Otvoreno pismo ministru unutrašnjih poslova Jusufu Kalamperoviću

Piše: Dragan Perišić

 
Mnogo štovani ministre policije,

          Htio sam Vam se obratiti sa gospodine ministre, ali to bi već bio, i pored najbolje volje za kurtoazijom, čist pleonazam. Jer, nema veće gospode od ministara, razumije se samo po sebi.

          Utorak, 3. april ove proste nam godine (da je bio 1. april ne biste mi vjerovali). Dan oblačan, sumoran, a meni u glavi bistro. Silom prilika ili neprilika. Jer, prelazim pješački prelaz na raskrsnici Moskovska – Bulevar Svetog Petra Cetinjskog. A preći taj prelaz (na zeleni signal, naravno) je pravi podvig! Desi se da tu čekam i po desetak minuta neće li se obijesni (pardon: malo žurni) vozači što munjevito prolijeću kroz crveni signal, smilovati i propustiti me. I gotovo po pravilu imaju mali registarski broj na tablicama. A, ko ima te brojeve dobro je znano. Napokon, uspješno savladavši prvi dio, zaputih se drugim dijelom prelaza, krajnjom lijevom stranom, kako bi bahati (pardon: otresiti) vozači prolazeći kroz crveno (vjerovatno su im prolivena tuđa crvena krvna zrnca oslačala) mogli prikočiti, pa makar i na pješačkom. I upravo kad sam bio na sredini prelaza, na mene naleće, k′o u Hičkokovim filmovima strave i užasa ogromna ptičurina: crni džip sa crnim staklima, PG 10-88. Kroz glavu mi sinu: Crni dane, a crna sudbino…Kočivši nekoliko metara preko pješačkog, ustavi se tik do mene dodirnuvši me (nježno). Priznajem: nisam neka junačina, ama ni pretjerani plašljivko. Ipak, ugledavši tu grdosiju licem u lice (face to face) moje srce, bilo junačko ili ne, u pete siđe. Pogotovo kad mi glavom prostruji procjena da u direktnom sudaru sa ovim čeličnim čudovištem, ne bih imao nikakvih šansi. Od mene bi ostala samo fleka na asfaltu, a na tom gorostasu se ništa poznalo ne bi. U magnovenju se zapitah koliko li ovo čudo tehnike i snage, što se, poput krilatog Jabučila vojvode Momčila, pomamno džilita Podgoricom, ima konja, ne računajući onog za volanom. B′jesni konji, a bješnji vozači… Prekrstih se, iako sam ateista, došavši nekako k sebi. Dočepah se, ni sâm ne znam kako, spasonosnog (?) trotoara. (Eh, a koliko se, tek, na trotoarima gine!).

          Tu se misli raspojasaše. Vjerovatno me spasi Sveti Petar Cetinjski pokazujući svoju milost i pravičnost ne samo prema vjerujućim, nego i prema nevjerujućim. Jer, da je to još uvijek bio Lenjinov bulevar, siguran sam da  bi me tovarišć Lenjin odmah prizvao k sebi, kao što je, ne tako davno i ne tako daleko od ove raskrsnice, prigrabio dvije djevojčice što ih je autom na nebo „bačio" čuveni sestrić, još čuvenijeg ujaka mupovca. I sestriću to ne bi prvi put, no je, koliko juče, već bio poslao na sjeveru Crne Gore dva mlada života bogu na istinu, takođe autom. A ujak se razgoropadi na novinare, te ovi sjutradan u crnogorskim novinama (kakvo jedinstvo!) uputiše vapijući krik.

          Slika jedna drugu pretiče, prosto preskače, pa se prisjetih da u istom bulevaru, koju desetinu metara prema Bloku 5, opet ne tako davno, opet jedan mupovac (eh, ti mupovci!) leteći kao u Monci ili na pisti u Monte Karlu, preleće travnjak širok nekoliko metara  i autom usmrti troje ljudi. I dobi, kako čujem, po osobi po tri godine. Kako je samo jeftin ljudski život! A zbog finog ponašanja (nadam se da u Spužu neće lišavati života druge) kazna će mu biti prepolovljena, mnim.

