Piše: Ivica Đikić

Odustajanje Sjedinjenih Država od partnerskog odnosa s Europskom unijom i od liderske uloge u Sjevernoatlantskom savezu – što više ne treba iščitavati samo iz izjava ćudljivog predsjednika Donalda Trumpa nego je nedvosmisleno zapisano u najnovijoj američkoj Strategiji nacionalne sigurnosti – duboko će uzdrmati Europu, koliko god pojedini čelnici država Europske unije te vodstvo Europske komisije i NATO-a sami sebe hrabrili frazeološkim mantranjem o vlastitoj odlučnosti, hrabrosti i “uzdanju u se i u svoje kljuse”.

Hrvatski premijer Andrej Plenković jedan je od takvih. U propagandnom tekstu objavljenom u francuskom časopisu “Le Grand Continent”, tekstu koji je pretenciozno nazvan doktrinom, Plenković piše ovako: “Moramo biti dovoljno snažni da se oslonimo na sebe, ali i visoko integrirani kako bismo ostvarili temeljni europski princip: solidarnost među članicama i jačanje naše sposobnosti za obranu demokracije – kod kuće ili u svijetu. Trenutak koji nas očekuje ne bi trebao izazivati strah. Trebao bi probuditi našu odlučnost. Našu odlučnost da donosimo hrabre odluke, ulažemo u našu zajedničku budućnost i u potpunosti vjerujemo u potencijal Europe.”

Jedan od takvih je i Mark Rutte, glavni tajnik NATO-a i nekadašnji nizozemski premijer. “Mi smo sljedeća meta Rusije. Bojim se da su mnogi previše samozadovoljni. Previše ih ne osjeća hitnost. I previše ih vjeruje da je vrijeme na našoj strani. Nije. Vrijeme za djelovanje je sada”, izjavio je Rutte, upozoravajući da bi Rusija u roku od pet godina mogla biti spremna za vojni napad na NATO te da bi Europljani, ako se ne naoružaju do zuba, mogli doživjeti “rat kakav su iskusili naši djedovi i pradjedovi”.

Rutte svjesno previđa realnost: organizacija kojoj je na čelu ne predstavlja praktički ništa bez sudjelovanja SAD-a, što je i sam Rutte konstatirao u istoj izjavi, a jasno je da se Trumpova administracija – koja će vladati još tri godine, uz mogućnost produženja u nekoj od inačica – odrekla Sjevernoatlantskog saveza ili barem dominantne i aktivne uloge u tom savezu, uloge kakvu su Sjedinjene Države imale od osnivanja NATO-a 1949. godine.

Ako SAD maksimalno ne sudjeluje, NATO je tigar od papira. Rutte se valjda nada da bi njegovi srdačni osobni odnosi s američkim predsjednikom – zbog kojih je, uostalom, i odabran za glavnog tajnika – mogli spriječiti udaljavanje SAD-a od NATO-a, no ta se računica čini promašenom, unatoč nepredvidivosti i prevrtljivosti Donalda Trumpa.

Amerika vjerojatno neće formalno izići iz NATO-a, mada ni ta opcija nije sasvim isključena, i to je najviše što Rutte može očekivati. (U tom svjetlu, logično je da se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odriče nauma o članstvu u NATO-u i da to predstavlja krupnim pregovaračkim ustupkom. Tim ustupkom ne gubi puno, ili ne gubi gotovo ništa.)

Odnos prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, to jest odnos prema Ukrajini i prema Rusiji, prva je i neposredna točka razilaženja SAD-a i Europske unije, pri čemu pod Unijom podrazumijevamo i Veliku Britaniju. Na dubljoj i dugoročnijoj razini, Trumpu su uglavnom nepodnošljive vrijednosti na kojima, još uvijek, počiva EU i ne može se osloboditi uvjerenja da EU ne služi ničemu osim trajnom nanošenju štete američkim ekonomskim interesima, što je, po njemu, obrnuto proporcionalno višedecenijskoj američkoj skrbi za europske obrambene sposobnosti.

Što se tiče Rusije i Ukrajine, EU nema kapaciteta da samostalno i na duže staze, mimo Washingtona, opskrbljuje Kijev oružjem i novcem potrebnim za vođenje iscrpljujućeg rata, makar se radilo samo o aktivnoj obrani bez ambicije da se pokrenu ofenzivne operacije pješaštva, te za kakvo-takvo funkcioniranje ukrajinskog društva i ekonomije.

Još je gora situacija kad je riječ o pribavljanju obavještajnih podataka o ruskoj armiji i o vrijednim vojnim i infrastrukturnim ciljevima na teritoriju Rusije: Amerikanci su u tom poslu nezamjenjivi, i to ne samo kratkoročno. I ne samo da EU nema kapaciteta nego nema ni jedinstva u vezi s ukrajinsko-ruskim pitanjem. O tome svjedoči prošlotjedna presedanska odluka o trajnijem zamrzavanju ruske financijske imovine deponirane u specijaliziranim europskim institucijama.

Odluka je presedanska utoliko što je izglasana kvalificiranom većinom, e da bi se izbjegao očekivani veto Mađarske i Slovačke. Radi se o 210 milijardi eura, a plan Bruxellesa jest da se u sljedećem koraku taj novac iskoristi kao osiguranje za hitni beskamatni kredit Ukrajini ili za prosljeđivanje tih sredstava Ukrajini ako Moskva, poslije uspostave mira, odbije isplatiti ratnu odštetu.

