Piše: Zoran Meter

Veliki plan je neslavno propao: na kraju će zajam za Ukrajinu platiti samo Europa, a ne i Rusija!

To je kratki rezime više od 16 sati dugog jučer započetog dvodnevnog summita Europskog vijeća, na kojem su čelnici država članica i vodeće osobe ključnih tijela EU-a najviše razgovarali o tome kako zamrznutim ruskim sredstvima iz belgijskog depozitara Eurocleara Ukrajini dodijeliti reparacijski kredit od 90 milijardi eura za njeno financiranje u iduće dvije godine.

Na stolu su bile samo dvije opcije, kako je to rekla i Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije:

prva, da se Europska unija zaduži u ime svih članica za beskamatni kredit Ukrajini (slično modelu kako je Bruxelles to učinio u vrijeme Covid-19 pandemije u odnosu na nabavu cjepiva);

i druga, da se za tzv. reparacijski zajam Ukrajini dodijele zamrznuta (imobilizirana) ruska sredstva kojih je u Europi 210 milijardi eura, daleko najviše u Euroclearu – oko 185 mlrd.

Inicijator plana i čitave ove sage koja je trajala nekoliko mjeseci bila je osobno predsjednica EK Ursula von der Leyen (UvdL) kojoj se, ubrzo, kao uz nju glavni promotor pridružio njemački kancelar Friedrich Merz.

Zapravo, samo je jedna opcija bila u igri

Također je od samoga početka od strane UvdL potpuno jasno i glasno bilo rečeno kako je glavni cilj osigurati onu drugu od navedene dvije opcije i da zapravo ona prva ne dolazi u obzir, već je samo svojevrstan dekor, osiguranje demokratičnosti izbora – a zapravo upozorenje državama članicama što će se dogoditi ako se ne progura opcija sa zamrznutim ruskim sredstvima.

To je bilo jasno još i iz ne tako davno objavljenog otvorenog pisma UvdL kada je prvi put predložila spomenute dvije opcije, i čija je intencija zapravo bila „ukoliko ne pristanete na moj prijedlog vaše će zemlje morati plaćati financiranje Ukrajine“.

Taj je pritisak išao daleko, ali najviše prema Belgiji bez koje se ne može provesti de facto konfiskacija suverene ruske imovine kako je god EK pokušavala prikazati u drukčijem svjetlu. Jer za konfiskaciju i za predloženi EU model iste ne samo što nema povijesnog presedana, već ne postoji bilo kakvo međunarodnopravno ili nacionalno pravno uporište, čak ni neka najmanja ili duboko skrivena zakonska klauzula koja bi se u tu svrhu eventualno mogla upotrijebiti kao opravdanje odnosno zaštita od štetnih posljedica koje bi u slučaju otuđenja ruske imovine definitivno uslijedile ne samo po EU i države članice, već i po međunarodni financijski sustav odnosno ustroj).

Na to već tjednima i mjesecima upozoravaju vodeći svjetski financijski stručnjaci. Ali sve je badava, kad na čelu EU-a i pojedinih njenih članica imate osobe koje ne žele razmišljati racionalno, već su vođene emocijama ili pak osiguranjem svojih sinekura (najčešće jednog i drugog zajedno).

„Koalicija nevoljnih“ i očajnički pokušaj dovođenja u zabludu

Vrhunac pritiska i najbolji pokazatelj očaja u kojem su se zbog toga našli predlagači „reparacijskog kredita“ zbio se prošloga tjedna, kada su u Bruxelles stigli UvdL i Friedrich Merz i organizirali večeru  za belgijskog premijera Barta de Wevera na kojoj su ga uzaludno pokušavali pridobiti na svoju stranu nudeći  mu neka nova jamstva o podjeli posljedica s Belgijom – što zapravo nisu nikakva stvarna jamstva, već čisti pokušaj podvale, jer je jasno kako jamstava za tako nešto ne može biti.

Belgijskom premijeru se tako nešto nije moglo podvaliti jer je prethodno duboko proučio pravno stanje stvari u razgovorima s upravom Eurocleara i financijskim stručnjacima, a potom svoju odluku o protivljenju izložio pred belgijskim parlamentom i od njega zatražio potporu koju je dobio gotovo jednoglasno. Tako siguran i oboružan političkom i stručnom potporom kod kuće ostao je nepokolebljiv pa je vjerojatno jedini uživao u spomenutoj večeri koja je pak prisjela preostalom dvojcu.

