Autor: Zoran Meter

Danas u Bruxellesu počinje sastanak NATO saveza na razini ministara vanjskih poslova. Kako primjećuje britanski Reuters, znakovito je da na njemu neće biti američki državni tajnik Marco Rubio. Sastanci takve vrste održavaju se dva puta godišnje, pri čemu su vrlo rijetki slučajevi da na njima nije sudjelovao američki šef diplomacije.

Iz Moskve je jutros stigla vijest da Rusija i SAD nisu postigle kompromis o mogućem mirovnom sporazumu za okončanje rata u Ukrajini nakon petosatnog sastanka u Kremlju između ruskog predsjednika Vladimira Putina i glavnih izaslanika američkog predsjednika Donalda Trumpa. Tim više je čudan nedolazak prvog američkog diplomata koje je ujedno i savjetnik za Nacionalnu sigurnost Bijele kuće.

Ovdje smatram važnim naglasiti kako je Rubio imao dva važna razloga za današnji  nedolazak u Bruxelles: prvo, jučerašnji petosatni pregovori u Moskvi između američke i ruske strane o Trumpovom mirovnom  planu za Ukrajinu; i drugo, sve vjerojatnija američka vojna intervencija u Venezueli,  koju kurira upravo Rubio i što je njegov glavni vanjskopolitički prioritet  (konkretno, svrgavanje čelnika te zemlje Nicolasa Madura s vlasti).

Madura SAD formalno optužuje za lažiranje rezultata predsjedničkih izbora i za umiješanost u ilegalnu trgovinu drogom koja stiže na američko tržište, dok su stvarni razlozi puno dublji. Oni se kreću od onih geopolitičkih, povezanih s Monroeovom doktrinom još iz prve polovice 19. stoljeća i prema kojoj je čitav prostor obiju Amerika isključivo dvorište Sjedinjuenih Država, gdje nitko drugi izvana ne smije imati pristup; pa sve do onih gospodarskih  -prije svega energetskih – koji se odnose na golemo bogatstvo Venezuele u rezervama nafte i prirodnog plina (naravno i pitke vode, šuma i štošta drugog).

Što se tiče onog prvog, Rubio je sinoć, još prije vijesti o rezultatu pregovora u Moskvi, u intervjuu za Fox News jasno izjavio kako SAD ne želi biti uključen u ukrajinski rat, da u toj zemlji nema američkih vojnika, da je SAD uključen isključivo kao posrednik iz razloga što to nitko drugi nije u stanju, da je nužno razgovarati i s Rusijom i Ukrajinom. Ali rekao je pritom i još nešto važno: u krivu su svi oni u Americi koji ustrajavaju na nastavku američke vojne pomoći Ukrajinu dokle god to bude trebalo – „to se neće dogoditi“ – rezolutan je bio Rubio .

To je ono što vjerojatno njegove kolege iz članica NATO saveza ne bi željele čuti na današnjem sastanku, iako bi mogle s obzirom kako će SAD na njemu predstavljati Rubio zamjenik iz State Departmenta.

Venezuela

Što se pak tiče sudbine Venezuele i Madura, smatram kako je ona već predodređena. Trumpu se nitko ne usudi usprotiviti kada je riječ (ne samo)  o tom pitanju  – ni u svijetu, a sve više i u Kongresu. Volja običnih Amerikanaca koji se novom ratu snažno protive ionako je nevažna.

Ono čega se Trump jedino boji je eventualni dugotrajni sukob po venezuelanskim džunglama u slučaju masovne i sveobuhvatne kopnene operacije koji bi mogli poprimiti obilježja Vijetnamskog rata. To želi izbjeći pod svaku cijenu.

Ono što će vjerojatno učinit jest odobriti masovne napade krstarećim raketama Tomahawk na ključnu vojnu i civilnu infrastrukturu Venezuele (već je navodno razmješteno 1200 tih raketa), a njima se moraju pridodati i napadi zrakoplova svojim raketnim sustavima.

Vjerojatna je i ograničena kopnena operacija s obzirom na razmještaj oko 15 000 američkih vojnika u bazi u Portoriku – smještenom nasuprot venezuelanske obale. Njima se svakako trebaju pridodati i marinci već ranije spremni unutar snažne grupe američkih brodova na čelu s najvećim svjetskim nosačem zrakoplova USS Gerald R. Ford

Venezuelanska protuzračna i proturaketna obrana nije se u stanju nositi s ovakvim američkim napadom, niti se za njega pripremala. Ona je dostatna za neki južnoamerički, lokalni rat, kakvi nisu bili rijetkost u tom dijelu svijeta. Sve izvan toga bi bilo iluzorno u smislu mogućeg uspješnog suprotstavljanja masovnom američkom napadu.

Ruski i kineski stav Trumpu ide u prilog

Potpuno sam siguran kako se ni Rusija ni Kina neće pokušati miješati u američku invaziju ukoliko do nje dođe, niti kroz demonstrativne poteze u obliku plovidbe njihovih brodova u morskoj zoni Venezuele, a još manje one otvorenog vojnog tj. obrambenog karaktera.

