U strahu od sopstvene sjenke iz ranih 1990-tih godina, DPS se vraca sopstvenim korijenima: optuzbama i uvredama neistomisljenika

Piše: Srđa Pavlović

Skandal oko dodjele ILH nagrada gospodi Milu Djukanovicu i Svetozaru Marovicu predstavlja jos jednu prekretnicu u savremenoj istoriji Crne Gore.  Rat saopstenjima koji Demokratska Partija Socijalista vodi protiv grupe intelektualaca koji su pokrenuli inicijativu da se pomenute nagrade ne dodijele pomenutoj gospodi je pocetak suocavanja sa pitanjem koje prevazilazi okvire dodjeljivanja medalja. Pitanje da li je Crna Gora ucestvovala u ratu koji je pratio raspad bivse Jugoslavije jeste, u stvari, pitanje naseg shvatanja istorije i naseg odnosa prema proslosti. Na nivou opsteg, radi se o nasem poimanju istine, pravde, cinjenica, i o nasoj sposobnosti da uocimo i prihvatimo kao neminovnost sopstvene nedostatke. Na nivou posebnog, radi se o neizbjeznoj i neprijatnoj personalizaciji odgovornosti.

Sasvim je logicno da crnogorska elita na vlasti ulaze napore kako bi, ako ne sasvim kontrolisala, a onda makar uticala na proces evaluacije proslosti. S obzirom na ulogu koju je ova elita odigrala u periodu od takozvane antibirokratske revolucije do dejtonskog sporazuma, u njenom interesu je da sopstveno shvatanje i vidjenje istorije nametne kao kanon. Za crnogorsku politicku elitu, istina o proslosti je samo i iskljucivo njihova istina, a koncept pravde se shvata pragmaticno i vezuje se za "najvise sto se moglo uraditi u datom trenutku."  Naravno, kao sto znamo kroz izucavanje autoritarnih sistema vlasti, politika je oduvijek uticala na pisanje istorije, pa crnogorska partitokratija ne predstavlja izuzetak po ovom pitanju. Osim toga, sve je teze istoricarima doci do primarnih izvora koji se odnose na rane devedesete godine. Sve izgleda iskontrolisano! Na srecu, znatan dio ovog materijala je vec odavno pohranjen u inostranim arhivima i kolekcijama.

Ipak, crnogorska situacija je po mnogo cemu specificna, i siguran sam da pokusaji kontrole pamcenja nece uroditi plodom. Iako se ovdasnji sistem zaista moze okarakterisati kao partitokratija, odnosno kao hibridni rezim proto-demokratskog tipa, kontrola koju elita pokusava ostvariti nije, niti moze biti potpuna. Ovo, naravno, nije znak demokraticnosti Crne Gore, nego pokazatelj da je nemoguce sve kontrolisati. Razlozi za to su mnogobrojni, ali valja pomenuti cinjenicu da crnogorski kulturni i akademski prostor, i pored svega, nije poljana jednoumlja. Postoji kriticko misljenje koje gospodarev ostri pogled ne moze satjerati u cosak. Osim toga, desavanja na nasem prostoru tokom ranih devedesetih, i uloga koju je u tim desavanjima imala Crna Gora su jos uvijek predmet obimnih i ozbiljnih strucnih istrazivanja. Do sada objavljenji strucni radovi na teme iz nedavne crnogorske proslosti ne prikazuju njene lidere u najboljem svijetlu. Bez obzira na stavove koje mogu zauzeti medjunarodne organizacije i mejdunarodni sudovi, konacnu sliku bliske crnogorske proslosti ce kreirati domaci i inostrani profesionalci koji se bave istorijom regiona. Dakle, istorijska evaluacija ove problematike ce se odvijati izvan dometa lokalnih politickih lidera i drzavnih institucija, pa je njihov napor ka uspostavljanju potpune kontrole, u stvari, znak panike.

U strahu od sopstvene sjenke iz ranih 1990-tih godina, DPS se vraca sopstvenim korijenima: optuzbama i uvredama neistomisljenika. Iznova se koristi provjerena formula produbljivanja podjela, kreiranja nacionalnih heroja i nacionalnih izdajnika/neprijatelja, i slavljenja zasluga svojih politickih vodja. Ovakva tirada se, kao po pravilu, okoncava podsjecanjem javnosti na rezultate referenduma, kojim se pokusava kupiti oprost za sve grijehove pocinjene prije 2006 godine. Vlastodrsci su oduvijek voljeli pohvale i zudili za sjajnim znackama na reveru kaputa. Koriscenjem drzavnog aparata se sada pokusavaju zaplasiti lokalni bundzije u Crnoj Gori. Ovo je istinski razlog sto se crnogorsko ministarstvo pravde ukljucilo u pomenutu raspravu o ILH nagradama. Ovakve metode potvrdjuju istinitost tvrdnje da su DPS i njeni politicki sateliti, u stvari, oduvijek bili dio crnogorskog problema, a ne dio rjesenja. Korigovanje na ovom nivou je dio politickog procesa koji tek treba da zapocne u Crnoj Gori.