Belgijskom premijeru mnogi će nakon ovoga htjeti podignuti spomenik (nije se lako bosti s „rogatim“ čelnicima jedne Njemačke i EU-a), ali ipak je jedna druga osoba, a ne on – „zbila posljednji čavao“ u spomenuti „plan B“.

Bila je to talijanska premijerka Giorgia Meloni koja je samo nekoliko dana uoči odlučujućeg jučerašnjeg sastanka u Rimu izjavila kako se Italija protivi korištenju ruske imovine za kreditiranje Ukrajine i da se zalaže za druge modele pomoći toj zemlji. Italija je ipak jedna druga (viša) kategorija u odnosu na Belgiju, Mađarsku, Slovačku ili Češku (o Malti koja se također pridružila klubu otpora da i ne govorimo). Italija je treća najmnogoljudnija i gospodarski najjača zemlja EU – iza Njemačke i Francuske, pa je njen glas unutar „koalicije nevoljnih“ postao i onaj koji je presudno utjecao na prevagu klatna vage protiv UvdL i Merza.

Ovdje bih dodao kao ni francuski predsjednik Emmanuel Macron nije bio pobornik Ursulinog i Merzovog plana iako se njemu bojao javno proturječiti. Na jučerašnjem sastanku je više-manje znakovito šutio. A kada u tako presudnim trenucima za EU (tu su ocjenu davali njeni sami čelnici danima prije summita) šutite o nečemu što „vrh“ traži, jasno je da to traženje ne prihvaćate ili ga barem ne odobravate ako ga na kraju i prihvatite zbog neke solidarnosti ili postojanja više sile.

 „Viša sila“ umiješala se u konačni izbor

A kad smo već kod više sile, njena nazočnost na summitu je itekako postojala i djelovala. Poput neke nevidljive sjene nad dvoranom je lebdio lik ne toliko ruskog vođe Vladimira Putina koji je prijetio teškim posljedicama EU-u ukoliko konfiscira ruska sredstva i preda ih Ukrajini, već američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Upravo se Trump protivio korištenju ruskih aktiva na način kako je to željela Europa. On je zamrznute ruske aktive ugradio u svoj mirovni plan o kojemu se sada aktivno raspravlja, ali na način da ih upotrijebi u dva smjera: prvi je za američko-ukrajinsko zajedničko financiranje obnove, a drugi za američko-ruske zajedničke investicijske projekt za rusko gospodarstvo odnosno na teritoriju Ruske Federacije.

Taj Trumpov plan s ruskim sredstvima, s kojim s Putin usuglasio, potpuno je neprihvatljiv za Europu. Ali pošto upravo to predstavlja jedan od ključnih ruskih kompromisa u pregovaračkom procesu Trump nije želio dozvoliti da EU sve upropasti jer bi za neki treći po redu njegov plan bilo predugo čekati ako bi ga uopće više i bilo, a Ukrajina bi se, prema Trumpovom i Putinovom mišljenju, u međuvremenu našla u još težem vojnom i političkom položaju., i izgubila nove teritorije.

Sigurno ne bez razloga, američki se pregovarači već ovoga vikenda na Floridi, na hermetički zatvorenom imanju Trumpovog prijatelja i poslovnog partnera po nekretninskom biznisu Stevena Wittkofa ponovo sastaju s ruskom i ukrajinskom delegacijom. Hoće li on donijeti konačni uspjeh još nitko ne zna, pa ni oni sami, ali je svima jasno kako u slučaju europske konfiskacije ruskih sredstava ne bi bilo ni tog sastanka ni uspjeha Trumpovog plana kojeg on toliko želi.

Trump je već davno prebacio financiranje Ukrajine na teret EU-a

Trump ne voli Europsku uniju i to nije nikakva tajna. To je jasno pokazao i u svom nedavnom senzacionalnom intervjuu za POLITICO, gdje je čelnike europskih država nazvao „pravim budalama“ i tvrdio kako će imigracija učiniti „neke od tih zemalja neodrživim“.