Rusija je već skoro četiri godine sputana svojim ratom u Ukrajini koji je po nju egzistencijalan ali koji joj je „vezao ruke“ u projiciranju vojne moći na globalnoj razini – i to je vjerojatno najvažniji uspjeh SAD u čitavoj „operaciji Ukrajina“, uz onaj o pokoravanju europskih saveznika. Nemogućnost vanjskog djelovanja Moskve kada je riječ o zaštiti njenih strateških partnera bila je najbolje demonstrirana tijekom američkog zračnog napada na Iran u proljeće ove godine.

Amerikanci sve to dobro znaju i bilo bi, s geopolitičke i geostrateške točke gledišta krajnje nerazumljivo da tako nešto ne iskoriste u bilo kojem dijelu svijeta gdje imaju svije važne nacionalne interese – ali prije svega u Latinskoj Americi i na Bliskom istoku.

Sada se najbolje vidi kako Ukrajina uopće ne spada u ključne američke nacionalne interese koje je SAD spreman braniti pod svaku cijenu, već da mu je poslužila kao važan alat upravo za sve ovo što se događa od početka Trumpovog drugog mandata.

S druge pak strane, Kina, koja poput Rusije također ima svoja važna uporišta u Venezueli čiji je veliki trgovinski partner ali i dobavljač oružja – također se neće miješati u moguću Trumpovu vojnu intervenciju. Njoj je sada prioritet Tajvan i krajnje zaoštreni s Japanom – vjerojatno najgori od završetka Drugog svjetskog rata.

Uopće ne isključujem kako je nova ratoborna japanska premijerka Sanae Takaichi, koja je nedavno u Tokiju ugostila Donalda Trumpa i obećala mu još jače savezništvo svoje zemlje, upravo ovih dana pokrenula raketno naoružavanje najjužnijeg japanskog otoka smještenog u zoni Tajvana sustavima koji pokrivaju i obalne zone kopnene Kine (ali i nedalekih Filipina) i izazvala bijes Pekinga, a kako bi odvratila njegovu pozornost od Venezuele.

Ono što se eventualnim Trumpopvim napadom na Venezuelu možda može dogoditi je da Kina i Rusija „izgube živce“. Preciznije – da prva, po američkom uzoru krene vojno rješavati svoj ključni problem u „svom dvorištu“ – tajvansko pitanje – tim više što i SAD i Japan de jure Tajvan smatraju suverenim dijelom Kine (u protivnom ne bi mogli imati ni diplomatske odnose s Pekingom).

S druge strane, Rusija bi mogla eskalirati  napade na Ukrajinu svim raspoloživim sredstvima s ciljem konačnog završetka rata koji joj, kako sam gore već rekao – opasno „veže ruke“ po pitanju njenih globalnih interesa.

Ne vjerujem da bi Trump u oba spomenuta slučaja (koja bi se u eventualnom takvom scenariju vjerojatno dogodila istovremeno) reagirao na način da objavi rat Rusiji i Kini i protiv njih povede svoju armadu.

Također ne isključujem i da se sinoćnji američko-ruski razgovori u Moskvi nisu dotakli venezuelanskog problema.

Zašto su pregovori propali?

Kad smo već kod spomenutih razgovora Trumpovih izaslanika Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera (Trumpovog zeta) s ruskim pregovaračkim timom kojem se kasnije pridružio Vladimir Putin (prethodno je Putin držao govor na izvjesnoj tradicionalnoj poslovnoj platformi – Rusija zove, dok su Witkoff i Kushner već satima bili u Kremlju ali i obilazili s Putinovim pregovaračkim adutom Kirilom Dimitrijevom u božićnom i novogodišnjem ruhu okićene ulice Moskve), treba reći kako su ostali tajanstveni usprkos izjavama brojnih medija o njihovoj propasti.

Oni sigurno nisu uspjeli po pitanju prihvaćanja Trumpovog  mirovnog prijedloga, ali su imali i snažni karakter  bilateralnih, prije svega gospodarskih američko-ruskih odnosa. Osim toga pregovori o završetku rata se nastavljaju i od sada se vode, kako je to u srijedu rekao Putinov glavni pregovarač Jurij Ušakov – „isključivo između SAD-a i Rusije“.

Nakon završetka pregovora niti ruska niti američka pregovaračka ekipa nisu dale nikakve konkretne izjave (američka doslovno nikakve, a ruska samo općenito kroz izjavu Ušakova, u smislu da se Moskva nije suglasila s pojedinim točkama (njih je sada navodno 27 što je blizu početnih 28 koji su išli u prilog Rusiji i koji su reducirani na 19 nakon nedavnih pregovora američke i ukrajinske delegacije u Ženevi), a o nečemu od Trumpovih prijedloga bi pak mogla biti suglasna.

Ono što je također bilo vidljivo je da se Witkoff nije uputio u Irsku gdje ga je navodno čekao Volodimir Zelenski, već je s Kushnerom iz Moskve odletio direktno za Washington. Nitko osim njih ne zna što se točno događalo (ta neizvjesnost Europu i čini nervoznom), a Trumpu će vjerojatno nasamo izdefilirati svoje impresije odnosno ruske stavove.