Mađarskom i slovačkom protivljenju priključit će se i Češka, nakon što je Andrej Babiš početkom ovog tjedna preuzeo tamošnju vladu, ali vrlo su skeptične još najmanje četiri države – Italija, Belgija, Bugarska i Malta. Prema izvještajima relevantnih medija, te četiri zemlje pozivaju “Komisiju i Vijeće da nastave istraživati i raspravljati o alternativnim opcijama u skladu s pravom EU-a i međunarodnim pravom, s predvidivim parametrima i znatno manjim rizicima, kako bi se odgovorilo na financijske potrebe Ukrajine”; upozoravaju, također, da rečeni potez “podrazumijeva vrlo dalekosežne pravne, financijske, proceduralne i institucionalne posljedice koje bi mogle ići znatno dalje od ovog konkretnog slučaja”.

Zdrav razum nalaže Europi da za svoj apsolutni politički prioritet uzme pokušaj izgradnje trajnijeg mira, što podrazumijeva i otvaranje komunikacijskih kanala prema Moskvi. O tome, međutim, ne govori nitko od šefova najvažnijih država EU-a

Ovoj akciji protivi se, inače, i Europska centralna banka. Protiv je i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, za razliku od premijera Plenkovića. “Ruska sredstva su rusko suvereno vlasništvo i to se ne dira, a ako se dira, to je trebalo napraviti prvi dan ili u prvoj godini rata. Činjenica da se to radi na isteku četvrte godine rata govori o logičkoj i argumentacijskoj neodrživosti toga”, rekao je Milanović u utorak.

Vodeće države Unije i Europska komisija, dakle, upustili su se u smišljanje kreativnih načina da se izbjegne mogućnost veta, što potencijalno pretvara EU u nešto što dosad nije bila, makar u formalnom pogledu: odlučivanje kvalificiranom većinom, koliko god bilo moralno opravdano u nekim okolnostima, neće doprinijeti unutrašnjem skladu i koheziji nego bi moglo dovesti do političke obespravljenosti, prije svega, manjih zemalja te do porasta animoziteta spram briselske elite.

Osim toga, ako Amerika ostane na sadašnjem kursu i ako se bude držala onoga što je napisano u Trumpovoj Strategiji nacionalne sigurnosti, nesumnjivo će jačati razjedinjenost unutar Europske unije. Washington raspolaže brojnim instrumentima za proizvodnju svojih trojanskih konja u Europi, i to ne samo u onim državama koje su ekonomski slabije. SAD će na sve načine, uključujući naravno i novac, podupirati ksenofobne, ultrakonzervativne, suverenističke i, u osnovi, antieuropske opcije, kojih ne manjka diljem Unije i koje su izrazito snažne upravo u ključnim članicama – Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Poljskoj.

Tu je i mogućnost povlaštene prodaje ili doniranja američkog oružja onim državama koje se zauzvrat priklone američkom projektu potkopavanja EU-a, a oružje je trenutačno najtraženija roba među europskim zemljama i ne pita se za cijenu. Americi ide na ruku činjenica da europska proizvodnja ni kvantitativno ni kvalitativno ne može iznijeti višegodišnji posao naoružavanja armija u EU-u, jer treba svega – od topničkih granata svih kalibara do sofisticiranih protuzračnih i raketnih sustava.

Neophodno je povećavanje borbene moći europskih vojski, odnosno moći odvraćanja, s obzirom na to da je taj segment desetljećima (opravdano) zapuštan zbog masivne američke vojne prisutnosti i moćnog NATO-kišobrana, ali to ne može biti ni jedini ni prvi sigurnosni koncept Europske unije. Zdrav razum nalaže Europi da za svoj apsolutni politički prioritet uzme pokušaj izgradnje trajnijeg mira, što podrazumijeva i otvaranje komunikacijskih kanala prema Moskvi.

O tome, međutim, ne govori nitko od šefova najvažnijih država EU-a. Vlasti u Njemačkoj i Francuskoj, kao i u Velikoj Britaniji, uglavnom pričaju o ratu i o neizbježnom ruskom napadu u roku od pet godina, o neophodnosti ulaganja stotina milijardi eura u naoružavanje i o potrebi da se stanovništvo psihološki pripremi za ratni scenarij. Premda bi se mirovni napor možda pokazao neuspješnim, i premda bi se možda ispostavilo da se s Vladimirom Putinom zaista ne može konstruktivno razgovarati, taj pokušaj obaveza je najmoćnijih europskih političara, između ostalog stoga što definitivno nedostaje mladih muškaraca koji su spremni uskočiti u rovove na istočnoj fronti.

Europskoj uniji prijeti opasnost da se istovremeno suoči s otvoreno neprijateljskim stavom i Rusije i Sjedinjenih Država. I Rusija će, kao i SAD, raditi na razjedinjavanju među članicama EU-a; i Rusija, kao i SAD, raspolaže alatima i mehanizmima za stvaranje svojih agenata u dijelu država EU-a. Unija, ovakva kakva je sad, teško može izdržati paralelnu razvučenost na dvije tako zahtjevne fronte, pri čemu ne mislimo na ratne sukobe.

Dovođenje u opisani položaj nije nikakva prilika da se EU konačno osovi na svoje noge u svakom pogledu, nije nikakva prilika za prerastanje u jednu od tri ili četiri ključne globalne sile, kao što samu sebe hrabri briselska elita: to je krizna i kritična situacija. Mudri i odgovorni državnici potrudili bi se da eskiviraju propadanje u tu geopolitičku klopku, ali kancelar Merz i predsjednik Macron evidentno nisu ljudi tog formata. Sve se više čini da su njihovi vanjskopolitički potezi motivirani ponajprije sebičnim nastojanjem da poboljšaju svoje pozicije na planu unutrašnje politike, jer ni jednom ni drugom na tom planu ne cvjetaju ruže.

portalnovosti.com