Panika proizilazi i iz shvatanja da se blizi dan kada ce odgovornost za prosla desavanja morati da se personalizuje. Kako sada stvari stoje, crnogorska politicka elita se ne moze nadati apsolutnom oprastanju grijehova. Relativizacija uloge koju je ova elita imala, i pravnicke finese kojima obiluje saopstenje ministarstva pravde, ne izgledaju kao ubjedljivo dokazi. Tvrditi da crnogorsko rukovodstvo nije znalo, niti je moglo pretpostaviti kakva ce sudbina zadesiti izbjeglice koje je ovdasnja vlast deportovala preko granice u ratnu zonu Bosne i Hercegovine je lako osporiti. Tadasnja crnogorska vlast, zaista, nije povukla obarac i lisila zivota te nevine ljude, ali ih je u poslovicnom smislu "nahranila", kako bi oni kasnije bili likvidirani punog stomaka. Ovakvo djelovanje nema mnogo dodirnih tacaka sa humanizmom. Dubrovacka Operacija je posebna prica koja zahtijeva obimniju studiju. Ipak, valja se zapitati kako crnogorska vlast objasnjava cinjenicu da je na osnovu tajnog naredjenja koje je potpisao tadasnji ministar unutrasnjih poslova Crne Gore, pri crnogorskom MUP-u formirana jedinica za specijalne namjene ciji je zadatak bio da sa jedinicama JNA koordinira ciscenje terena u dubrovackoj regiji. Ako je tadasnje crnogorsko rukovodstvo zaista bilo iskljuceno iz procesa odlucivanja, kako je moguce da se mobilizuje crnogorski MUP, a da o tome predsjednik vlade nema pojma!? Da li je tadasnji minister izdao ovo naredjenje bez znanja i odobrenja predsjednika vlade? Na nesrecu, tadasnji ministar unutrasnjih poslova Crne Gore nije vise medju zivima, ali bi bilo interesantno cuti objasnjene tadasnjeg predsjenika vlade. Ovo su samo neka od mnogobrojnih pitanja na koja ce buduci istoricari dati odgovor.

Ono sto je nasa duznost, sada i ovdje, jeste da zapocnemo proces istinskog  pomirenja sa susjedima, i pomirenja unutar Crne Gore. Da bi se ucinio prvi korak u tom pravcu potrebno je shvatiti da se pomirenje odvija na licnom nivou i na nivou zajednica. Spremnost politickih lidera za izraze zaljenje povodom patnji iz proslosti moze da posluzi samo kao prvi mali korak na putu pomirenja, a nikako kao konacni cin kojim se stavlja tacka na sve i proslost se pokopava. Ovakva predsjednicka izvinjenja preko nezatravljenih grobova su unaprijed osudjena na propast, odnosno sluze kao podsjecanje da je zlo ucinjeno i nije nikada za to prihvacena odgovornost. Kompenzacija (politicka ili finansijska, svejedno) nije i ne moze biti zamjena za priznanje o ucinjenom zlu. Skandal sa ILH nagradama ima vaznu ulogu u svemu ovome. Dodjeljivanje nagrada bi oznacilo, de facto, onemogucavanje procesa pomirenja i lustracije, posto bi se time prejudicirao rezultat evaluacije bliske proslosti. Ove nagrade bi, nadalje, legitimizovale problematicnu i tesko odbranjivu tezu o crnogorskom rukovodstvu kao "nevoljnim saputnicima" Slobodana Milosevica. Svi dokazi o tome da su oni, u znatnoj  mjeri, bili kreatori tadasnje crnogorske politike, a ne samo cutljivi poslusnici Slobodana Milosevica, bi bili  osudjeni da u fiokama istoricara sakupljaju prasinu i cekaju bolje dane za publikovanje. Crna Gora bi ostala podijeljena, i snovi o osveti bi tinjali iza ocnih kapaka.

Pomenuti skandal za nagradama gospodi Djukanovicu i Marovicu dosta govori i o strukturnim problemima unutar respektabilne organizacije kakva je ILH. Takodje se pokazuje nedostatak poznavanja crnogorske situacije od strane onih koji su u ILH odgovorni za selekciju kandidata za nagrade. No, ovo su problemi koje ce rukovodstvo ILH rjesavati na svoj nacin. Mnogo je znacajnija cinjenica da je bilo potrebno mnogo pisama kako bi se odgovornima u ILH ilustrovala problematicna priroda njihovog izbora laureata iz Crne Gore. Sada je jasno da je ovogodisnja crnogorska selekcija humanitaraca bila preuranjen akt, i postavlja se legitimno pitanje o pravim motivima za ovakav odabir kandidata. Naime, bice potrebno najmanje pedesetak godina da se potpuno procijeni uloga koju su u raspadu bivse Jugoslavije odigrali gospoda Djukanovic i Marovic. Tek ce tada biti moguce odmjeriti njihove zasluge za unapredjenje humanizma u regionu. Na srecu, pravila ILH dopustaju ponovljenu kandidaturu, pa se crnogorksi politicki lideri imaju cemu nadati.

Dr. Srdja Pavlovic
University of Alberta