdali njihove postupke čak i nakon svog oslobođenja. Zbližavanju pljačkaša i njihovih žrtava doprinosi i dužina vremena provedenog u takvoj situaciji; što više vremena protekne, veća je mogućnost stvaranja Štokholmskog sindroma!

Poznata priča, zar ne?