Kako pak danas piše britanski The Telegraph,  Putin je zahtijevao da Kijev preda teritorij koji Moskva smatra svojim. Kremlj također odbacuje bilo kakve europske snage u Ukrajini koje bi nadzirale primirje. „Postojale su neke točke oko kojih smo se mogli složiti“, rekao je Ušakov, dodajući: „Predsjednik nije skrivao naš kritički, čak i negativan stav o brojnim prijedlozima.“

Kremlj je u srijedu izjavio kako je Putin spreman sastati se s američkim pregovaračima onoliko puta koliko je potrebno da se postigne dogovor. Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov, rekao je danas kako bi bilo pogrešno reći da je Putin odbacio američke prijedloge, napominjući da je sastanak bio prva razmjena mišljenja licem u lice o njima.

Ukrajinski i europski dužnosnici pak „optužuju Putina da glumi interes za mirovne napore nakon što pet sati razgovora u Moskvi s američkim izaslanicima nije donijelo nikakav napredak“.

Yvette Cooper, britanska ministrica vanjskih poslova, rekla je da Putin „treba prekinuti hvalisanje i krvoproliće te biti spreman sjesti za pregovarački stol i podržati pravedan i trajan mir“, dok je Andrii Sybiha, ukrajinski ministar vanjskih poslova, pozvao ruskog čelnika da „prestane gubiti svjetsko vrijeme“.

Margus Tsahkna, estonski ministar vanjskih poslova, kritizirao je Moskvu zbog agresivnog djelovanja na bojnom polju i malog interesa za mir. „Optužbe dolaze nakon što je Putin optužio Europljane za sabotiranje mirovnih napora koje predvode SAD i upozorio da je Rusija spremna za rat s Europom ako bude isprovocirana“ – konstatira britanski medij.

Njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadepul upozorio je da Putin još nije pokazao nikakve znakove da je spreman pregovarati o miru.  „Dok diplomatski kanali vrve aktivnostima koje se tiču ​​postizanja pravednog i trajnog mira u Ukrajini, ne smijemo izgubiti iz vida neugodnu istinu“, rekao je. „Putin je započeo rat u Ukrajini – i može ga prekinuti u bilo kojem trenutku. Još uvijek nije pokazao stvarnu spremnost za pregovore.“ Wadephul je također upozorio da Putin pokušava “testirati naše obrambene sposobnosti i oslabiti naš savez”. Ali je inzistirao: “Neće uspjeti.”

„Frapantna Putinova izjava“

Ono što pak djeluje frapantno, jest interpretacija ključnih europskih medija Putinovih riječi o mogućem ratu s Europom – koje su u naslovima najčešće okarakterizirane kao „skandalozne prijetnje“ i sl.

Ali stvarna činjenica je slijedeća: Putin je rekao kako se Europa ubrzano militarizira i da njeni čelnici otvoreno govore kako se spremaju za skori rat s Rusijom (što nije nikakva novost), kojeg, kako je Putin rekao „Rusija ne želi“.

Međutim, pritom je dodao ono što se uistinu može smatrati strašnom prijetnjom ali samo u kontekstu izvan ovog prethodno navedenog.

Ako Europa to želi i ako „prva napadne Rusiju“, „Rusija je na to spremna već sad“ – rekao je Putin. Ali tada će taj rat s Europom, „za razliku od ukrajinskog“ u kojem Rusija, prema Putinu, pažljivo bira svoje ciljeve – „biti vrlo kratak,  a Rusija tada više neće imati s kime pregovarati“.

Jasno je iz tih riječi kako Putin  pritom aludira na eventualnu uporabu ruskog oružja masovnog uništenja, prije svega nuklearnog, ali bitan je kontekst u kojem su te riječi izrečene, prije svega onaj  u smislu tko će prvi poželjeti pokrenuti međusobni rat.

Kratki zaključak

Kako god bilo, jasno je vidljivo slijedeće: svijet se iz temelja mijenja, a veliko geopolitičko natjecanje unutar ključnog trokuta SAD-Rusija-Kina doživljava svoj vrhunac. I to na vojnoj i političkoj razini.

Primjer prvog su Ukrajina (gdje rat definitivno ulazi u svoju završnu fazu, uspjeli pregovori ili ne) i Venezuela, kojoj rat tek predstoji osim, eventualno, ako Maduro pristane na Trumpov zahtjev i pobjegne iz zemlje.

Primjer drugog, osim sada već neskrivenih američko-ruskih pregovora bez posrednika odnosno suflera sa strane, je i skori (5. prosinca) Putinov odlazak u Indiju na dugo pripremani sastanak s premijerom Narendrom Modijem i na kojem nas očekuju nova iznenađenja.

O njima svakako više nekom drugom prigodom.

Zoran Meter: Rusija nemoćna spriječiti napad SAD-a na Venezuelu, kao i Kina; Što kuhaju Putin i Xi