Ali nije stvar u Trumpovom izostanku ljubavi (za ljubav nema mjesta u politici i geopolitici, i tko je tamo traži taj je ozbiljno pogriješio adresu), već da je Trump još proljetos do kraja slomio ionako još od ere Joea Bidena potpuno usahli europski otpora svemu što kao obligatorno dolazi iz Washingtona.

Trump je najprije objavio potpuno povlačenje američkog financiranja Ukrajine i prebacio ga na pleća Europe, a kada je zaprijetio da će Kijevu prestati isporučivati i američko oružje potpuno je slomio europske vođe koje su znale d bez toga Ukrajina brzo gubi rat a time i oni svoje političke fotelje jer bi europskim građanima štošta morali objasniti.  Zato su prihvatili Trumpov obrambeni sporazum kojim moraju svojim novcem kupovati američko suvremeno naoružanje a onda ga (formalno ne moraju ali je to tako) isporučiti Ukrajini.

Što se pak tiče obveze financiranja Ukrajine tu je EU donekle još pokušavala pružiti otpor tvrdeći kako to nije u mogućnosti činiti samostalno, bez SAD-a, ali Trump je bio neumoljiv. Lukavo je formalno povukao SAD iz ukrajinskog rata (iako je u njega još tekako uvučen) osiguravši si time položaj posrednika u istom, a time i dovoljne kontrole nad njim kako ne bi izišao izvan dosadašnjih okvira u smjeru eskalacije u koju bi tada mogao biti uvučen i SAD  što i Washington i Moskva pod svaku cijenu žele izbjeći svjesni katastrofalnih posljedica.

Zbog toga je Europska komisija i krenula u proces pokušaja iskorištavanja zamrznute ruske imovine za financiranje Ukrajine što je bila ideja i prije dolaska Trumpa na vlast. On je za sada propao, a to je vjerojatno i zauvijek tako, iako se Merz još uvijek nada da bi se u budućnosti ta sredstva mogla iskoristiti u tu svrhu ako Rusija Ukrajini ne isplati ratne reparacije. Međutim, kako reparacije mora plaćati poražena strana, koja de facto i de jure potpisuje kapitulaciju, Marzova nova verbalna akrobacija više je očajnički čin pokušaja saniranja katastrofalnog poraza na jučerašnjem summitu.

I britanski Financial Times danas piše kako se zbog odluke „da se za financiranje Ukrajine koristi novac europskih poreznih obveznika, umjesto ruske imovine“ radi o političkom udarcu „njemačkom kancelaru Friedrichu Merzu i predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen, koji su zagovarali koncept “reparacijskog kredita”, a također su pokušali izvršiti pritisak na belgijskog premijera Barta de Wevera“.

Pa iako je na kraju prošao prvi prijedlog („plan A“) za financiranje Ukrajine tijekom dvije godine putom zajma od 90 milijardi eura iz neiskorištenih sredstva iz zajedničkog proračuna EU-a, to je poraz za europske elite, a i ukrajinski državni vrh (iako mu formalno može biti svejedno jer će dobiti novac) svim je srcem navijao za „reparacijski zajam“ i danas niti ne krije svoje razočarenje, a pojedini zastupnici u Verhovnoj radi idu još dalje pa kažu da ovaj kredit neće biti dovoljan i de će im se na kraju opet trebati dostaviti ruska zamrznuta sredstva (zastupnik Železnjak, izvor, medij Strana)

Ovaj teški poraz Europske komisije može imati velike političke posljedice ne samo po njenu odnosno sudbinu Ursule von der Leyen koja joj je na čelu, jer je i u ovoj drugoj, na kraju usvojenoj opciji opet morao biti učinjen izuzetak. I to za Mađarsku, Češku i Slovačku koje su se prethodno i njemu opirale tvrdeći kako „ne žele financirati rat“ što su riječi mađarskog premijera Viktora Orbana. Na kraju, kako ne bi došlo do potpunog fijaska te su zemlje prihvatile plan zajedničkog zaduživanja za Ukrajinu, ali su zauzvrat dobile izuzeće, tj. one u tome neće morati sudjelovati.