          MUP, pa MUP, i kroz glavu mi lupnu (umalo da rekoh: mupnu) pomisao da je ova grdosija od crnog džipa, PG 10-88, crnih stakala i crne vožnje, vlasništvo MUP-a Crne Gore. (To mi kasnije potvrdiše u saobraćajnoj policiji, gdje sam predao prijavu. Koja će, naravno, ubijeđen sam, odmah biti pocijepana). Ili mafije. Jer, ko danas može imati takvo auto! I, ko može divljački i nekažnjeno prolijetati kroz crveni signal?! Tek tada moje srce, inače nedavno vraćeno ispred operacionog stola Kardiološkog instituta na Dedinju, kao skoro beznadežno, poče besomučno da lupeta u apsoluti aritmiji svom (kakvom-takvom) silinom. A crne misli nikako da se odlijepe od crnih džipova. Pa mi u sjećanje doleće slika jednog mlađanog ministra za volanom crnog džipa kako neke ljude sa puta posla na nebo. I ne odleža ni dana pritvora, a kamoli, zatvora. Jer, šta znače životi tamo nekih malih, po pravilu, skromnih i neupadljivih, takoreći bezimenih ljudi u poređenju sa glamurom i veličinom jedne ministarske fotelje! Još ako je u pitanju širenje eko turizma u Crnoj Gori. Čak i da je riječ o  stotinama i hiljadama takvih života. (Preko palih idu puti veličine). Zar životi tih običnih ljudi i njihov anonimitet da pomute blistavu karijeru harizmatskog poliglote, čije je jedno od prvih zaposlenja bilo ministarska fotelja?! A koliko nam on samo radosti, sreće i bogatstva donese svojim putešestvijima po zemljinom šaru o državnom trošku! Nismo ni svjesni koliko smo srećni! Pa još kada iz usta tog grandioznog erudite i raskošnog elokvente poteče slap prekrasnih misli: „Znači,…,znači,…,znači". Estete i stilisti, zadivljeni, ostaju bez riječi. Kakva dalekosežnost poruke: prije zaključi misao, nego što je i poče! Pomalo je takijeh umova, ko što ima naših ministara!

          E, tad se, znači, (što bi rekli veleumni mlađani ministri) moje zamršene i uskovitlane misli malo središe, a pomućene emocije izbistriše. Preplavi me osjećanje sreće. Od njene siline skoro da izgubih svijest. Pa mene samo što nije zgazio auto MUP-a! A za njegovim volanom je možda bio neko od preuzvišenih ministara briljantnog uma i visokog morala. Kakva čast, kakvo zadovoljstvo poginuti od strane ministra ili mupovca! Kakvo uvažavanje! Mogao bih tamo na nebu da se hvališem kako nisam običan smrtnik, nego sam imao tu čast da me zgazi niko drugi do taj i taj, vozeći auto MUP-a, PG 10-88.

          Prisjećam se: Koliko su samo pješački prelazi „pojeli" života diljem Crne Gore! Trebalo bi odveć mnogo hartije i mastila, da se sve to pripomene. Stoga sam tu skoro, tražio milost za pješake kod jednog rukovodioca saobraćajne policije: „Aman, zaman, pomagajte…" Saslušao me kulturno i pažljivo i kazao mi da je nemoćan. Ispričah mu kratak doživljaj (mogao je biti i kraći!) na istoj raskrsnici, kada je vozač (opet kratkog registarskog broja, a vjerovatno dugog pendreka) divljački proletio kroz crveni signal, za dlaku me ne „bačivši" na onaj svijet, na očigled saobraćajca.

          – Vidjeste li ovog manijaka?- zapitah.

          – Da, ali i Vi ste dužni da pažljivo prelazite.

          – Da nisam pazio, on bi me zgazio!

          A, ti saobraćajci što su na raskrsnicama, reče rukovodilac, ne gledaju ko prolazi kroz crveni signal, već su tu po drugom zadatku. (Što bi štitili pješake, kad su oni ionako potpuno bezvrijedni samim tim što su pješaci, zaključih).

          Stoga, mislim da je najbolje (Kad srce zapišti, misao je kriva):

a)       da se na pješačkim prelazima ne prelaze, već preskaču ulice. Pored običnog skoka udalj (izatrke) da se uvede skok s motkom uvis-udalj. (Obavezno prijaviti kao olimpijsku disciplinu)

b)       da se gdje god ima visokog drveća preporuče skokovi sa grane na granu. Tako bismo pokazali neraskidivu vezu sa našim pradavnim precima primatima (kako nas je učio čika Darvin)

c)       da se sa krovova zgrada omoguće letovi paraglajderima

d)       da se starijima i onemoćalim obezbijedi jogi-letač sa primorja, bivši kandidat za predsjednika RCG, kako bi ih bezbjedno prenio leteći na drugu stranu, budući da metle i leteći ćilimi nisu više u trendu

e)       da se oni koji se ne budu pridržavali ovih uputstava, nego se budu držali zakona, ko pijan plota, što prije spršte na prelazima (ponajbolje crnim džipovima)

          Takođe, smatram da bi trebalo uvesti nagrade:

prva – ko nepovrijeđen pređe pješački prelaz da dobije plaketu sa porukom: „Od mog ćeš metka stradati", sa brzim ispunjenjem

druga – ko uspije preći sa težim povredama, da ga ispred Urgentnog bloka KC Podgorica sačeka u crnom autu pripadnik tajne policije i na nosilima pred medicinskim osobljem usmrti  hicem u glavu

treća – ko bude zgažen namrtvo da dobije plaketu za srećan odlazak na nebo

Smatram i da bi trebalo:

          Uručiocu druge nagrade obavezno organizovati formalno suđenje kod čuvenog iskusnog sudije za takve slučajeve. Uz to nabaviti naručen izvještaj ljekara sudskog vještaka da je ranjenik već bio mrtav u trenutku upucavanja (nepodoban pokušaj), ili, da bi inače, uskoro bio mrtav i bez „spasonosnog" hica. Ili…Koliko samo ima modaliteta da se uručilac nagrade zaštiti! A, ponajbolji je, to čuveni iskusni sudija dobro znade, pustiti egzekutora (pardon: dobročinitelja) na slobodu odmah posle početka suđenja, da bude nedostupan. Naravno, za silne zasluge za narod, obezbijediti mu ogromno bogatstvo i mondenska ljetovališta, uključujući obavezno Sveti Stefan. I, koji će to visoki tužilac smjeti da kaže: „U sudstvo nemam povjerenja" (istrgnuto iz konteksta)!? Strogo zabraniti čitanje starostavnih knjiga u kojima piše da je negda u čojskoj Crnoj Gori ranjenik liječen, pa makar bio i najljući dušmanin.

          Zamišljam:

Bliska budućnost. Takorekuć šjutra. Godina dvijetisuće i neka. Mjesec travanj. Gledam sa neba (gdje me „bačio" neki malo žešći mupovac) milu nam Podgoricu. Vjetrić pažljvo puše. U zraku gdjekoji zrakomlat, naravno MUP-ov. Trotoari pusti. Ekološka Podgorica očišćena od pješaka, budući da su bili stoka neslana koja je svojom nazočnošću uneređivala i skrnavila ugled našeg preljepog grada spriječavajući njegov odlazak u Europu. Milina jedna! Crna gora – druga Sparta. Zemlja odabranih. Silnih i presilnih. Sve što je manje vrijedno, po mjerilima moćnih, poslato je na nebo. Kao nekad u Sparti. Doduše, tamo nešto primitivnijim metodama. I ne, baš, tako masovno. Iz daljine jedva čujni elegični stihovi: Drumovi će poželjet′ pješaka, a pješaka nigdje biti neće. Širokim, pustim Bulevarom Franje Tuđmana, (bivši Bulevar Sv. P. Cetinjskog) slavodobitno i puni sebe, šeću jedino Stipe Mesić i Agim Čeku, počasni građani Podgorice, dajući benevolentno malo napuklim baritonom poduke lokalnim glavešinama, što pristaju za njima. U blizini gdje se križa bulevar sa Ulicom Ante Gotovine (bivša Moskovska), veleljepni spomenik Martinu Špegelju. Na ulicama strava od auta: crni džipovi sa crnim staklima. Iz auta se čuje hevi-metal muzika sa rodoljubivim stihovima: Gazite braćo, plinte u krvi. Unutra crne face. Glava: spolja obrijana kosa, iznutra obrijana misao; na očima crne naočale, a na uhu crni mobitel. Na junačkim grudima crna košulja i crni sako. Iza crnog pojasa crni pištolj. U crnom džepu crnog sakoa bijela diploma, magistarska ili doktorska, Pravnog fakulteta u Kragujevcu. Nigdje više zlih jezika koji pričaju dosjetke, niti novina što pišu gluposti, kako bi crnogorski MUP ostao bez kadrova kada bi se povukle sve kupljene diplome sa Pravnog u Kragujevcu. Novinari nisu znali, ne znali ih ljudi!, (sreća što su prvi prognani sa ovoga svijeta!) koja su sve najnovija dostignuća tehnike. Nisu ni čuli da se diploma fakulteta mogla dobiti očas legalno, transferom znanja na daljinu, takorekuć telepatski. Što dalje, to efikasnije! A, glasine, ko glasine, bulazne da je noseći signal u tom transferu novac. Naravno, da tako brz i pouzdan transfer mora biti skup. Ali, to nije ni slično kupovini. Ma, gdje bi naši visokoobrazovani i visokomoralni, revnosni čuvari reda bili kupitelji kragujevačkih diploma!?

          Neko mi došapnu: „Od crnih džipova  u Crnoj Gori, crno nam se piše".

          Koješta! U presvijetloj Crnoj nam Gori, od crnih džipova sv′jetlo nam se piše!

Nema više.

Srdačno,
                                                    
Dipl. inž. el. Dragan Perišić
Ul. Đoka Miraševića bb, Blok 6, M1/10,

Podgorica,
10. 04. 2007.                                                 

Dostavljeno: Predsjedniku RCG, Premijeru Vlade RCG, poslaničkim klubovima u Skupštini RCG, nevladinim organizacijama, sredstvima informisanja…