Neće li se, prije ili kasnije, i druge zemlje članice, koje gospodarski stoje i puno lošije od spomenuta tri susjeda, zapitati, je li pravedno da se one zadužuju a neki drugi, koji su ravnopravni u istim integracijama to ne moraju?

Vode nas idioti i beskičmenjaci

Već sam davno u  jednoj svojoj analizi rekao, a sada sam u to potpuno uvjeren, kako vjerojatno u povijesti nije bilo veće, gluplje i kratkovidnije strateške greške od ove europske, glavninu čije gluposti ćemo tek morati plaćati. Pisao sam, koliko li će samo skupo koštati Europu i njene građane nerealna želja Europske unije od sredine prošloga desetljeća da se Ukrajinu mora uključiti ne samo u EU, već i u NATO savez iako su svi dobro znali da je ovo drugo za Rusiju „crvena crta“ jer je ona to posve otvoreno davala do znanja.

Na kraju će Ukrajina morati ući u EU jer to u svom mirovnom planu traži Trump – i to već od 2027. godine. Paradoks je u tome što se sada mnogi u EU, koju su ukrajinsko članstvo snažno podupirali, tome sada protive (uključujući i najviše strukture u Bruxellesu). Argument im je da se time krše propisani standardi tj. kriteriji za članstvo koje svaka zemlja kandidat mora ispuniti. Ukrajina je u tom smislu na samom početku, i za članstvo bi joj objektivno trebalo još desetak godina.

Ali žalosno je što to i nije stvarni razlog otpora (formalno je), već činjenica da bi Ukrajina, sa svojim potpuno devastiranim gospodarstvom, financijama, infrastrukturom – u potpunosti pala na teret EU-a već od kraja iduće godine, u vrijeme kada se i EU suočava sa svojim velikim ekonomskim i političkim problemima (deindustrijalizacija, imigracije, …) .

Nije teško zamisliti rijeke nezadovoljnih Ukrajinaca svime ovim što se dogodilo njihovoj domovini kako se kreću prema prijestolnicama zapadne Europe u potrazi za boljim životom kojeg će im ove – prema njihovom mišljenju – biti dužne osigurati nakon ovolikih ukrajinskih žrtava. Tu nije riječ o tisućama i desecima tisuća, već o milijunima ljudi koji će imati pravo slobodnog kretanja EU-om.

Europski mudraci više ne djeluju racionalno, već emocionalno pa i osvetnički. Oni su, iako svjesni svojih pogrešnih strateških procjena, podsvjesno u nemogućnosti prihvatiti da su umjesto blagodati koje su uživale kroz slobodan pristup ruskom tržištu za svoje kompanije i za jeftine i neograničene ruske energente sada dobili Ukrajinu. I to su je dobili najvećim dijelom kako bi osigurali njenu obnovu i financiranje, dok će se za dobiti od ukrajinskih prirodnih resursa (ma koliko bili veliki nemjerljivo su manjih od ruskih, kao i od ruskog tržišta) morati boriti s Amerikancima.

Osim toga, na svojim su istočnim granicama dobili neprijateljsku nuklearnu velesilu sa strahom od koje će SAD uvijek moći manipulirati kako bi europske elite držao u šaci i pod svojim nadzorom.

Istodobno će SAD s Rusijom surađivati na sličan način kako su to prije rata činile velike europske tvrtke – od automobilskih do energetskih divova poput francuskog Total-a u bogatim ruskim arktičkim LNG nalazištima ili njemačkih i talijanskih po pitanju Gazproma i Rosnjefta, Lukoila i td. Surađivat će tamo gdje imaju zajednički interes, a gdje se ti interesi sudaraju, takve će probleme ostavljati po strani „za neka bolja vremena“.

To su stvarna mjerila kojima se barata među poslovnim elitama (dakle i onim političkim koje su s njima usko povezane), a ne koliko će se tenkova ili streljiva morati dati Kijevu za nastavak rata kojeg – to sad svi dobro znaju – on ne može dobiti.

Da može – to bi već bila neka posve druga priča, na koju su europske elite nasjele tj. pogrešno zaigrale – što će nas sada svih skupo koštati.

Amerikanci su ih, kao malu djecu – žedne preveli preko vode.

Zoran Meter: Vode nas idioti: Umjesto Rusije, financiranje Ukrajine plaćat ćemo mi